Slavo Kukić: Zajedničko sluđivanje naroda

Povezani članci

• Dnevnik Borisa Dežulovića: Liverpul, London, Northampton, Zenica
• Koalicija “Prvi mart”: Na današnji dan slavimo naše vrijednosti, a ne naše podjele!
• Pad imperija
• Ustanak protiv klerikalne tiranije
• Mali Napoleon i omerta: Iluzija na predsjedničku aluziju – naš Fahro, Radončić, naravno
• Izvrnimo stvari, BENE NOTA! Žena nije samo kvota!

Mostarski sajam gospodarstva je, da ne duljim, manifestacija privatnoga kapitala. I to nije problem. Ali, jeste problem ako se, zbog vlastitih pozicija u njima, u službu manifestacije uprežu i bukvalno sve institucije države, pa i država sama – koje, usput, neće biti nigdje i kad se ostvarena dobit bude dijelila.

Piše: Slavo Kukić

U onome, s čim narod ove zemlje svakodnevno živi, teško se može reći da ima čega novog. Tek pokoji detalj koji upozorava kako se predizborna kampanja, mada je službeno još uvijek nema, ozbiljno zatalasala. U javnom prostoru su, recimo, sve prisutnije poruke o potrebi zbijanja nacionalnih redova.

Promjene Izbornog zakona su, počnimo s tim, poslužile HDZ-u kao povod za poziv na uzbunu – ili zbijanje redova ili mirenje s definitivnim nestajanjem. Prijedlog, primjerice, da se Dom naroda Federacije regulira po principu, po kojemu je i Vijeće naroda RS-a, za njih je dokaz da se ovaj dio zemlje želi pretvoriti u ekskluzivno bošnjački a Hrvate definitivno gumicom pobrisati.

Na njihovu žalost, takve javne poruke najzornije svjedoče kako su im Hrvati u drugoj polovici BiH oduvijek bili, i kako su i najnovijim im prijedlogom promjena Izbornog zakona moneta za potkusurivanje. Jer, ako Vijeće naroda RS nije model po kojem bi se trebalo ravnati, zar nije bilo logično očekivati da ono oduvijek i bude u središtu njihova kritičkog propitivanja? A, nešto se baš i ne sjećam da im je ono ikada za oko zapelo. Kao da je, hoću reći, potpuno nebitno. I kao da ono s njihovom „borbom za jednakopravnost“ Hrvata nema nikakve veze.

Ili, uskršnje blagdane lider SNSD-a iskoristi kako bi još jednom podsjetio da se Srbi moraju sabrati, okupiti, definirati svoje nacionalne interese i ciljeve, da je prvi i najveći među njima homogenizacija i integracija Srbije i Republike Srpske – i da zbog toga „treba doći do svake srpske zajednice, gdje god da se ona nalazi“.

Zaboravimo druge njegove najave – kako će se u udžbenicima za osnovne i srednje škole, usprkos potpisanom sporazumu s OESS-om, uvesti sadržaje koji se tiču RS-a i njezine historije, pa i neke druge. Ako ih se, pak, gleda kao cjelinu, u pitanju su, pošteno govoreći, poruke koje izazivaju neodoljive asocijacije na drugu polovicu osamdesetih, na krstarenja s Miroslavom Šolevićem i moštima Cara Lazara. Uostalom, uskršnjim zadaćama, koje stavlja pred Pravoslavnu crkvu, lider SNDS-a takve asocijacije, dojam je, i želi potaći. Jer, veli, u svemu tome participirati treba i crkva, raditi u sinergiji s državom.

Veliko je pitanje, međutim, je li takvo „iskakanje“ tek Dodikovo soliranje. Treba li, recimo, isključivati mogućnost da je ono samo dio plana skovanog na nekim drugim adresama? I nije li Mile samo nova verzija nekadašnjeg Šolevića? Kojemu se, baš kao nekoć prvom kosovskom Srbinu, daju specijalni zadaci.

