SMRT FAŠIZMU – SLOBODA NARODU!

Izdvajamo

• Oni koji su njegovali ili još njeguju ustaški svjetonazor izabrali su neljudskost i dehumanizaciju. Posrnuli su i tačka. Nužno je da iskreno i ljudski napuste tu mračnu ideju kako bi mogli početi razumijevati antifašističko mjerilo zajedništva. Jer ako je ustaštvo bilo utjelovljenje zla, a jest, tada je nužno prvo odbaciti takav zamišljaj zajednice. Tek onda će se početi oslobađati prostor pomirenju ljudi. Zašto? Zato što se sinovi ustaša i sinovi partizana istinski ne mogu pomiriti ukoliko ne dođe do potpunog, bezrezervnog i neuvjetovanog odricanja od svakog sentimenta, obilježja, znamenja i ikonografskog motiva koji bi s namjerom ili bez nje, evocirao ustašku ideju ili pokret.

Povezani članci

• Željko Komšić: Postojao je šverc oružjem
• Nipson anomēmata mē monan opsin
• FELJTON: HERCEG-BOSNA U HAAGU (3)
  Ahmići, hrvatski My Lay
• Sažetak podneska Ustavnom sudu u postupku odlučivanja o ustavnosti Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece – osnovni argumenti –
• Reis Efendija u zemlji čudesa
• Stjepan Mesić: ONA I GENERALI (I HRVATSKA)

Mada su ustaška ideja i pokret poraženi, iz mrtvih ih je uskrsnuo Franjo Tuđman prema zamisli zloglasnog Vjekoslava Maksa Luburića, a kroz ideju pomirenja sinova ustaša i sinova partizana. U toj nesreći leži sav uzrok hrvatskoga jaza. NE DAJU SE, ponavljam, NE DAJU SE izmiriti ideje ustaštva i antifašizma kad ozbiljenje jedne znači uništenje druge. 

Piše: Andrej Šimić

S jedne strane ustaše, sa druge partizani. S jedne strane naci-fašizam, sa druge antifašizam. Sedamdeset i tri godine kasnije, sredinom između dvije strane, po ivici revizionizma, hoda arbitar,  imenom, Vijeće za suočavanje sa posljedicama nedemokratskih režima. Sukob je to dvaju poimanja svijeta i čovjeka. U datom povijesnom trenutku to je bila borba na život i smrt. Naci-fašizam, na ovim prostorima formiran kroz autohtonu, ‘naših ruku djelo’ ustašku ideju, na koncu je poražen. Izvojevajući pobjedu, antifašistička borba suočila je ustaški pokret, isključiv na svaki način, vjerski, narodni, jezični i politički, sa posljedicama vlastite nečovječne, nehumane, zvjerske ideje i prakse, ujedinivši u zajedništvo sve što su ustaše isključivale, demonstrirajući time, živu, praktičnu utopiju južnoslavenskog zajedništva.

Za partizane, bila je to borba Davida protiv Golijata! Borba za goli život! Za slobodu! U spomeničkoj, ‘neželjenoj baštini’, materijalizirana monumentalnost istovremeno komprimira i obznanjuje volju zajedništva, odražavajući omjer snaga u kojem se antifašizam zatekao. Istodobno, spomenici divovi, svojom kolosalnom i dinamičnom pojavom u prostoru svjedoče antifašističkom putu: od najsitnijeg, naizgled bespomoćnog zrna u početku, herojskim zajedništvom, izrasli su partizani i partizanke na kraju puta u divove. Unatoč nemilosrdnoj činjenici daleko nadmoćnijeg protivnika i gotovo pouzdane izvjesnosti vlastitog kraja! Unatoč odlasku u smrt, narodno oslobodilačka borba odlučila se za otpor! Zahtijevalo je to svrstavanje na jednu stranu!

A na koju stranu se Vijeće za suočavanje sa posljedicama nedemokratskih režima svojim Dokumentom dijaloga svrstalo? Mislim da se nije svrstalo. Odnosno, to izgleda kao neuspjeli pokušaj nesvrstavanja. Međutim, time su se itekako svrstali. Lako za Vijeće, ali nažalost i štetu po hrvatsko društvo, a i šire, Vijeće nije odlučilo izričito, nedvosmisleno, eksplicitno i bezuvjetno stati na antifašističku stranu. A morali su! Dojam je da su nastojali zauzeti stav nekakve, za obje strane, politički korektne opredjeljenosti. U praksi, de facto proturiječnosti. Kako? Tako što u svojim tumačenjima prekrajaju procesualnost antifašističkog pokreta. S jedne strane dodajući mu ‘u osnovi demokratičnost’ kako ga ne bi morali proglasiti nedemokratičnim, a s druge strane oduzimajući mu svu posljedičnost sa namjerom da se razdvoji antifašističku borbu od vlastitih konzekvenci i sadržaja, jednako kao što se želi odvojiti ustaški pozdrav Za dom spremni od ustaškog pokreta.

