Slavo Kukić: Mladalački odgovor šovinističkim izmišljotinama da je BiH nedonošče svjetskih moćnika – i da ne može preživjeti

Izdvajamo

• Tko, potom, iz izjava tih klinaca – bilo da su iz Sarajeva, Viteza, Gradiške, Banja Luke ili Pala – može izvući sud kako BiH nema budućnost? Nitko normalan. Naprotiv. Ti su klinci, kao što napisa talijanska Repubblica, uspjeli, makar to bilo i na samo nekoliko dana, ujediniti zemlju kojoj se godinama nameću i mržnja i nasilje. Ti klinci, dakle, otvaraju novi prostor nade. I zbog njih jedan facebookovac pejakovićevski održa lekciju svima koji bi rađe da ove zemlje nije. Kako, bolan, uzvikuje facebookovac, „nema Bosne a grle se Džanan i Njegoš, jedan iz Bihaća, drugi sa Pala? Kako bolan nema Bosne a grle se Sani i Lazar, jedan Sarajlija, drugi Banjalučanin? Kako bolan nema Bosne a grle se Emir i Aljoša, jedan iz Tuzle, drugi iz Kotora? Vi mislite da je nema, dignite glavu hajvani, pogledajte. Ona je na krovu Evrope, a vodi je Josip. Ide Nikola, ide Adi, ide Lazar, ide Aljoša, ide Amar, ide Srđan, ide Njegoš, ide Emir, ide Sani, ide Dženan, ide Timur, ide Vedran, ide Josip, ide Enes. Svi oni idu, a vi – ‘dje ćete? Nemate više kud? Bravo djeco, sram vas bilo političari“

Povezani članci

• Prijete Đikiću jer predstavlja Goldsteinovu knjigu
• Mehmed Halilović: Bez suočavanja s prošlošću živjećemo sa montiranim lažima i danas i u budućnosti
• Bilježnica Robija K.: Uspavana nastava
• Elvedin Nezirović: Bajka o Snjeguljici – između tragike i sretnog završetka
• Politika kao poziv
• Mostarska poruka za SDA

Tukina bronca, međutim, nema samo sportski predznak. Jer, čitav svijet je preko njega bio u prilici saznati i za BiH – i pitati se na kojem se kontinentu nalazi zemlja koja takvog šampiona iznjedri.

Piše: Slavo Kukić

Svakodnevno je narod ove zemlje zasut zaluđivanjima, i to potpuno istog tipa. U prilog tome svjedoči i forma koja je na sceni ovih dana i tjedana. Moćnici manjeg entiteta, recimo, gotovo svakodnevno tretiraju BiH kao nedonošče centara svjetske moći – i kao državu koja je puno više virtualna nego stvarna. I sukladno tome se i ponašaju – da državu kao činjenicu negiraju, i da sve ostale, i opet u vezi s njom, svakodnevno ucjenjuju. Tako se, uostalom, ponašaju i u vezi s najavljenim referendumom – prihvatite li nam ultimativne zahtjeve, referenduma neće biti, ne popustite li mi ćemo ga provesti.

Drugi, opet, imaju evropsku priču – a iza nje djela s istim podtekstom. Oni su za BiH u Evropi – i za evropske vrijednosti u njoj. Stvarno, međutim, ono što na svakodnevnom terenu traže, niti ima veze s Evropom, niti s evropskim vrijednostima. Kakve bi veze s njima, primjerice, imali zahtjevi za trećim etničkim entitetom – i s podupiranjem procesa dezintegracije države koji je u izravnoj vezi s tim zahtjevima. Ili, kakve veze s tim vrijednostima ima etničko parceliranje medijskog prostora – o opijenosti idejom da se javna poduzeća osvoje pod svaku cijenu i nedostatku potrebe da ih se razvija na zdravim temeljima da se i ne govori.

Treći, na koncu, čine sve kako bi se prikazali drugačijima, Evropljanima s dna kace. Ali, ni na kraj im pameti nije partnere tražiti u onima koji evropske vrijednosti slijede, koje bez ostatka karakterizira suprotstavljanje svim procesima dezintegriranja i države i društva. Naprotiv, i dalje im je srcu bliže druženje s političkim filozofijama koje ovu zemlju rastaču – ili otvoreno, kao banjalučki vožd, ili suptilno, na način kako to čini trenutačni predsjedavajući državnoga trijumvirata.

