Slučaj Aluminij – HDZ-ov produženi ratni zločin

Izdvajamo

• Zato je slučaj Aluminij, ni manje ni više nego produženi HDZ-ov ratni zločin u Bosni i Hercegovini. Koji tek čeka optužnicu. Kako optužnicu za izvršitelje prljavih profiterskih radova, tako i optužnicu za naručitelje, organizatore, nalogodavce, i one najviše – po zapovjednoj odgovornosti. Za očekivati je da će Zagreb zaštitom Dragana Čovića i njegovih pulena, zapravo štititi hadezeovsku ratnoprofitersku hijerarhiju zločina, kako istraga Slučaja Aluminij ne bi dovela do konačne presude političkom Zagrebu i najopasnijem ratnom franckensteinu na Balkanu, političkom kopiletu propale demokratske tranizicije – HDZ-u!

Povezani članci

• Biljana Srbljanović:Kosovo je druga država i to ova vlast mora priznati
• Mario Kopić: Ratzingerova suspenzija etike
• Prisavska pravila govora o Kolindi
• IZLOŽBA FOTOGRAFIJA MLADE ŽENE MIJENJAJU SVIJET!
• Bauk za prekršitelje ili arsen za demokraciju?
• Drago Bojić: Za šaku srebrenjaka mnogi predstavnici vjerskih zajednica klanjaju se ovozemaljskim bogovima

Slučaj mostarskog Aluminija, kao uostalom mnogi slični tranzicijski slučajevi u bivšoj Jugoslaviji, a u slučaju Bosne i Hercegovine paralela i poveznica se itekako može povući sa slučajem Hercegovačke banke, zapravo je primjer matematičke jednadžbe rata, krvi, ratnog profiterstva, zločina, organiziranog kriminala, političke mafije, mafijaškog podzemlja, ratnog obavještajnog miljea koji na ovim prostorima funkcionira praktički kao paralelna vlast na svim razinama, političke korupcije, stranačkog izvlačenja budžetskog novca, eksploatacije i profiterstva na imaginarnom nacionalnom interesu, i dvoipol desetljetne talačke krize u kojoj HDZ drži ono malo bosanskohercegovačkih Hrvata koje još nije svojim mafiokratskim, ratnozločinačkim i partijskokriminalnim politikama raselio kojekuda.

Iako iskreno više ni sam nisam siguran treba li ljude u Bosni i Hercegovini, koji uporno i poslije svega glasaju za HDZ i Dragana Čovića, uopće smatrati žrtvama, ili pak jednostavno sukrivcima, suučesnicima, pomagačima, ortacima, i pripadnicima istog mafijaškog kruga kojem pripadaju Čović i njegova hercegbosanska zločinačko-mafijaška bratija. O toj suodgovornosti neka pomalo promisle svi, od običnih mostarskih birača koji su zaokruživali HDZ-ove liste i kandidate, preko radnika Aluminija koji su godinama šutjeli čuvajući svoje radon mjesto i strijepeći u svjesnom samolaganju kako se ta HDZ-ova privredna kula od karata u Mostaru i relikt zločinačke ratne političke Zagreba prema Bosni i Hercegovini neće urušiti sama od sebe pod teretom pljačke, koja je od početka projekta Aluminij bila jedini cilj HDZ-ovih središnjica u Zagrebu i Mostaru.

