Slavo Kukić: Tko je Čoviću važniji – Dodik ili Komarica i njegov katolički vjernički puk?

Izdvajamo

• Što bi od svega toga moglo biti? Ne znam. Ali, da se tom pameću ne može do vijeka – e, to već znam. Definitivno, ne može. Ili, biblijskim jezikom, na koji u odgovoru Dodiku upozori i biskup Komarica, „Tko sije nepravdu, žanje nesreću“. A šutnja na Dodikove lekcije, ne samo biskupu banjalučkom nego i svima koji se o istini osude zboriti, koliko god nije izravno sijanje nepravde, jeste činu sijanja pridruživanje – pa od koga god dolazilo. I, ako je po božjemu, ne može završiti drugačije do da se požanje nesreću. Molim Boga da je ne požanje čitav narod. I da se sve to, jer siroti narod je u čitavoj priči ni kriv ni dužan, zaustavi nad onima što nepravdu sijaše – ili se šutnjom sijanju pridruživaše. Pa, tko god da jesu.

Povezani članci

• Ne treba mi sloboda koju ću opijevati, već ona koju ću živjeti
• Šta naše institucije najviše boli
• Hillary Clinton doputovala u BiH
• Malo morgen Zoki
• Posrnuli „gorostas„ sa koljena, traži pomoć države
• IZBOROM VLADE REPUBLIKE SRPSKE ZANEMARUJE SE POLOVINA STANOVNIŠTVA

Šuti lider HDZ – pa i ostali iz tzv. Hrvatskog narodnog sabora, koliko god da su, u odnosu na prvog u ovoj nevladinoj udruzi, svi oni skupa nebitni? Je li, evo, i Čović znao za podatke s kojima, izazvan od njegova banjalučkog partnera, u javnost iziđe biskup banjalučki? Je li, da preciziram, znao za sva ta ubojstva i mučenja vjerskih službenika, za sve te progone i onemogućavanje povratka njegovih sunarodnika u ovaj dio zemlje, za dugogodišnje biskupove vapaje i ignoriranje općinskih i entitetskih vlasti, ali i predsjednika RS-a – koji mu je veliki prijatelj – osobno?

Piše: Slavo Kukić

Kao najveći kršćanski blagdan Uskrs je, barem što se vremena zadnjih dvadesetak-trideset godina tiče, uvijek bio razlog poruka nade – i vrijeme kada političari nastoje pokazati svoju privrženost Svevišnjemu, pa i poštovanje prema njegovim ovozemaljskim službenicima. Ova zemlja, nažalost, u odnosu na ostatak svijeta izuzetak je i u tome. Uskrs kojeg nedavno proslavi, uostalom, u prilog navedenom najzornije svjedoči – lekcija bahatog predsjednika Republike Srpske biskupu banjalučkom posebice. Prisjetimo se, stoga, barem nekih od detalja iz uskršnje polemike banjalučkog svjetovno-duhovnog dvojca.

U čestitci kršćanskoj vjerničkoj pastvi, naime, biskup Komarica je potrebnim smatrao uprijeti prstom i u one koji zavađaju narod ove zemlje. Stranci su, veli, zadivljeni bosanskohercegovačkim čovjekom, poručuju kako ovdje moraju doći da bi se, ako ništa, naučili ljudskosti, humanosti, gostoljubivosti. To što, drugim riječima, proživljavamo nije zbog naroda, nego zbog suludih ideologija. Ako će, pojašnjava biskup, hrvatski entitet, zbog kojeg tenzije svakodnevno diže lider HDZ, sličiti RS-u, što će nam? Jer, entitet RS znači da „ne postoje drugi narodi, članovi druge partije nego samo moje, jer sam ja gospodin Bog ovdje u ovom entitetu. Kakva je to onda država? Kakva je to lakrdija od države? To će biti samo strašna sramota za Hrvate i tobože taj hrvatski entitet, ako je to isto.“ Ovdje, zaključi u svojoj poruci biskup banjalučki, „bez uvažavanja temeljnih ljudskih prava, odnosno ljudskog dostojanstva i prava svakog čovjeka na vlastiti identitet i na sva osnovna ljudska prava i slobode, među kojima je također pravo na rodno mjesto, nema države.“

