“Smeh pod vešalima se nastavlja…”

Izdvajamo

• Ukratko, bez ikakve patetike i molećivog ubjeđivanja, ovom etički uzvišenom ne-knjigom Rade Radovanović uči, kazuje (i očiglednošću vlastitog primjera po-kazuje), da su ljudsko dostojanstvo i moral svakog od nas – samo i isključivo – u njegovim rukama.

Povezani članci

• Jezik za neizrecivo
• Esad Bajtal: Kakva je to kultura dijaloga, gladan narod ne smije da kaže da je gladan jer je to zabranjeno
• Kosovo: Trenutno stanje ne može trajati u nedogled
• Abortirana revolucija
• Kako prepoznati najgoru od svih nepismenosti – političku?
• Konfederacija lopuža, plačipički i parazita

Bosanskohercegovačko izdanje knjige “SMEH POD VEŠALIMA – Sve što ste želeli da ne znate o Kosovu” autora Rade Radovanovića predstavljena je sinoć u Mostaru.

Rade Radovanović je ugledni novinar i dramski pisac. Bio je urednik programa Radio Beograda, šef biroa Radija Slobodna Evropa (RSE) za Srbiju, radio je na televiziji godinama… Jedan je od osnivača i urednika lista Danas. Autor je legendarne drame ”Original falsifikata”. Kako kaže za sebe “antinacionalista, antifašista i antirasista”.

O knjizi su uz autora govorili režiser Ademir Kenović i Edin Batlak. U ime izdavača govorio je Damir Bećirović. Poslije prvog izdanja u Beogradu (2021.) i izlaska drugog izdanja (2022. Mostart), te izdanja u Prištini – na albanskom jeziku (Koha) i Zagrebu (KruZak i SNV), knjiga “Smeh pod vešalima” u maju ove godine je objavljena u Dialogosu u Tuzli.

Promotivno slovo dr.sci. Esada Bajtala pročitao je novinar Amer Obradović. Donosimo ga u cijelosti:

„Smijeh pod vješalima“ nije samo knjiga.

Ona je mnogo više od toga.

Tačnije, nije produkt razigrane spisateljske mašte darovitog pisca koji vješto verbalizira fantazmatske mogućnosti života i svijeta, kako nam to, na prvi pogled, sugerira njen dijalektički uzorno skovan naslov. Na djelu je nešto sasvim drugo: bolno precizan opis jedne nestvarne stvarnosti. Odnosno, njen doslovni, ali idejno skrivani prepis. Čak fotografski precizan faksimil: doslovna slika raspojasane velikodržavne politike koja otvoreno ili sofisticirano – kako kad i kako za koga – pljuje i truje sve oko sebe. I svi to znaju, osim onih koji namjenski odbijaju da vide samo prividno nevidljivo.

Njima, koji poslušnički nevješto žmire pred neporecivom očiglednošću krvavog, ideološki ostrašćenog projekta, Radovanović taksativno, i namjenski precizno, otkriva upravo ono (mjesta, imena, ljudi, događaji, planovi …) od čega bježe i „što žele da ne znaju o Kosovu“. I više od toga.

On raz-otkriva, detektira i vješto dijagnosticira duboko neljudski, civilizacijsko patološki besmisao jedne velikodržavne ideologije. Umjesto da logikom quasipatriotskog imperativa kazuje (ubjeđuje u ono šta nije), Radovanović nam po-kazuje – šta zapravo jeste. Odnosno, moralno pro-kazuje jednu surovu realnost u svoj njenoj režimski tempiranoj skrivenosti i pritvornosti; anticivilizacijskoj kvarnosti, potmulosti i podmuklosti. Mi to Ovdje sasvim dobro razumijemo. Kosovo je samo foto-kopija krvavog nasilja nemilice provođenog širom Bosne i taktičkog (sistemom sekundarnih i tercijarnih grobnica) uklanjanja tragova strateški projektovanih zločina.