Jer, treba biti potpuno otvoren, jasan i pošten kad govorimo o Aluminiju Mostar. Za taj su slučaj podjednako odgovorni HDZ Dragana Čovića u Mostaru i HDZ kojeg danas u Zagrebu vodi ujedno i premijer onoga što nakon pada Jugoslavije od milja nazivamo hrvatskom državom Andrej Plenković. Jednako su odgovorne regionalne vlasti koje u BiH kontrolira HDZ, ali i središnje vlasti BiH u Sarajevu, kao i Vlada u Zagrebu. No, ako želimo biti potpuno objektivni, ne treba zaobilaziti niti odgovornost dvije SDP-ove Vlade koje nisu prekinule prljave poslove Zagreba preko Aluminija, a to su Račanova i kasnija Milanovićeva Vlada. Njihov je doduše najveći krimen što se zbog dodvoravanja i ulagivanja tom biračkom tijelu i opet pod krinkom zaštite nekih imaginarnih hrvatskih nacionalnih interesa u Bosni i Hercegovini, nisu odrekli HDZ-ovog ratnoprofiterskog i ratnozločinačkog prjketa Aluminij, te nisu obustavili svaku ekonomsku, energetsku, političku, financijsku i budžetsku pomoć i podršku Aluminiju, te nisu pokrenuli istragu o HDZ-ovim mutnim poslovima i aranžmanima preko Aluminija, što su svakako trebali.

A Aluminij je još od devedesetih, pa nadalje služio kao jedna od glavnih karika u lancu pranja novca kojeg iz proračunskih sredstava iz Hrvatske, kao i iz drugih državnih i paradržavnih izvora dva i pol desetljeća izvlači HDZ, podjednako zagrebački i mostarski. I nakon pada s vlasti 2000. godine, HDZ-ov paralelni financijski sistem tajnih računa i crnih fondova nastavio je funkcionirati, a jedne od glavnih karika u tom ratnoprofiterskom lancu u Bosni i Hercegovini HDZ-u su bili Hercegovačka banka i Aluminij Mostar, a kasnije i Hypo banka Mostar, dok su u Hrvatskoj njihove skrivene financijske operacije pokrivali preko tajnih računa kod Privredne banke Zagreb, Dubravčke banke Dubrovnik i u nešto manjoj mjeri Zagrebačke banke, a od početka 2000-ih pa sve do izbijanja Afere Hypo u Austriji u tom je lancu sudjelovala i središnjica Hypo Grupe u Zagrebu.

Brojni su tajni dokumenti koji ovo nepobitno dokazuju. Prije svega tu su strogo povjerljivi dokumenti hrvatskog USKOK-a (Ureda za spriječavanje korupcije i organiziranog kriminala) koji se odnose na tajne račune tzv. “herceg bosne” i tzv. “hvo-a” u Privrednoj banci Zagreb, kao i ispisi tajnih računa čelnih ljudi HDZ-a u BiH još iz devedesetih godina. Cijeli taj spis iako je bio formiran u USKOK-u, sakriven je u nekoj od tužiteljskih ladica, jer u Zagrebu i dalje ne postoji politička volja da se nastavi procesuiranja kriminala povezanog s ratnim profiterstvom oko HDZ-a BiH, HVO-a i “herceg bosne”. Tu su i strogo povjerljivi obavještajni izvještaji o tajnim računima i financijskim transakcijama Dubrovačke banke, kao i tajni izvještaji o organiziranom kriminalu i pranju novca preko Dubrovačke banke i povezanih pravnih i fizičkih osoba. Ništa manje nisu važni niti tajni izvještaji o poslovanju Hercegovačke banke, tajnim računima i transakcijama preko Hercegovačke banke, te povjerljivi dokumenti hrvatske Vlade o poslovanju Aluminija Mostar, kao i odlukama Zagreba koje se odnose na poslovanje tog bosanskohercegovačkog poduzeća.

Zanimljivo je, pritom, da od hrvatske Vlade iako se radi o budžetskim dakle javnim financijskim sredstvima, do danas nije moguće dobiti jasan odgovor na pitanje koliko je Republika Hrvatska točno uložila u Aluminij u Mostaru i to kroz financiranje temeljnog kapitala, financiranje poslovanja poduzeća, financiranje proizvodnje, kreditiranje i kroz posredovanje u kreditiranju, kroz državna i paradržavna jamstva i financiranje, koliko je novca otišlo za Aluminij direktno iz hrvatskog budžeta i kroz institucije, organizacije i kompanije koje novac primaju iz hrvatskog državnog budžeta, koliko je novca otišlo za Aluminij kroz povlaštene energetske aranžmane, te koliko je novca za Aluminij otišlo tajnim lobiranjima Zagreba i zloupotrebom političkih pozicija i ovlasti od strane HDZ-a.