Potpisujem, od prve do zadnje. Ali, kakva fajda. Jer, nije Dodik. Naprotiv, citirano mu je bio razlog da biskupu – on, onako kao prvi balkanski „humanista“ – održi pravu lekciju. Za njega su Komaričine uskršnje poruke laži i izgovor za napad na RS – u kojoj stoluje i živi bez ikakvih problema, i on i svi ostali Hrvati, Bošnjaci, ini. Neistina je, veli, da je u RS-u izvršen genocid nad ne-Srbima, Hrvatima posebice, neistina je „da u njoj ne postoje drugi narodi“, neistina je „da je RS lakrdija od države“ u kojoj „za Hrvate ‘nema kruha, nema zraka’…!?“. Istina je, uzvraća Dodik, da je u RS-u svakom povratniku, Hrvatu, Bošnjaku, drugom, vraćena kuća ili stan, kao što je istina da se u RS-u danas „poštuju temeljna ljudska prava, odnosno ljudsko dostojanstvo i pravo svakog čovjeka na slobodu i vlastiti identitet“. A da je to točno, radi li se o Hrvatima, dodaje lider SNSD-a, svjedoči pomoć vlade RS-a izgradnji katoličke crkve i gerijatrijskog centra u Banja Luci, ali i činjenica da u toj istoj vladi danas sjede – dobro reče, samo sjede – tri Hrvata, da je Hrvat potpredsjednik RS, ali i predsjednik Ustavnog suda ovog entiteta. I da s Komaricom, zbog onoga što reče, u budućnosti ne kani voditi bilo kakav dijalog – niti s njime o bilo čemu više i razgovarati.

Kome vjerovati? Što se mene tiče, nema dvojbe. Vjerujem biskupu. No, siguran sam da bi, da je „nezavisni socijaldemokrata“ i „veliki humanista“ znao što bi njegova lekcija mogla izazvati, i sam debelo razmislio je li ona pravi izbor. Jer, izazvala mu je odgovor, a u njemu podatke o kojima se do danas u javnosti, barem po onome što osobno uspjeh upratiti, i nije bogzna kako često operiralo.

Znalo se, doduše, a u odgovoru Dodiku biskup Komarica sada i javno o tome progovara, da je u vrijeme rata na području RS-a uništeno 95%, točnije preko 1000 objekata Katoličke crkve, da je čak 95% katolika „nasilno protjerano ili izbjeglo, a njihova imanja, pa čak i brojna katolička sela i katolička prigradska naselja sve do danas ostala avetinjski opustošena i uništena“.

No, puno je više onog što se nije znalo. U javnosti se, recimo, i nije, ili se vrlo stidljivo operiralo podatkom kako su petorica župnika banjalučke biskupije na području RS-a nakon rata na „najbrutalniji način ubijeni (posljednji od njih godine 2004!)“. Nije se, potom, znalo da su još trojica njezinih svećenika „podlegla od posljedica torture, a nekoliko ih sve ove poratne godine pati od teških posljedica zlostavljanja od strane članova vojske i policije RS“ – niti da posmrtne ostatke jednog od kindapiranih i likvidiranih župnika „entitetske i općinske vlasti ne žele ni nakon punih 25 godina vratiti“ kako bi ih se sahranilo po vjerskom obredu. Nije se znalo da ni za ubijene svećenike, ni za nekoliko stotina ubijenih katolika-civila banjalučke biskupije „na širem banjolučkom području, na kojem nije bilo nikakvih oružanih sukoba“, ni do danas nisu pokrenuti postupci „za utvrđivanje odgovornosti onih koji su ih, bez ikakve njihove krivnje, bez suda i presude nasilno likvidirali!“

Ali, nije se znalo ni da uvaženi biskup više od pet godina uporno obija oko vrata predsjednika RS-a, pokušavajući kod njega izazvati milost da ga primi kako bi mu iznio podatke o mukama uništene mu biskupije. Nije se znalo da članove Komaričine katoličke zajednice odbijaju primiti i svi ostali iz vlasti s područja RS, od općine do države, i da pomagale nisu ni sve pismene zamolbe sirotog biskupa – pa ni upozorenja kako će, prisile li ga odbijanjima, biti primoran sa svime izići i u javnost. Nije se, na koncu, znalo, a ostalo je nepoznato i nakon Komaričina odgovora Dodiku, koliko je vlada RS-a za uništavanje privatne imovine svojim građanima katolicima platila odštete – i koliko im je pomogla da se mogu normalno vratiti svojim prijeratnim domovima. Ali, iz poruke biskupa kako ne može vjerovati da predsjednik RS-a osobno želi „ući u povijesne knjige kao jedan od zatirača Katoličke Crkve na području današnje RS“, jasno je i to – niti je što platila, niti je što pomogla. Ili, ako i jeste, to sve ima značenje koliko i lanjski snijeg.