Dakle – nije demokratičnost ili nedemokratičnost, kako naziv Vijeća implicira, mjerilo kojim ćemo vijećati o vrijednosti ili nevrijednosti antifašističke ideje i prakse ili ustaške ideje i prakse. Način na koji ih kontekstualizira Vijeće, oni su usporedivi isključivo kroz ideju i praksu jednog prema drugom, a što ih kao takve određuje. Drugim riječima, determinirani su međusobnim odnosom: antifašizam – vrijednost, ustaštvo – antivrijednost. Elem, povijesni trenutak zadao im je vrednujući okvir, a ne ono što Vijeće nastoji sedamdeset i tri godine poslije uvesti kao mjerilo, naime, nedemokratičnost. Pa tada je to bilo pitanje života ili smrti, slobode ili neslobode! Naše današnje poimanje nedemokratičnosti nema ama baš nikakve veze sa ondašnjom borbom ustaša i partizana.

Nadalje, Vijeće, antifašistički pokret vrednuje kao poželjan, dok istovremeno preporučuje iznimnu upotrebu ustaškog pozdrava Za dom spremni. Ali pod navedenim okolnostima ta bi se iznimna upotreba dala umnožiti bezbroj puta što tu smjernicu čini apsurdnom. U praksi to bi značilo da taj pozdrav i de iure postaje inauguriran kao vrijednost. To je šizofreni pogled na povijesne događaje. Antifašistički, zdravi razum to prihvatiti ne može. Ustaški Za dom spremni imao je i namjeru i praksu istrebljenja antifašista i antifašističkog pokreta kao takvog. I ne samo njih. U ratu to su bile dvije suprotstavljene, neprijateljske strane! Stvarnost antifašizama isključuje onu ustaštva i obratno.

Mada su ustaška ideja i pokret poraženi, iz mrtvih ih je uskrsnuo Franjo Tuđman prema zamisli zloglasnog Vjekoslava Maksa Luburića, a kroz ideju pomirenja sinova ustaša i sinova partizana. U toj nesreći leži sav uzrok hrvatskoga jaza. NE DAJU SE, ponavljam, NE DAJU SE izmiriti ideje ustaštva i antifašizma kad ozbiljenje jedne znači uništenje druge. Dakle, ideje su neizmirive. Koji je onda uvjet pomirenja ljudi? Oni koji su njegovali ili još njeguju ustaški svjetonazor izabrali su neljudskost i dehumanizaciju. Posrnuli su i tačka. Nužno je da iskreno i ljudski napuste tu mračnu ideju kako bi mogli početi razumijevati antifašističko mjerilo zajedništva. Jer ako je ustaštvo bilo utjelovljenje zla, a jest, tada je nužno prvo odbaciti takav zamišljaj zajednice. Tek onda će se početi oslobađati prostor pomirenju ljudi. Zašto? Zato što se sinovi ustaša i sinovi partizana istinski ne mogu pomiriti ukoliko ne dođe do potpunog, bezrezervnog i neuvjetovanog odricanja od svakog sentimenta, obilježja, znamenja i ikonografskog motiva koji bi s namjerom ili bez nje, evocirao ustašku ideju ili pokret.

Neki se iz Vijeća bune kako su u posljednjem ratu pripadnici HOS-a braneći Hrvatsku ginuli pod pozdravom Za dom spremni. Jesu. Međutim, to ne mijenja činjenicu kako je to ustaški pozdrav. Ne možemo mi sada tome pozdravu izmišljati nekakvu novu vrijednost kada je izvorište i ishodište u njegovoj novoj primjeni također, nedvosmisleno nositelj ustaške ideologije. Vijeće piše kako je ‘izostala odgovarajuća službena reakcija, pa se danas s tim pozdravom suočavamo kao s datošću’. Ma nemoj! Nije reakcija izostala propustom nego namjerno. U suprotnom, ova rasprava danas ne bi bila hrvatska stvarnost. Shodno tome, navedeni pozdrav nije datost već zadanost. To znači da je isti, nekad, i sad opet, društveno konstruirana poželjnost. Od početka rata, planski i sustavno njegovalo se ustaško nasljeđe i ustaški sentiment žrtve. Kao da su ustaše žrtve! Zapravo jesu! Žrtve su vlastite monstruoznosti.