Kad bismo znali tu čarobnu brojku, koja sasvim sigurno prelazi iznos od milijardu hrvatskih kuna, jer je lako procijeniti da je iznos kojeg je Hrvatska kroz godine izdvajala za Aluminij na razne načine bio veći od iznosa koji je pronevjeren u Hercegovačkoj banci, a taj je iznos bio oko milijarde hrvatskih kuna prema tajnim izvještajima OHR-a, ali kad bismo znali točnu brojku koliko je novca iz državnog proračuna Hrvatske otišlo formalno za mostarski Aluminij, znali bismo mafijašku, profitersku jednadžbu HDZ-a u toj priči, odnosno znali bismo koliki je HDZ-ov ratni profit na propasti Aluminija.

To su, svakako, pitanja na koja će netko jednom, prije ili kasnije morati odgovoriti. Ako ne uljuljani europski diplomati poput Valentina Inzka koji se više vjerojatno niti ne sjeća kojim je poslom, iako dobro plaćenim, zalutao u Bosnu i Hercegovinu, tad će na to pitanje prije ili kasnije odgovor morati dati istražne, policijske i pravosudne institucije i Hrvatske i Bosne i Hercegovine. A u svakom od tih slučajeva i u svakoj od tih država na optuženičkoj klupi u Slučaju Aluminij morati će sjediti HDZ, HDZ-ovi šefovi, HDZ-ovi premijeri i ministry, podjednako oni u BiH, kao i oni u Hrvatskoj.

Zato mislim da je nakon Afere Hypo, Slučaj Aluminij afera koja vodi prema razlaganju ratnoprofiterskih poslova HDZ-a na njihove osnovne elemente i mora dovesti do vrha mafijaško-tranzicijske, ratno-profiterske, kriminalne, korupcijske, prljave političke piramide kojoj sjedište ipak nije u Mostaru, nego u Zagrebu.

Slučaj Aluminij vrlo brzo bi razotkrio zašto je Plenkovićeva Vlada još prije skoro dvije godine, a što su svi mediji prešutjeli, donijela odluku kojoj je glavni cilj zaštititi Antu Jelavića od kaznenog progona u Bosni i Hercegovini. Koji su to stvarni interesi iza odluke hrvatskih vlasti da se kompromitiraju zaštitom jednog odbjeglog kriminalca iz Bosne i Hercegovine? Jelavić zna odgovor na to pitanje. Odgovor zna i Čović. Ali odgovor, itekako, znaju i Andrej Plenković i Kolinda Grabar Kitarović. Iza nepoznanica u neriješenoj matematičkoj jednadžbi kriminala u Aluminiju kriju se zapravo banski dvori, Predsjednički dvori i Središnjica na Trgu žrtava fašizma. Dakle – politički Zagreb. Njima je mostarski Aluminij godinama služio za izvlačenje proračunskog novca i klasično ratno i postratno profiterstvo.

Zato je slučaj Aluminij, ni manje ni više nego produženi HDZ-ov ratni zločin u Bosni i Hercegovini. Koji tek čeka optužnicu. Kako optužnicu za izvršitelje prljavih profiterskih radova, tako i optužnicu za naručitelje, organizatore, nalogodavce, i one najviše – po zapovjednoj odgovornosti. Za očekivati je da će Zagreb zaštitom Dragana Čovića i njegovih pulena, zapravo štititi hadezeovsku ratnoprofitersku hijerarhiju zločina, kako istraga Slučaja Aluminij ne bi dovela do konačne presude političkom Zagrebu i najopasnijem ratnom franckensteinu na Balkanu, političkom kopiletu propale demokratske tranizicije – HDZ-u!