Slavo Kukić: Zašto bi sljedbenici fašistoidnih ideologija aplaudirali Danu pobjede nad fašizmom?

Autor/ica 👤 Slavo Kukič 8.5.2017. u 11:46

Povezani članci

Što drugo očekivati od ljudi koji i svoju predizbornu kampanju, a htjeli bi biti na čelu velikih gradova, temelje na porukama kako su unuci majora legendarnih SS Hitlerovih postrojbi? A takve je poruke, i to na posljednjim lokalnim izborima, s ponosom ponavljao čovjek iza kojeg je stajala cijela bošnjačko-hrvatska družina – SDA-SBB-HDZ.

Piše:Slavo Kukić

U Jablanici, čitam, obilježiše 74. godišnjicu Bitke na Neretvi. Koju evropski – nije lapsus – evropski, dakle, antifašisti tretiraju jednim od simbola pobjede nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu. Jablaničanima se, a i mnogima iz drugih dijelova BiH, pa i izvan nje, pridružiše, i vijence na spomen-obilježje „Bitke za ranjenike“ položiše lideri SDP i DF, predsjednik SABNOR-a i DF-ov potpredsjednik Federacije.

A ostali? Što je s članovima državnoga i entitetskih vrhova? Što je s liderima najvećih političkih partija – prvacima SDA, HDZ, SNSD, SDS? Ta vrsta pitanja gotovo da je smiješna. Jer, što bi moglo biti? I što bi na obilježavanju simbola pobjede nad fašizmom imali raditi oni koji ga se – zaludu i najnovija Dodikova demagoška zanovijetanja kako „borba za opće ljudske vrijednosti i ujedinjenje ljudi pod tim pokroviteljstvom postaje efikasan mehanizam suprotstavljanja naporima pristalica neofašizma” – iz petnih žila trude što dosljednije oponašati? Činili su, naime, to tijekom rata dosljednije i od samih nacista. U prilog tome svjedoči genocid u Srebrenici i svim drugim Srebrenicama ove zemlje, ali i bosanskohercegovački Auschwitzi – Trnopolje, Omarska, Keraterm, Heliodrom da ne nabrajam, a ima ih na desetine uzduž i poprijeko. U prilog tome, nažalost, zahvaljujući licemjerju svjetskih centara moći – koji im u Daytonu nisu skresali istinu u brk, da su nacisti i da ne mogu biti zalog drugačije budućnosti, nego su ih priznali partnerima obnove i izgradnje zemlje koju su godinama svojski razarali – svjedoče i sve poslijeratne godine, posljednjih desetak posebice.

Ovih dana, recimo, pročitah kako u Bugojnu koordinatorom za sport i upravljanje gradskom sportskom dvoranom imenovaše upravitelja ratnog logora „Stadion“, čovjeka koji je pred Sudom BiH osuđen za ratne zločine nad tamošnjim Hrvatima – i koji je zbog svojih ratnih čina osjetio miris i zatvorskih zidina. Poruka je i više nego jasna – možete govoriti što vam volja, i Hrvati Bugojna i čitav svijet, Nisvet Gasal je naš „heroj“ i mi ga se ne odričemo.

Ni pol muke, međutim, da se priča i završava na Gasalu. Njoj sličnih, nažalost, puna je BiH. I sve one – kako one vezane za potporu osvjedočenim fašistima, tako i one druge, koje govore u fašistoidnim strategijama – svjedoče o žilavosti fašistoidne ideologije, i na jednoj i na drugoj i na trećoj strani. Prisjetimo se, uostalom, dočeka presuđenim ratnim zločincima na sve tri strane – onima koji su zbog ratnih im nedjela značajan dio vlastitog života morali provesti po evropskim kazamatima. A ovdje su, nakon svega, dočekivani kao borci za nacionalnu slobodu – i nacionalni heroji dakako. I, ispade tako, nacionalna je izdaja okretati im leđa. Sasvim suprotno, treba im naći mjesto u udžbenicima povijesti kako bi se njihovim idejama, a i herojstvom, zadajali dolazeći naraštaji.

