„Smiješe“ li nam se nova „bespuća povijesne zbiljnosti“?

Povezani članci

• Svetislav Besara: Sumrak biciklizma
• I Bora je pričao gluposti
• Napad na medije: Na redakciju podgoričkog lista “Vijesti” bačen eksploziv
• Sistem Bosna Sema: mehanizmi i strategije obmane
  (Ima se – može se… samo dokle?)
• Svetislav Basara: Utiskoukidanje
• Boris Dežulović: Ne zna ljevica što bi radila bez desnice

Istina, više ne postoje specijalni razlozi za tajnim razgovorima po stranim destinacijama – moguće je to isto učiniti i ovdje, na domaćem terenu, u Banja Luci, Mostaru, na nekom trećem mjestu. Za sve ostalo ambijent ionako postoji – a i sve intenzivnija su i tajna dogovaranja sljedbenika nekadašnjih ratnih etnobardova.

prof.dr. Slavo Kukić

Vjerovao sam, priznajem, kako je Hrvatska za sobom već ostavila ideološke podjele iz povijesti – i da je priča o ustašama i partizanima tamo adaktirana za sva vremena. Upravo okončani izbori za njezina predsjednika me, nažalost, na najsuroviji način demantiraju. U prilog tome, među inim, svjedoči završni predizborni skup nove hrvatske predsjednice u Zagrebu – i pjesme i povici od kojih se ledi krv u žilama. U prilog tome, međutim, svjedoče i reakcije u noći pobjedničkog slavlja. Mediji, primjerice, iz stožera nove hrvatske predsjednice prenesoše izjavu uglednog hrvatskog glumca da zahvaljuje Bogu na njezinoj izbornoj pobjedi protiv „udbaške, srbofilske i četničke struje“. A to nije upućeno samo dosadašnjem hrvatskom predsjedniku, nego i svima koji za njega glasovaše – polovici, dakle, svih hrvatskih građana koji na izbore iziđoše.

Evo da se gospođa predsjednica, ili njezin stožer – ili netko iz vodstva HDZ-a kojem vrla glumčina pripada – ogradi. Ali, barem po onom što upratih, nitko ni riječi. No, ni to nije najgore. Nedugo potom logiku svoga glumačkoga barda podeblja i prvi čovjek hrvatskoga HDZ-a. Sada im, kad su napokon osvojili predsjednički tron, predstoji „novi domovinski rat“, i to rat u kojeg će ući nakon što gospodu „koja danas obezvrjeđuje hrvatsku državu i dezavuira je“ skinu s vlasti na parlamentarnim izborima. Kakav domovinski rat? I što on podrazumijeva? Prijeke sudove, smrtne kazne za „izdaju“, nove progone – što?

Zaboravimo, međutim, na sve to – pa i na poslijeizborne izjave nove hrvatske predsjednice koje svako malo daje, a potom pojašnjava da nije mislila ono što joj se spočitava. Ali, ne smije se zatvarati oči pred stvarnošću, barem onim njezinim dijelom koji se tiče BiH – a u izravnoj je vezi s predsjedničkim, pa i onim izborima koji u zemlji zapadnih susjeda koncem ove godine tek trebaju uslijediti.

Radi li se o izborima koje Hrvatska tek prođe, malo je onih čijoj su pažnji izmakle gužve na biračkim mjestima u Mostaru – pa i činjenica da se glasovalo, ne do predviđenih devetnaest sati nego do dugo u noć. Malo je, potom, onih koji nisu mogli zapaziti euforiju i svojevrsnu „nabrijanost“ među biračima u istom gradu. Ljudi u redovima, kako bi dali glas, čekaše i po desetak sati. Ali, zaludu – niti odustaju, niti ih oduševljenje napušta.

Sve to kao krunski argument koristi i lider ovdašnjega HDZ-a – i izražava nadu da se isto više nikada neće dogoditi. Jer, eto, najnovije je iskustvo signal hrvatskim vlastima da ovdje trebaju osigurati puno više biračkih mjesta – ako treba na stotine, na tisuće, svugdje gdje postoji ijedan Hrvat. A, izrazi i nadu da će to buduća hrvatska vlast, koju bi napraviti trebao njegov stranački subrat, to i učiniti.

Sve to, istina, nije i jedino. Priča o postupanju prvaka bh. HDZ-a na izborima za predsjednika Hrvatske je, hoću reći, zanimljiva i iz drugih perspektiva. Jer, malo je identičnih slučajeva u svijetu uopće. I, ni iza jednog od njih ne stoji logika čistih računa. Pogledajmo, uostalom, činjenicama u oči. Predsjednik jedne suverene države, a Čović je dio kolektivnog predsjednika, stane u red kako bi glasovao za predsjednika druge suverene države. A to, onda, znači da će taj, pa tko god da je izabran, biti i njegov predsjednik, netko prema kome će i on sam podizati pogled, od njega očekivati, njemu se moliti – dakle, biti njegov podanik.

Ali, apostrofirani čin lidera HDZ-a – iako, ne samo on, nego i osobno sudjelovanje u predizbornoj kampanji, ima i drugo lice – izazivanje euforije i lažnih nada kod sunarodnika u vlastitoj zemlji. U prvom je, iskreno, uspio. Jer, da je bilo osigurano barem stotinu-dvije biračkih mjesta, odaziv za predsjedničke izbore susjedne države ovdje bio bi i višestruko veći.

