SLOBODA I SLOBODARSTVO

Izdvajamo

• Iako je Deklaracija o ljudskim pravima, donesena kao rezolucija «koja nema nikakvu pravnu snagu, stvorena je sa ciljem osiguranja 'zajedničkog razumijevanja' ljudskih prava i sloboda koja se spominju u Povelji UN. Ona je tokom sljedećih desetljeća doživjela tako dramatičnu transformaciju, da rijetki pravnici poriču da je deklaracija normativni instrument koji stvara, barem neke, pravne obaveze za države članice UN.»

Povezani članci

• Nešto je u „trulo“ u zemlji Nobelove nagrade
• Ne srljajte kao guske u magli!
• Kako današnjica utiče na humanističke nauke
• Igrale se ustaše nasred zemlje Srbije
• Sandi Blagonić: O diskriminaciji diskriminatora: Utjerivanje katolicinizma u kosti
• Kosovo – zemlja krvi

Foto: Eleanor Roosevelt and Human Rights Declaration

Sloboda stoji u najtješnjoj vezi sa političkim i ekonomskim odnosima, samim tim, nedvojbena je uslovljenost političkih i ekonomskih sistema pojedinih društava kao nužnosti postojanja ili ne postojanja iste. »Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i savješću pa jedna prema drugima trebaju postupati u duhu bratstva.« Sloboda nije i ne može značiti ugrožavanje i ukidanje iste drugima samo sebe radi. Sloboda dakle, jeste ili nije.

Piše: Hamdo Čamo

“Slobodarstvo podrazumijeva napose slobodu misli, slobodu od ortodoksne dogme, slobodu drugih da misle drugačije od tebe. Sloboda čovjeka da misli svojom glavom i da živi životom kako sam želi misliti i živjeti.”, zapisaće Robert A. Taft. Malo koje pitanje, kao pitanja slobode i slobodarstva će tako polarizovati svijet noseći sjeme protivrječnosti; za jedne težnju za tiranijom i potčinjavanju svega mogućeg, za druge pak, težnju za slobodom od svega mogućeg.

Ideal uvodnih riječi vjerni je moto i svjetlost života mnogih pojedinaca i društava, moguć jedino u uslovima života, uslovima slobode i posjedovanja samog sebe. Počinju rođenjem, nestaju ropstvom i smrću. Za života nestaju u prostoru i vremenu kada drugi ovladaju u upravljaju životima pojedinaca i njihove materijalne i duhovne imovine. Kao što je život sam po sebi neprikosnoveno vlasništvo jedinke, tako su joj pored obaveza neprikosnovena prava i slobode koja u životnoj praksi često nisu “ono, što se samo po sebi podrazumijeva”, uostalom, zbog kojih su uslijedile univerzalne misli i teorije čiji cilj je da se provedu u djelo, ukoliko ne žele ostati na nivou teorija prkosnih utopista.

Univerzalna garancija o ljudskim pravima je “UN Deklaracija o ljudskim pravima”, urađena od osamnaest članova na čelu sa suprugom tadašnjeg predsjednika SAD Teodora Ruzvelta, Eleonorom Ruzvelt i francuskim pravnikom Rene Kasinom, objavljene i usvojene od strane Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 10. decembra 1948. Ovaj dokument je zaveden čak u Ginisovoj knjizi rekorda kao najprevođeniji dokument svijeta, dok Statue of Liberty, čini se, čeka još uvijek na svoj trenutak.

Implementacija Deklaracije o ljudskim pravima u Evropi konkretizovana je kroz Konvenciju o ljudskim pravima 1950, u Evropskoj socijalnoj povelji 1961 i na Konferenciji o evropskoj sigurnosti i suradnji i Helsinkiju 1975. Sve države potpisnice Sporazuma, priznaju Internacionalni (međunarodni) sud pravde, Evropski sud pravde za ljudska prava u Strazburu.

Od svih trideset članova koji okvirno čine Deklaraciju o ljudskim pravima, najznačajnijim principima se smatraju:
– Pravo na život, slobodu i sigurnost ličnosti;
– Pravo na obrazovanje;
– Pravo na zaposlenje, plaćene praznike, zaštita od nezaposlenosti i socijalna sigurnost;
– Pravo na puno učešće u kulturnom životu; – Pravo na slobodu okupljanja i udruživanja;
– Pravo na dostojni životni standard; – Sloboda od torture ili svirepog, nehumanog tretiranja ili kazne;
– Sloboda mišljenja, uvjerenja i vjeroispovjesti;
– Sloboda izražavanja i mišljenja.

Pitanjem slobode kroz stoljeća baviće se kako pojedinci, tako i nauke, od filozofije do književnosti. Aristotel će u svojoj Politici iz ugla normalnosti svog vremena napisati: „Prema tome, jasno je da su jedni ljudi po prirodi slobodni, a drugi robovi, i da je za robove i korisno i pravedno da robuju.“ Francis Bacon, engleski filozof i savremenik Viljema Šekspira pisaće o slobodi “Čudna je to želja, tražiti vlast i izgubiti slobodu ili, tražiti vlast nad drugima, a izgubiti je nad samim sobom.” Dostojevski će u Braći Karamazovima napisati “Sloboda, slobodni um i nauka zavešće ih u takve prašume i dovesti pred takva čuda i nerješive tajne da će jedni od njih, nepokorni i svirepi, uništiti sami sebe, drugi – nepokorni, ali slabi, uništavaće jedni druge, a treći, koji ostanu, slabi i nesretni, dopuzaće do naših nogu i zavapiće: Da, vi ste bili u pravu, jedino ste vi znali njegovu tajnu, i mi se vraćamo vama, spasite nas od nas samih.” I , dok Žan Žak Ruso primjećuje “Čovjek se rađa slobodan, a posvuda je u okovima”, Žan Pol Sartr zaključuje “Sloboda je ono što radite s onim što vam je dano.”

U srcu Evrope su na žalost stoljećima odrastale generacije koje su rasle i živjele u mračnim vremenima vazalnih odnosa koji nisu bila samo međudržavni, iza kojih su u nizu uslijedili totalitarni sistemi nakon kojih su se pojedina društva, iako obasjana svjetlošću slobode, odjednom nespremna našla u duhovnom mraku. Jedno od velikih problema takvih društava jesu pitanja na koja nemaju odgovora – čemu i šta uopšte sa odjednom stečenom slobodom – koja u sebi nosi i podrazumijeva princip odgovornosti za koje nova društva nisu bila pripremana. Još i danas traju debate o posljedicama, krivnji i odgovornosti po narodnoj „lako se osloboditi, teško je biti slobodan.“

Sloboda podrazumijeva uslovljeno stanje svijesti i tolerantnosti. Dok Hegel govori o državi kao objektivizovanoj slobodi i običajnosti, drugi pak o idealu totalne slobode, slobodartvo je izraslo u nešto više od ideje, teorije i slobode same kao takve. Budući da čovjek slobodu nije naslijedio ni od koga, vlasnik je svoje slobode i on sam je dužan i odgovoran da je čuva i da se brine za nju.
Iako je Deklaracija o ljudskim pravima, donesena kao rezolucija «koja nema nikakvu pravnu snagu, stvorena je sa ciljem osiguranja ‘zajedničkog razumijevanja’ ljudskih prava i sloboda koja se spominju u Povelji UN. Ona je tokom sljedećih desetljeća doživjela tako dramatičnu transformaciju, da rijetki pravnici poriču da je deklaracija normativni instrument koji stvara, barem neke, pravne obaveze za države članice UN.»