Da bi u pitanju moglo biti baš to svjedoče najmanje dva detalja. Po srijedi je, prvo, podatak da je samo u prva tri mjeseca ove godine Mile put Beograda, i to ne zbog fešti nego zbog preslušavanja kod prvog Srbina, potezao čak pet puta. Po srijedi je, najzad, kolorit koji ponovo krasi BiH. U vrijeme, naime, kada je „srpske međe“ označavao vojvoda Vojo, ambicije su sezale do Neretve – a do Neretve im se, ruku na srce, i davalo. O tome, u zabilješkama o svojim razgovorima s „velikim“ Bobanom, svjedoči i poznati trebinjski „narodni pjesnik“ Božidar Vučurević. Ono, pak, što se uz Neretvu dade vidjeti danas izaziva sumnju kako njihov dogovor još uvijek nije mrtav. Jer, uz Neretvu se i danas šepure, istina ne zastave nego natpisi. Ali, poruka im je ista – da je tu negdje ponovo Srbija. Na nekima od njih, uostalom – postoje slike koje o tome svjedoče – to je i dopisano.

Da smo duboko u predizbornoj kampanji, zaludu što ona nije i ozvaničena, svjedoče i unutarnacionalni obračuni – poruke, zapravo, kojima se iz igre žele istisnuti drugi nacionalni politički timovi. Jer, njih se žigoše kao sumnjivce, nacionalne neprijatelje, kvislinge, sam Bog zna kako sve ne. Nedavno je, kako bi ga eliminirao kao konkurenta, baš takvim Dodik označio današnjega člana Predsjedništva BiH iz RS-a. Ponudio mu je, veli, da nastavi s radom u Predsjedništvu, ali je za to imao i uvjete koji su Ivaniću neprihvatljivi. A uvjet je da u naredne četiri godine ne može funkcionirati na način kako je to činio prethodne četiri – da propušta stvari ili reagira kada sve prođe, da bude „podanik Bošnjacima ili međunarodnoj politici nego da predstavlja srpski nacionalni interes“, da Vijeće ministara „dovede u poziciju da bude pomoćni organ Predsjedništva, a ne da se predstavlja lažno, kao vlada“, da se pred sjednice Predsjedništva konzultira s vlastima RS, a ne američkim i britanskim ambasadorima. I da se, pobogu, konačno prestane obračunavati s RS i njezinim institucijama.

Naravno, ne ostaje Dodik ni bez odgovora. Istom mjerom mu je, dakako, uzvratio i Ivanić. No, ovaj put su mu uzvratili i oni s kojima ranije nije imao specijalne probleme. Na njegovo beogradsko laprdanje kako je BiH „raspala država“ uzvratio je potpredsjednik Glavnog odbora SDP-a, čovjek iz samog centra Banje Luke. I pozvao ga da sličnim otrovima prestane sluđivati i obmanjivati građane ove zemlje – svoje sunarodnike posebice. Ali, i upro prstom u razloge zbog kojih Dodik to čini. Takva retorika, veli Mijatović, ne može sakriti činjenice da umirovljenici ovog dijela zemlje „imaju najniže mirovine, zdravstveni radnici najniže plaće, da je zaduženost po glavi stanovnika najniža u jugoistočnoj Evropi, da tisuće mladih svakodnevno bježi iz RS-a“ – i da vlast „koju vodi SNSD, nije u stanju ponuditi odgovor ni na jedan problem s kojim se građani suočavaju“.

Dodikovu šprancu u sluđivanju vlastita naroda, nažalost, koristi i HDZ. On, istina ne može optuživati za izdaju i kvislinštvo nikoga iz vlasti – jer, vlast je sam. Ali, izdaju pronalazi u namjerama koje ga s vlasti mogu istisnuti. Za izdaju je, a tko bi drugi, optužena HDZ 1990. Zbog čega? Zbog toga što odbija biti pod njegovom šapom. Što, naprotiv, sklapa saveze s drugima – i što bi ti savezi glave mogli doći Čovića i njegove. Ili, hadezeovim vokabularom, što se udružuje čak i s ratnim zločincima čije su žrtve bili Hrvati sami.

No, bez odgovora, i to istom mjerom, ne ostaju ni oni. Nemoralno je, poručiše im iz Devedesetke, druge za izdaju optuživati a istodobno njegovati „savezništvo te političku, financijsku i svaku drugu ljubav s SNSD-om, strankom čije je djelovanje dovelo do potpunog egzodusa i nestanka Hrvata iz RS, strankom koja napada katoličke biskupe“ – i svemu tome čak i aplaudirati. I da takvo ponašanje može imanentno biti samo „protunarodnoj, protuhrvatskoj, kleptokratskoj vlasti HDZ-a BiH“, vlasti zbog koje je sve više mladih Hrvata koji s koferom u ruci, i kartom bez povratka, napuštaju ovu zemlju.