Danas, ustaše su krenule u osvetnički pohod, u hrvatskom društvu prisutan od početka rata, budući se nikada nisu pomirili sa vojnim porazom u drugom svjetskom ratu. U nastojanju da revidiraju prošlost oživljavaju historijski sukob okončan davnih dana. Najtragičnija činjenica jest ta što nakon sedamdeset tri godine, ili odbijaju ili nisu sposobni prepoznati vlastitu odgovornost u autodestruktivnoj sudbini koju su njihova zlodjela nametnula i koja je kao takva postala teret cijelom narodu. Zbog savjesti naroda, odnos spram ustaškog zastranjenja ne smije biti negacija u smislu tišine i zaborava, nego, s jedne strane, istovremeno, afirmacija antifašizma, a s druge strane, ispravno vrednovanje ustaške anticivilizacijske i nehumane ostavštine.

U ovim pitanjima valja biti precizan. Naime, kada vrednujemo, moramo se zapitati, sa čime uspoređujemo antifašističku borbu i ustaški pokret? Da li sa idealom, jedno s drugim ili oboje? Ako poredimo s idealom tada je očevidno da je svaka praksa manjkava. Pa tako i ona antifašistička. Međutim, ovo nije primjenjivo na ustaški pokret budući isti ne može niti biti označen kao ideal. Upravo suprotno. S druge strane, ukoliko uspoređivamo ustaštvo i antifašizam, pa onda je evidentno da je antifašizam u odnosu na ustaštvo ideal. Sve što je antifašistička borba isticala kao društveno poželjno, a što je ljude okupljalo, ustaški pokret bestijalno je uništavao. Neki će prigovoriti kako je težnja naroda za državom ideal kojim je ustaški pokret bio vođen. Ali ideal državotvorne težnje kontradiktornim i ništavnim učinile su same ustaše upravo demonstriranim sadržajem u toj ne-državi, negirajući zatečenu vjersku i etničku heterogenost, prisutnost koja je humanizaciju zajednice s obzirom na činjenicu društvene raznolikosti, mogla aktualizirati isključivo kroz osjećaj pripadnosti jednom širem opsegu zajedništva. Nasuprot njihovom, ustaškom poimanju zajedništva i državotvornog ideala koji je isključivao ostale narode, jezike, vjerska opredjeljenja i neistomišljenike, i to na način da ih je bukvalno likvidirala.

Kako zablude ne bi ostale neprokazane valja kazati i sljedeće. Čovjek djeluje u prostoru između ideje i egzistencije. Kroz izbor pristaje uz ove ili one odluke. A donositi odluke znači birati metode putem kojih materijaliziramo ideje i ideale. Međutim, ne može se ideja ili ideal, takoreći izliti u stvarnost poput kalupa. Na ovom mjestu događa se ono što označujemo kao manjkavo, nedostatno, nedovršeno, manje vrijedno i sve ono suprotno od toga. Jer, naime, u zajedništvu sudjeluju i drugi ljudi koji također donose odluke suoblikujući tu istu stvarnost. Drugim riječima, predmet kritičkog mišljenja imaju biti odluke, metode i postupci komunističkog rukovodstva, jednopartijski sistem, pitanje odnosa spram vlasništva, pitanje privatne inicijative, pitanje obrazovanja, pitanje zdravstvenog i socijalnog osiguranja i druga takva pitanja. Ali to ništa ne oduzima idealu antifašizma niti pedlja jednako kao što niti vladavina HDZ-a, a ni njihova pretvorba i privatizacija nije, niti može kompromitirati demokratski ideal. S druge strane, ustašku ideju nije niti moguće kompromitirati jer je ista, skupa sa svojim nasljeđem, sama po sebi anti-ideal.

Budući da se Vijeće naknadnom pameću upustilo u reviziju historijskih činjenica i tumačenja, onda je valjda i nama dopuštena ta ista naknadna pamet. Pa da vidimo! Postavimo se, sedamdeset i tri godine kasnije u tu odluku. Jer postavljenost u odluku doziva praksu. Za koga bi se opredjelili? Za ustaše ili za partizane? Za koga će se naše društvo opredjeliti? U ovom slučaju kompromisa nema!