Sva sreća, međutim, da se potencijali ove zemlje s njima i ne završavaju. Gledam, recimo, finale svjetskog atletskog prvenstva na 800 metara – i gorostase srednjih pruga na njemu. Ali, tamo je i čovjek ovog neba, Kakanjac Amel Tuka – za kojeg se koliko do jučer nije ni čulo, a kojem su mnogi među njima prisiljeni bili gledati u leđa. I zato mi je na zeničkom atletskom stadionu, tamo gdje je broncu i kovao, i organiziran doček desetak tisuća normalna svijeta.

Tukina bronca, međutim, nema samo sportski predznak. Jer, čitav svijet je preko njega bio u prilici saznati i za BiH – i pitati se na kojem se kontinentu nalazi zemlja koja takvog šampiona iznjedri. I koliko se u njoj u sport ulaže ako ovakve šampione daje. Ni na kraj im pameti da sporta ovdje, barem što se brige države tiče, gotovo da i nema na popisu onog što treba podržati. Pođe li se od toga, od svih ambasadora bosanskih i hercegovačkih, koji na različite svjetske destinacije odlaze sebe, a ne interesa BiH radi, ovaj je dvadesetčetiri godišnji atletičar na stotine puta veći – ambasador dakako – a porezne obveznike ove zemlje, za razliku od svih njih koji je krvnički čerupaju, ne košta ama baš ništa.

I ne samo to. Tuka sreću zbog vlastita uspjeha i u dalekoj Kini dijeli sa „svojim narodom“ – ali ne Bošnjacima – ovo radi onih koji bi njegovu izjavu nakon osvajanja bronce najradije tako protumačili – nego, bilo je jasno iz njegovih izjava, s narodom ove zemlje, građanima BiH.

Ili, kome, tko je iole pratio evropsko košarkaško prvenstvo za kadete – i tko iole spada u normalan svijet – nije prije petnaestak dana bilo milo oko srca. Djeca bosanska i hercegovačka, skupljena sa školskih igrališta diljem zemlje, na krovu košarkaške Evrope. Pred njima pokleknuše prvo susjedi, a onda i svi ostali, među njima i Nijemci i Španjolci – koji imaju košarkaša koliko BiH stanovnika i koji u košarku, mislim onu kadetsku, ulažu više no što ova zemlja u sport uopće.

Pasti je, u konačnici, morao i domaćin, Litva, a velikog Sabonisa dečki iz bosanskih i hercegovačkih sokaka natjeraše da im od srca zaplješće. No, nije im pljeskao samo kao kolektivu nego i kao pojedincima. Jer, među petoricom najboljih čak dvojica su Bosanaca i Hercegovaca – jedan iz Bihaća, drugi s Pala. Pri čemu, jednom od njih podignuta je ruka kao prvom, najboljem među najboljima.

A tko to čudo napravi? Vjerovali ili ne, još jedan klinac, Josip Pandža, momak s niti trideset – u stvarnosti, međutim, zreliji, dostojanstveniji, domoljubniji od svih koji se udaraju u „domoljubna“ prsa i zahvaljujući tome, što po zakonu što mimo njega, pune vlastite džepove.

Ti su klinci, mislim na košarkaše, bili razlog pravom slavljeničkom deliriju – i to ne u ovom ili onom dijelu, nego uzduž i poprijeko ove zemlje. Istina, tamo gdje ne postoji strah od izljeva oduševljenja slavilo se na ulicama – kao u Sarajevu, gdje je doček evropskim prvacima priredilo pedesetak tisuća normalna svijeta. Tamo gdje se strah još uvijek sije, bilo je tiše. Ali, nije bio muk kao što se ponegdje dalo pročitati. Banja Luka, istina, nije bila sarajevski na nogama. Ali slavilo se – u krugu obitelji, prijatelja, poznanika. I to nije zaobišlo ni Banja Luku, ni Gradišku, ni Pale – koji su dali državne reprezentativce – ali ni druge čaršije i čaršijice ovog dijela zemlje. I većina njih se nije skrivala – usprkos i zastrašivanjima, i nabacivanjima tereta nacionalnih izdajnika.

Tko, potom, iz izjava tih klinaca – bilo da su iz Sarajeva, Viteza, Gradiške, Banja Luke ili Pala – može izvući sud kako BiH nema budućnost? Nitko normalan. Naprotiv. Ti su klinci, kao što napisa talijanska Repubblica, uspjeli, makar to bilo i na samo nekoliko dana, ujediniti zemlju kojoj se godinama nameću i mržnja i nasilje. Ti klinci, dakle, otvaraju novi prostor nade. I zbog njih jedan facebookovac pejakovićevski održa lekciju svima koji bi rađe da ove zemlje nije. Kako, bolan, uzvikuje facebookovac, „nema Bosne a grle se Džanan i Njegoš, jedan iz Bihaća, drugi sa Pala? Kako bolan nema Bosne a grle se Sani i Lazar, jedan Sarajlija, drugi Banjalučanin? Kako bolan nema Bosne a grle se Emir i Aljoša, jedan iz Tuzle, drugi iz Kotora? Vi mislite da je nema, dignite glavu hajvani, pogledajte. Ona je na krovu Evrope, a vodi je Josip. Ide Nikola, ide Adi, ide Lazar, ide Aljoša, ide Amar, ide Srđan, ide Njegoš, ide Emir, ide Sani, ide Dženan, ide Timur, ide Vedran, ide Josip, ide Enes. Svi oni idu, a vi – ‘dje ćete? Nemate više kud? Bravo djeco, sram vas bilo političari“