Što se, pak, nada u budućnost tiče, podgrijava se lažni optimizam. Naličje izazvane euforije je, hoću reći, dijelom i nada kako je postojeće stanje privremeno – i kako mogućnost življenja u istoj državi za Hrvate još uvijek nije isključena. Treba, podtekst poruke je, samo biti uporan, postojeće stanje tretirati kao stanje privremenosti, a od života u istoj države ne odustajati. Pozadina te vrste makijavelističke demagogije je, da se ne lažemo, produljavanje vijeka vlastitog političkog trajanja. Ali, ruku na srce, znao to mostarski „baja“ ili ne, može biti i razlog da ti, osvijesti li se „holcanje“ sunarodnika kao tjeranje vode na vlastiti mlin, i pad bude puno razorniji no što si ikada mogao i sanjati.

Objavljeni rezultati hrvatskih predsjedničkih izbora upućuju i na to kako te realni život može, i to bukvalno nušićevski, ismijati. Ovaj se put, srećom, to nije dogodilo. Iako, farsična je situacija za „dlaku“ izbjegnuta. U konačnici, naime, pitanje hrvatskog predsjednika nije odlučeno glasovima bh. Hrvata. Ali, nije se bilo ni bogzna kako daleko od te situacije. Zamislite, međutim, da se takvo što i dogodi – da predsjednik jedne suverene države bude izabran, ne glasovima njezinih, nego glasovima građana druge države. Naprosto, ironija za koju si zaslužan sam. I stoga se nadam da je svijest o tome „iz dupeta u glavu“ došla i zemlji zapadnih nam susjeda – i da će pod hitno u svome zakonodavstvu izvršiti intervencije koje takav scenarij čine i teorijski nemogućim.

Iz bosanskohercegovačke perspektive, na koncu, hrvatski predsjednički izbori su značajni i zbog još jednog pitanja. Može li, naime, ishod tih izbora imati utjecaja na odnose Hrvatske prema Bosni i Hercegovini i njezinim unutarnjim mukama?

Vjerujem da je takva mogućnost relativno mala. Vanjska politika je, u krajnjem, u nadležnosti hrvatske vlade. A to, onda, znači da je promjena na Pantovčaku gotovo pa irelevantna za to kakva će ta politika, barem u slijedećih godinu dana – pa i kad je odnos prema BiH – i biti.

Gospođa predsjednica je, istina, u predizbornoj kampanji, ali i nakon objave rezultata izbora, davala izjave koje tjeraju na razmišljanje. Nisu, doduše, sporne izjave tipa kako će učiniti sve da njezini sunarodnici u BiH budu jednakopravni s drugima. Takve je izjave, uostalom, i to ne tako rijetko, davao i gospodin Josipović.

Problem je, međutim, što izjave o potpori gospođe Gragar Kitarević ne otkrivaju i na što se točno misli. Misli li se, recimo, na politiku koja će svakom Hrvatu u BiH, u kojem god se njezinu dijelu nalazio, omogućiti da se osjeća kao svoj na svome, gospođa će imati i moju potporu. Misli li se, pak, na potporu koja će udovoljavati zahtjevima za trećim entitetom, po srijedi bi bilo guranje u kola koja se obijaju o glavu tim istim Hrvatima – i takvu filozofiju nikada ne bih spreman bio podržati. A, da ni tu mogućnost ne treba isključiti, svjedoče i izjave hrvatske predsjednice nakon izbora. Iako se naknadno pokušala posipati pepelom, da nije mislila ono što je rekla, ono što izjavi ne ostavlja ni trunku dvojbi. Legitimne predstavnike bosanskohercegovačkih Hrvata će, veli, podržati u svim njihovim zahtjevima – pa, i ako se u paketu kojeg stave na stol nađe zahtjev o trećem entitetu.

Takvu retoriku, istina, barem za sada, ne treba doživljavati pretjerano nervozno. Jer, neće gospođa predsjednica protiv ostatka svijeta. A ostatak svijeta, barem u ovom momentu, ne podržava tu vrstu političkog tumbanja u ovoj zemlji.

Sve to, dakako, ne znači da se ta vrsta priče ne može intenzivirati i sutra – dolaskom na vlast u Hrvatskoj tamošnjega HDZ-a. Lider ove stranke, uostalom, uz najnovije prijetnje novim domovinskim ratom, dakle ratom protiv vlastita naroda koji mu ne aplaudira, već neko vrijeme zagovara i proces retuđmanizacije. A on, onda, ne isključuje ni povratak u nova „bespuća povijesne zbiljnosti“. I mogao bi, radi li se o BiH, značiti koješta – i zaoštravanje zahtjeva za trećim entitetom, ali i reaktiviranje klonova Bobana i Karadžića. I logike, dakako, koju takvi nose. Istina, više ne postoje specijalni razlozi za tajnim razgovorima po stranim destinacijama – moguće je to isto učiniti i ovdje, na domaćem terenu, u Banja Luci, Mostaru, na nekom trećem mjestu. Za sve ostalo ambijent ionako postoji – a i sve intenzivnija su i tajna dogovaranja sljedbenika nekadašnjih ratnih etnobardova.

Što u odnosu na sve to možemo? Što se mene tiče, jedino moliti Boga da takvo što ne dopusti. Jer, svjetina im je – ili narod, kako je u pravilu nominiraju – dala zeleno svjetlo.