Vrhovni je s pažnjom odslušao zapažanja sa terena generala rođe. Zaključio je da nema tu šta da se čeka i mudruje: „Slušaj Vlajko“, obratio se ministru policije, „valjda je sada sve jasno. Poduzmi sve potrebne mere da se dole uklone leševi civila“. … Prema tome  – „nema leša, nema zločina“ – izgovori Vođa suštinu ideje … (passim. str. 225)

U tom smislu, Radovanović koriči doslovan prepis vlastodržačkog licemjerja u kome stadionski, idejno dirigovani navijački patriotizam (Nož, žica, Srebrenica) otkriva ono što Režim, horski  orkestriranom massmedijskom halabukom, uporno skriva.

Foto: ibalkan.net

Na djelu je etička, egzistencijalno opasna i ljudski uzvišena misija Radovanovićevog pobunjenog duha koji, sistematski diktiranom i vlastodržački propisanom ponašanju, odlučno kaže – NE!

Ne, ja na to ne pristajem.

Niti mogu, niti hoću.

Odnosno, pisati ovu ne-knjigu, ovako kako je napisana, slika je profesionalno-principijelnog opredjeljenja autora, njegove tvrde odluke da bude Čovjek: glasnogovornik oka, a ne sluga uha. Radovanović pre-pisuje ono što oko vidi, umjesto da, kmetski-poslušno, ponavlja ono što uho čuje. Odnosno, ono što jedan osiljeni, krvavo razbojnički režim, svemu vidljivom uprkos – tvrdi. A tvrdi da nije bilo kako je bilo, nego je bilo kako Vođa kaže da je bilo. Dakle, na djelu je Radovanovićevo doslovno i ljudski odvažno dešifriranje mučne, odvratno-prljave stvarnosti, umjesto njenog spisateljski umivenog, ideološko-knjiškog eufemiziranja, retuširanja, dnevnopolitičkog fotošopiranja i dogmatskog propagiranja. Radovanović je kamijevski pobunjenik, sizifovski uporni  odmetnik od režimski propisane stvarnosti. Jer takav kakav je, on, u prosvjetiteljski osviještenoj nonkonformističkoj samosvojnosti – ni fizički ni metafizički – ne može drugačije.

Ukratko, onomastički govoreći, to je njegov nominalni fatum, neizbježnost dvostrukog usuda diktirana simboličkom logikom imena i prezimena. Jer, on je Radovan, a na žalost tog bleferskog režima, još i Radovanović.

Radovan Radovanović!

A nomen est omen (lat.). Ime je znak, znamen. To je slobodniji prevod latinske fraze koja tvrdi da nečije ime (ili prezime), nosi značenje koje se poklapa s nekom njegovom personalnošću (npr. Srećko, je sretan; Blagoje, je blag, itd. itd.), odnosno njegovom životnom sudbinom ili pozivom.

Sve je u imenu.

Danas se to naziva onomastički determinizam, koji simbolikom svoje imenske logike, određuje životni put i način bivanja neke individue.

U tom smislu, Radovan, obzirom na glagolski korijen tog imena („radovati se“), jeste onaj koji se raduje (viđenju istine), ili onaj kome se raduju zbog objelodanjivanja te istine. Kako će se, čitajući je, baš kao i ja, radovati budući čitaoci ove knjige.

Ali, to je samo jedna strana medalje.

Jer, uprkos rečenom, osobe sa imenom Radovan mogu imati i jednu težu, ne baš radosnu sudbinu; život pun prepreka, vidljivih i nevidljivih (za)brana, koje traže neupitnu odlučnost, odvažnost, borbenost i principijelnu istrajnost. Konkretno, ono podzemno, skriveno značenje imena Radovan, onomastički gledajući, kaže da je on „razborit, autentičan,  osjetljiv, vjerodostojan, angažiran i naočit”. Ili, u našem slučaju, sposoban pisati razborito, odvažno, istrajno i autentično, baš ovako kako to čini Radovan Radovanović. Upravo zato, pažljivo bježim od, za ove prilike, uobičajenog prepričavanja neke knjige.