Prisjetimo se, potom, prošlogodišnjega otvaranja studentskoga doma na Palama. Koje bi, budući se radi o simbolu i mladosti i budućnosti, svugdje u svijetu bilo razlog porukama i nade i ohrabrenja. A paljanski? E, on je sve, samo ne to. Jer, vjerovali ili ne, nazvan je po ratnom zločincu, kojega haški tribunal osudi za genocid. No, to osvjedočenog „socijaldemokratu“ i „antifašistu“ Dodika ne spriječi da mu osobno otvori vrata studentima – koji bi se, jer to je krajnja poruka, i sami trebali napajati idejama i „humanizmom“ jednog od „najvećih srpskih sinova“. Dakle, možete, od Čikaga do Vladivostoka, i Aljaske do Novog Zelanda, činiti što vam volja, ali on je naš „heroj“ – i mi ga volimo.

Identična je poruka odaslana i dodjelom priznanja povodom 25 godina postojanja Narodne skupštine RS-a u listopadu prošle godine. Jer, među „laureatima“ su ponovo osvjedočeni fašisti, a po predsjedniku RS „nacionalni heroji“ iz prethodnog rata – Karadžić, Plavšić, Krajišnik. Zna li se, međutim, tko je priznanja „članovima udruženog zločinačkog pokreta“ – tako ih je, naime, u svojim presudama tretirao Hag – dodjeljivao, ništa drugo se i nije moglo očekivati. Jer, u pitanju je i obrana i slavljenje vlastitih idola.

Da se osvjedočene fašiste tretira „nacionalnim herojima“ potvrđuju i prošlogodišnji mitinzi u Banja Luci. Na jednoj strani Dodik i njegovi, na drugoj Ivanić, Bosić i njihovi. A razlika među njima je u samo jednom – da se jednima obraća kćerka idejnog začetnika, a drugima sin izvršitelja srebreničkog genocida. Sve ostalo je isto – aplaudira se i jednom i drugom jer oni su sinovi „nacionalnih heroja“ i, na izvjestan način, jamstvo da će „heroji“ zauvijek ostati dio nacionalnog pamćenja.

Zar na fašizam ne smrdi i danas već tradicionalno višegradsko orgijanje Ravnogorskog pokreta – koje četničkom vođi iz Drugog svjetskog rata svake godine priređuju njegovi bradati sljedbenici? I zar nije, i više nego jasna poruka u činjenici da ono nije signal na uzbunu vlastima – i lokalnim i entitetskim? Jer, pita li se njih, Draža je „srpski heroj“ – i na njegovim idejama treba odgajati srpsku nejač.

Ali, zar ima razlike između višegradskog četničkog orgijanja i odluke SDA vlasti u sarajevskoj općini Novi grad iz lipnja prošle godine da osnovnoj školi u Dobroševićima dade ime fašističkoga propagatora, sljedbenika i zaljubljenika u Adolfa Hitlera? Pitate li, recimo, one koji to učiniše, ima. Jer, Mustafa Busuladžić, fašistički propagandista, za njih je, kako pojasniše, „pisac, znanstvenik, jedan od najistaknutijih bošnjačkih intelektualaca u periodu između dva svjetska rata“ – skraćeno, nacionalna vrijednost kojom treba zadajati naraštaje.

Međutim, što drugo i očekivati od ljudi koji čak i obljetnice oslobođenja od fašizma, kao što prije samo mjesec dana učini novi gradonačelnik glavnog grada, koriste za tvrdnje kako je 1945. godine poražen antifašizam? Evo da to čovjek reče jednom – moglo bi se pomisliti kako mu se omaklo – ali on to, i to javno, ponovi nekoliko puta.

Ili, što drugo očekivati od ljudi koji i svoju predizbornu kampanju, a htjeli bi biti na čelu velikih gradova, temelje na porukama kako su unuci majora legendarnih SS Hitlerovih postrojbi? A takve je poruke, i to na posljednjim lokalnim izborima, s ponosom ponavljao čovjek iza kojeg je stajala cijela bošnjačko-hrvatska družina – SDA-SBB-HDZ. Preračunali su se samo u jednom – da im se zajednički kandidat natjecao za gradonačelničku fotelju Tuzle. A tamošnjem svijetu se od takvih, koje sreće da je isto i u drugim dijelovima ove zemlje, diže kosa na glavi.