Daleko od toga kako sam bogzna kako ushićen odlukom biskupa banjalučkog da predsjedniku RS-a istinu konačno saspe u oči. Jer, sve što mu reče u vrijeme Uskrsa biskup je znao i ranije – i o tome je puno prije morao javno progovoriti. A nije. Naprotiv, od Dodika je prije više od pet godina, a povodom 20. rođendana RS-a i njezine krsne slave, primao priznanje i to, kako je tom prigodom izjavljivao, sav „radostan što su službeni predstavnici RS-a prepoznali nastojanje Banjalučke biskupije u radu za opće dobro svih Hrvata u RS-u“, i kako „očekuje da rukovodstvo RS-a još više poradi na povratku prognanih i izbjeglih Hrvata, katolika“ na prostor toga bosansko-hercegovačkog entiteta. Iako, ništa logičnije nije bilo do da, prosvjedujući zbog diskriminacije svoje vjerničke pastve, pa i Hrvata uopće, tada dodijeljeno mu „priznanje“ odbije – na način kako to, recimo, uradi i tadašnji banjalučki muftija prosvjedujući zbog diskriminacije Bošnjaka u RS-u.

No, izrečeno ne znači da odluku uvaženog biskupa i ne podržavam. Ne daj Bože. Jer, bolje ikada nego nikada. Ali, muči me nešto drugo – što se to događa s „borcima za hrvatska prava“ izvan Katoličke Crkve. U medijima, naime, upratih nedvosmislenu potporu Komarici samo Krešimira Zubaka u svojstvu predsjednika Glavnog odbora Hrvatskog narodnog saveza – koji se biskupovim sudovima, tvrdnjom kako je „položaj Hrvata u RS-u sve gori“, pridruži i sam. Što je, međutim, s ostalima?

Zašto, recimo,  šuti lider HDZ – pa i ostali iz tzv. Hrvatskog narodnog sabora, koliko god da su, u odnosu na prvog u ovoj nevladinoj udruzi, svi oni skupa nebitni? Je li, evo, i Čović znao za podatke s kojima, izazvan od njegova banjalučkog partnera, u javnost iziđe biskup banjalučki? Je li, da preciziram, znao za sva ta ubojstva i mučenja vjerskih službenika, za sve te progone i onemogućavanje povratka njegovih sunarodnika u ovaj dio zemlje, za dugogodišnje biskupove vapaje i ignoriranje općinskih i entitetskih vlasti, ali i predsjednika RS-a – koji mu je veliki prijatelj – osobno? I ako jeste, zašto prijateljstvo ne iskoristi kako bi stvari pokrenuo s mrtve točke. Ili, ako to nije mogao, zašto i nakon najnovije Dodikove lekcije Komarici šuti?

Znači li to da se Čović i sam slaže s Dodikovim tvrdnjama u otvorenom pismu biskupu banjalučkom – da tamo nije činjen genocid ni nad kime, nad Hrvatima posebice, da je, suprotno biskupovim tvrdnjama, njima tamo kruha i zraka i previše, da je učinjeno sve kako bi se vratili svojim predratnim domovima, da se poštuju njihova ljudska i sva druga prava? Da im, jednom riječju, posebice pod Miletovom šapom, teče i med i mlijeko? I da im je grijeh na pobunu i pomisliti – kamo li o nepravdi javno progovarati?

Ili je, tko zna?, lider HDZ-a sklon uvjerenju kako je ravnopravnost Hrvata u RS-u apsolvirana činjenicom da je uhljebljeno njegovih četiri-pet stranačkih luftiguza – a da je pravo na život dostojan čovjeka svih ostalih drugorazredno? I da je, hvalim te Bože, partnerstvo s Dodikom, ako je u funkciji zaokruživanja vlastitog mu begovata, važnije od svega toga? Da je, hoću reći, kako banjalučkog partnera ne bi frustrirao, pametnije ne talasati. Jer, Komarica će sve to, i to po principu brže-bolje, ionako zaboraviti – kao što je, primajući ga za Uskrs, i tucajući jaja s njim, na božićne ukore zaboravio i nadbiskup vrhbosanski?

Što bi od svega toga moglo biti? Ne znam. Ali, da se tom pameću ne može do vijeka – e, to već znam. Definitivno, ne može. Ili, biblijskim jezikom, na koji u odgovoru Dodiku upozori i biskup Komarica, „Tko sije nepravdu, žanje nesreću“. A šutnja na Dodikove lekcije, ne samo biskupu banjalučkom nego i svima koji se o istini osude zboriti, koliko god nije izravno sijanje nepravde, jeste činu sijanja pridruživanje – pa od koga god dolazilo. I, ako je po božjemu, ne može završiti drugačije do da se požanje nesreću. Molim Boga da je ne požanje čitav narod. I da se sve to, jer siroti narod je u čitavoj priči ni kriv ni dužan, zaustavi nad onima što nepravdu sijaše – ili se šutnjom sijanju pridruživaše. Pa, tko god da jesu.