Činim to motivisan nakanom da, namjenskim uskraćivanjem njenog prepričavanja, potencijalnog čitaoca učinim radoznalim i privolim na njeno čitanje. Jer, samo tako mogu sebi potvrditi uvjerljivost rečenog, a čitaocu priskrbiti zadovoljstvo čitalačke radosti, bez koje, ni pisanje ni čitanje – nemaju nikakvog ljudskog ni životnog smisla. Jer, ovakve knjige, pišu, i mogu da napišu – samo rijetki pojedinci blohovski uspravnog ljudskog hoda. Odnosno, „gospodari svoje volje, a sluge svoje savjesti“, kako to, aforistički jezgrovito i do bola tačno formuliše Marie v. Ebner-Eschenbach.

Čine to nasuprot samovolji nadmenih etno-vođa, čija sračunato projektovana i sistematski ponavljana izmišljotina tobožnje nacionalne ugroženosti, porađa blesave predrasude masa, u ime kojih, mržnjom naoružana gomila, juriša u neviđeno nasilje i militantnu paravojno-vojnu okrutnost, pljačkaški raspoloženih bojovnika i kmetski odanih poslušnika željnih krvi i tobožnje osvete.

Na poligonima Centra, u koji je teže ući nego u zgradu Vlade, pripadnici SAJ – Specijalne antiterorističke jedinice – marljivo uče i vežbaju. Kako se pojedinačno i masovno ubija? Kako se na ulicama premlaćuju građani demonstranti? – a od aprila 1999. – i kako se, u ime srpstva, masovno pokopavaju i zatiru „šiptarski teroristi“, da im se ne zna ni imena, ni broja (str. 227)

U toj kakofoniji namjensko-ideološki indukovanog ludila, slobodno od svih racionalizacija etno-ideološki projektovanih zala, Radovanovićevo pisanje uz vjetar, doima se kao racionalna, etički uzvišena pobuna kritički (samo)osviještene individue. Empatička sinteza savjesti i nade, svoj moralni tango, uprkos matematički sračunatom beznađu, hrabro i dostojanstveno igra na samoj ivici zastrašujućeg ponora.

Upravo zato, ovu Radovanovićevu moralno-senzibilnu „odu radosti“ treba čitati dvovalentno – melo-poetski. Dakle, na tragu Šilerovih stihova (bratstva i jedinstva čovječanstva), s jedne, i po taktu Betovenove razigrane konkordance nade i ushita, s druge strane. Tek tada ona plijeni gandijevskom idejom sanjanog mira i puta ka miru, koji su – u svojoj logičkoj monolitnosti i neupitnosti – jedno i isto.

A to znači: „Ne postoji put mira. Mir je put“. Tako je govorio Gandi.

Na svoj način ponavlja to i Rade Radovanović.

Ponavljajmo to zajedno s njim.

I uz njega.

Jer, kao čovjek mira, on na ni na kakav ne-mir ne pristaje.

Čak, ni onda kada ga na to, drčno, nadmeno i sistematski, prisiljavaju moćni, ljigavi ministri i neuredni urednici. I u tome je Radovanović etički izričit i jasan: „Nećeš da shvatiš da tvoja moć ne zavisi od tvojih namera – nego od mog pristajanja – a ja – ne pristajem“.

Ukratko, bez ikakve patetike i molećivog ubjeđivanja, ovom etički uzvišenom ne-knjigom Rade Radovanović uči, kazuje (i očiglednošću vlastitog primjera po-kazuje), da su ljudsko dostojanstvo i moral svakog od nas – samo i isključivo – u njegovim rukama.

Sapienti sat!

Sve drugo je jeftina, kukavički prozirna mizerija.

Puki izgovor poltronski drilovane kmetske svijesti.

Bestidnost odsustva elementarne ljudske savjesti.