Nije, na koncu, drugačije ni među borcima za „hrvatsku slobodu“. Tamo, naime, gdje im je centrala, i danas svijetu prkose njihovi uzori – ustaške glavešine Budak, Francetić, Lorković. I zašto se, onda, čuditi zapuštanju i devastiranju spomenika antifašizma iz Drugog svjetskog rata – ili fašističkim grafitima na njima? Ako tko ne vjeruje, neka svrati na Partizansko groblje u Mostaru – jer, tamo su najuvjerljiviji dokazi ovome što zborim.

Ili, zašto se, ako je tako, čuditi i jednom od strateških im „nacionalnih izuma“ – fenomenu „dvije škole pod jednim krovom“? Koji za normalan svijet – u prilog čemu svjedoči svako malo istupanje OESS-a, američkih i inih veleposlanika – znači segregaciju djece po nacionalnom ključu. Za sljedbenike ideje, međutim, u pitanju je koncept kojim se brani pravo na obrazovanje na vlastitom jeziku – prema planu i programu kojeg će im oni sami skrojiti – a time i pravo na nacionalnu samobitnost. I na nacionalni opstanak dakako. Zaludu i sve presude kako im taj „izum“ predstavlja kršenje Zakona o zabrani diskriminacije. Zaludu i protivljenja djece koja se, kao ona jajačka, ne žele dijeliti od svojih vršnjaka drugih nacionalnosti. Jer, kažu, otkuda im pravo odlučivati o tome kako sami žele živjeti? A to znači, prihvatite nametnutu vam sudbinu razvrstavanja u nacionalne rezervate. Uostalom, nećete li milom, hoćete silom – jer, to je izraz volje sljedbenika Budaka i inih.

Zašto se, da ne nabrajam više, čuditi ako od takvih dolaze i prijedlozi zakona, po kojima se, i opet zbog iste temeljne ideje, žrtvuje i dobar dio vlastitih sunarodnika? Jer, po jednom od njih, prijedlogu izmjena Izbornog zakona BiH, nedavno proslijeđenom čak i u parlamentarnu proceduru, uz one iz Republike Srpske, koji su odavna već otpisani, žrtvuje se dobar dio sunarodnika i iz Federacije. I zato nisam mogao a da prije tjedan dana ne napišem kako me rješenje „boraca za hrvatsku slobodu“ neodoljivo asocira na praksu Pavelićeve endehazije – na žrtvovanje Istre, Zadra i otoka Musoliniju – uz obrazloženje kako to čine zbog hrvatske slobode. Jer, između poglavnikove „žrtve“ i „kukavičjeg jajeta“ koje se podmeće prijedlogom izmjena Izbornog zakona – tko ne vjeruje neka ga iole pažljivo iščita – suštinskih razlika gotovo da i nema.

Mnogi bi se, priznajem, nakon ovih primjera – a oni nisu i jedina svjedočenja fašizma kao napasti na koju smo svakodnevno osuđeni – mogli zapitati ima li ovaj narod, bosanski i hercegovački, šansi da se iz ralja fašizma uopće izvuče? Grijeh bi bio reći da nema. Iako, neće to ići ni brzo ni jednostavno. I morati će, kako bi se to dogodilo, narod i sam ponešto učiniti. Definitivno, recimo, jednom za svagda okrenuti leđa svim retrogradnim oblicima manifestacije etnokolektivističke svijesti. Jer, bez toga gotovo da je isključena mogućnost i pravljenja otklona u odnosu na njezine nusproizvode, etnonacionalističke političke filozofije prije svega, a potom i u odnosu na sve resentimane koje one proizvode – u odnosu na strahove od drugih i drugačijih, u odnosu na frustracije, i individualne i kolektivne, pa i elemente mržnje i netrpeljivosti koji su prirodan proizvod etnonacionalističkih političkih ideologija.