No, nije da novina nema. U tjednu pred nama održava se novi Međunarodni sajam gospodarstva u Mostaru. Otvoriti će ga predsjednik Srbije – zemlje partnera ovogodišnje priredbe.

Sam po sebi sajam nije sporan. Naprotiv. Radi se o okupljanju zbog kojeg, jer je pažnje vrijedno, čestitati treba i njegovim organizatorima. Nažalost, u vezi s njim je nemoguće izbjeći i poneko pitanje.

Mostarski sajam gospodarstva je, da ne duljim, manifestacija privatnoga kapitala. I to nije problem. Ali, jeste problem ako se, zbog vlastitih pozicija u njima, u službu manifestacije uprežu i bukvalno sve institucije države, pa i država sama – koje, usput, neće biti nigdje i kad se ostvarena dobit bude dijelila. Dapače, u džepove će je trpati drugi, oni koji, kako bi vlastitu dobit povećali, instrumentaliziraju i državu samu. Što bi, uostalom, imalo značiti korištenje pozicije člana državnoga predsjedništva da se na privatnu sajamsku priredbu dovode državnici regije? Što se, recimo, mene tiče, klasičnu zloupotrebu državne funkcije – i instrumentalizaciju države za potrebe privatnoga kapitala dakako.

S druge strane, privatna sajamska manifestacija se koristi i kako bi političke poruke, koje se s nje šalju, dobile dodatno na težini. Na predsjedničkoj večeri, koju tim povodom u Mostaru organizira lider HDZ-a u svojstvu člana državnoga predsjedništva, dakle o trošku poreskih obveznika ove zemlje, naći će se, uz državnike regije, oni koji baš i nisu iz prvog safa, ali zato neće oni koji bi tamo trebali biti. Neće, ako dobro razumjeh – i to jer, barem do momenta dok ovaj tekst nastaje, nisu pozvani – na večeri biti ni Ivanića, ni Izetbegovića, a članovi su kolektivnog šefa zemlje, ali će se, zato, za stolom naći sva hadezeova, dobrim dijelom i SNSD-ova politička svita.

Mostarski sajam je, recimo i to, dočekan jambo plakatima s naglaskom na riječi „Srbija“ – pri čemu je na nekima od njih dopisano i „Ovo je“ – i popratim „Budućnost nas spaja“. Ja sam, dakako, zadnji kojemu bi se kritički otklon spram toga mogao spočitavati – ili kao mržnja ili kao izraz povampirenoga nacionalizma. Naprotiv, na stotine puta sam ponovio – i sada ću – kako nam je zajednički najveći dio prošlosti, ali i kako nećemo moći pobjeći od zajedničke budućnosti. Ali, kako pobjeći od sumnji? Kako u vezu ne dovoditi sadržaje sa sajamskih plakata i Dodikove uskršnje poruke o reinkarnaciji ideje velike Srbije? Ali i to da se od njih, ako dobro upratih, ogradio nije, kao što se i inače ne ograđuje, ni predsjednik Srbije. I kako ne postaviti pitanje, kakva je uloga u svemu tome Dragana Čovića osobno? Ima li ona ikakve veze s brigom za Hrvate? Ili je, ne daj Bože, dio nekog drugog, đavoljeg plana – onog možda, koji je isprepleten s njegovom mladošću?

Zamislite, na koncu, da je to isto učinila vlast pod kontrolom SDP-a i DF-a. Sam Bog zna kakva bi se salva kritika na njih sručila – da su izraz bošnjačko-srpske ujdurme, pa i velikosrpske politike, da im je cilj istrebljenje Hrvata, što ja znam što sve ne. A kad to učine HDZ i njegov lider osobno? Nešto ne čujem da ima specijalne pobune. Svi su klepnuli ušima. I ne progovaraju. Čudan neki narod. Ili isprepadan? I to, od vlastitih „zaštitnika“? Tko zna?