Bravo facebookovac. Političari bi se doista, nakon lekcije šesnaestogodišnjaka, trebali postidjeti. Ali, da razlozi za to postoje upućuju i drugi detalji. Kako, recimo, izbjeći pitanje što je s potporom vrhunskim sportašima? Ništa. Osvojene medalje političkim moćnicima su povod tek za kurtoazno čestitanje. Čestita Novalić, čestita Zvizdić, prirediše prijem članovi Predsjedništva. I tu se priča završava.

Od dužnosnika Republike Srpske, i dužnosnika iz Republike Srpske, nažalost, ni to. Na prijemu u Predsjednilaštvu, tako, ne bi autora teze o rasnoj „superiornosti Srba“. Tko zna, možda je čovjek opravdano bio odsutan. Ali, odsutni nisu bili dužnosnici vlasti u manjem entitetu – pa čestitke gotovo ni od jednoga od njih. Kažem gotovo, jer neku vrstu čestitke uputi predsjednik RS-a. Ali, ni on ne čestita reprezentaciji svoje zemlje. Jer, značajan rezultat na evropskom prvenstvu za Dodika nije ostvarila BiH nego četiri košarkaša iz RS-a. A to je, onda, pokazatelj da je RS – ne daj Bože BiH – „rasadnik mladih i talentiranih sportaša“.

Vratimo se, međutim, onima koji uspjeh mladim ljudima čestitaše. Završavaju li se, kako rekoh, njihove obveze samo na tome – na čestitkama? Odnosno, što je s obvezama društva prema vrhunskim sportašima? Jer, o tome nitko ništa. Ispade, čestitarima je važno da se namire državni štakori – koji prožderu dvije trećine ukupnih proračunskih sredstava. A ostali, istinski ambasadori ove zemlje? Njima su dovoljne i kurtoazne čestitke i pohvale.

I stoga su u pravu neki od „Tviteraša“ koji, pod dojmom muke zbog, u zadnji čas uplaćene kotizacije kako bi mladi košarkaši mogli uopće zaigrati u polufinalu, na Zvizdićeve čestitke uzvratiše pitanjem „Premijeru, kako se zove selektor ovih momaka?“ – uz dodatak, doduše, da u odgovoru ne koristi usluge googlea ili pomoć koja bi mu, eventualno, mogla stići od savjetnika. A, u pravu su i oni koji, zbog istog razloga, na sarajevskom dočeku aplaudiraše vlasniku FIS-a. Jer, da ne bi njega, ništa ni od bosanskohercegovačkog zlata – i to zbog tričavih deset tisuća eura koje država ne može osigurati. Zamislite da ih je trebalo stotine.

Ništa bolji od političke klase nisu ni javni servisi – ili barem onaj dio koji ima obvezu prenositi takmičenja državnih reprezentacija – a koji se financiraju novcem građana kako bi mogli udovoljiti njihovim elementarnim potrebama. A evropsko kadetsko prvenstvo, posebice ako se u završnicu plasira i naša reprezentacija, spada u red takvih potreba. Polufinale kadeta smo, međutim, mogli gledati zahvaljujući privatnom emiteru, zahvaljujući Face TV. Hvala Hadžifeizoviću, hvala Face TV. Ali ta činjenica tjera na pitanje što s RTV taksom, kome je proslijeđivati – BHRT-u, dakle javnom servisu koji je po zakonu obvezan omogućiti praćenje najvećih sportskih priredbi, posebice sudjeluju li u njima bh. sportaši, ili privatnim emiterima koji prijenosom takvih priredbi, zapravo, igraju ulogu javnih servisa?

Pita li se mene, ni sam nisam siguran. Ali, zato sam siguran da su ova djeca, koja osvjetlaše obraz zemlji, veći patrioti od onih koji se busaju u hrvatska, bošnjačka ili srpska prsa. I da su, mada im je samo šesnaest – u pravu je mlada hercegovačka spisateljica – već sada bolji, normalniji ljudi od nas.