Smisao jedne presude

Izdvajamo

• Ovako, ako „smo svi Mirko Norac“, to jest većina Hrvata, ili ako „smo svi Ratko Mladić“, to jest većina Srba, što ćemo onda s kolektivnom odgovornosti? Da, bogohulna teza. A opet, bolesne narode valja liječiti. Onako kako je recimo dugotrajno institucionalno poticanje nacije na suočenje s užasima svoga nacizma pomoglo Nijemcima. Sigurno mnogo više od ad hoc suđenja zlikovcima u Nürnbergu.

Povezani članci

• 10 uslova vlade Kosova za nastavak pregovora sa Srbijom
• Protestna akcija “Čas istorije” u Beogradu
• Gradimir Gojer: ANTIKULTURNA POLITIKA SVIH STRANAKA
• Proljeće je, Jugoslavijom procvjetale jagode
• Heni Erceg: Virus samovolje
• DOPISIVANJE SA ŽIVKOM BUDIMIROM

Doista, čemu euforija oko presude ratnom zločincu Ratku Mladiću? I koliko smislena uopće može biti pravda i osuda na doživotni zatvor puno desetljeće od hapšenja čovjeka za čija se zlodjela sve znalo još u stvarnom vremenu, poput ubijanja osam tisuća Bošnjaka u Srebrenici, e kako bi zadovoljio naloge srpske političke i intelektualne elite, ugodno skrivene u svojim kabinetima u Beogradu? Bilo je jasno kao dan svakome tko je susreo Mladića tih ratnih godina da je riječ o oficiru duboko uvjerenom u ispravnost kobne teze kako svi Srbi moraju živjeti u istoj državi, to jest kako se srušena Jugoslavija ima pretvoriti u veliku Srbiju, a Hrvati i Bošnjaci preseliti, deportirati, pobiti.

Koliki je doista uspjeh suda u Haagu kojemu je presuda Mladiću završni čin kažnjavanja tek terenskih egzekutora iz zaraćenih plemena na Balkanu, a koji zajedno s međunarodnom zajednicom proglašava presudu ogromnim uspjehom, mada je suđenje trajalo čak deset godina, uz više od 600 svjedoka i tone takozvanog dokaznog materijala?

Iako su snimke Mladićeva naređenja o „ubijanju“ Sarajeva, potom njegov zlokobni boravak u Srebrenici, još ranije u Hrvatskoj, krvavi trag koji je ostavljao za sobom, bile dostupne još prije 25 godina. Ta je međunarodna zajednica, koja danas presudu Mladiću proglašava povijesnom, upravo političkim nagodbama i omogućila formiranje Republike Srpske, nastale na području Mladićevog uspješnog etničkog čišćenja toga dijela BiH. Još prije genocida u Srebrenici Mladićeve su horde, uz pomoć Jugoslavenske armije i logistike iz Beograda, pobile više od tri tisuće Bošnjaka na istoku BiH, upravo tamo gdje je nakaznim diplomatskim dogovorom i formirana Republika Srpska. U kojoj je presuda zločincu dočekana s velikim ogorčenjem, a šef te fašističke tvorevine Milorad Dodik izjavio kako je to još jedna nepravda nanesena Srbima te da će za njega Mladić uvijek biti oficir, a ne zločinac.

Što bi dakle imala promijeniti jedna gadno zakašnjela presuda u nacionalizmom gadno zatrovanim državicama, osim tobožnje satisfakcije preživjelim žrtvama? Koje ionako neće dobiti nikakvu materijalnu naknadu zbog gubitka očeva, muževa, sinova, kćeri… nemilosrdno ubijanih u Srebrenici, Prijedoru, Foči… još ranije u Hrvatskoj u kojoj je Mladić i započeo svoj fini rad na terenu, razrađen u kancelarijama srbijanske političke vrhuške i odajama beogradskih akademika.

Sresti ga jednom bilo je dovoljno. Imala sam nažalost tu priliku u danima kada je stigao u Knin da bi pomogao „ugroženim“ Srbima, kad mi je objasnio kako se oni samo bore protiv ustaša, da bi uskoro, uz pomoć pobunjenih Srba i JNA, rušio Zadar, Šibenik, Drniš… a tamošnje Hrvate ubrzo deportirao, zatvarao i ubijao, te uspješno okupirao veliki dio Hrvatske. Nije bio jedini, ali svakako najgori fašistički gad s ovih prostora, onaj koji je jednom rukom nudio srebreničkim dječacima slatkiše, a drugom već davao znak za njihovo odvođenje u autobuse, a potom u smrt.

Groteskno je stoga da je žalbenim vijećem u završnom činu višegodišnje predstave Haškog suda predsjedavala baš sutkinja koja se protivila svim točkama optužnice, uključujući i onu za genocid, tvrdeći da su civili u Srebrenici „mogli otići“, ali eto nisu htjeli, pa stoga ta žena zaslužuje posebnu priču. I cinično je naročito toliko zakašnjenje te presude koja zato nije ni mogla utjecati na kakvo-takvo međunacionalno pomirenje, nego je štoviše odgađanje te i mnogih drugih kazni za zločince s ovih prostora, uz precizno balansiranje zločina, samo učvrstilo one političke vođe koje i danas propagiraju i prakticiraju iste nacionalističke matrice iz devedesetih kada je i proizveden Ratko Mladić, da bi teoriju proveo u praksu. Zato će srpski predsjednik Vučić tronuto kazati kako je to težak dan za Srbiju, kao što je svojevremeno presuda ratnom zločincu Mirku Norcu bila težak dan za Hrvatsku, pa se na splitskoj Rivi masovno orila „patriotska“ mantra: „Svi smo mi Mirko Norac!“

Da se Haški sud vodio isključivo pravdom, načelima humanosti i ratnih konvencija, onda ni presuda Mladiću ne bi došla 26 godina nakon genocida u Srebrenici, niti bi mu se sudilo selektivno, potpuno ignorirajući njegove zločine u Hrvatskoj. Niti bi dvojac, Milošević i Tuđman, koji su zajedno dizajnirao novu BiH, crtao njen izgled na birtijskim salvetama (Tuđman, ostao neprocesuiran, čime su Hrvatska i Srbija zapravo izuzete od odgovornosti za krvavo komadanje Bosne, a sva krivnja prebačena tek na terenske izvršioce zločina. Da su doista kažnjeni nalogodavci zločina, možda bi i njihovi politički slijednici bili oprezniji u stalnoj proizvodnji opasnih nacionalističkih strasti i negiranju „naših“ zločina, a otrežnjenje ovdašnjih društava makar započelo.

Ovako, ako „smo svi Mirko Norac“, to jest većina Hrvata, ili ako „smo svi Ratko Mladić“, to jest većina Srba, što ćemo onda s kolektivnom odgovornosti? Da, bogohulna teza. A opet, bolesne narode valja liječiti. Onako kako je recimo dugotrajno institucionalno poticanje nacije na suočenje s užasima svoga nacizma pomoglo Nijemcima. Sigurno mnogo više od ad hoc suđenja zlikovcima u Nürnbergu.

Mladina