Slavo Kukić: Svjedočimo li materijalizaciji ideja Memoranduma 2?

Izdvajamo

• Može li, recimo, ključ rebusa biti u onome, o čemu ovih dana govori Daniel Serwer, američki stručnjak za Balkan – da se američke sankcije protiv Dodika, sada dopunjene i sankcijama EU, prošire i protiv onih koji su prekrajanje istine o Srebrenici podržali u entitetskom parlamentu? Ne znam. Ali sam, zato, siguran da ga, i sve one koji ga podupiru, uključujući i prvog čovjeka Srbije dakako, Amerikanci i Evropljani moraju zaustaviti. Ne učine li to danas, sutra će biti puno teže. Jer, odavna je jasno da Dodik neće odustati od već oprobane logike – da se na putu do cilja, a cilj je disolucija BiH, napreduje korak po korak, da se tom strategijom provocira centre svjetske moći, stalno ispituje njihova strpljivost i testira dokle se može ići kako ih se ne bi natjeralo na akciju. I da se ta logika slijedi do samog kraja.

Povezani članci

• Selma Đuliman: Zakon o visokom obrazovanju mora biti produkt dogovora profesora i ministarstva
• IZLOŽBA RUČNIH RADOVA „SRCA OSJEĆAJU, RUKE STVARAJU“
• Željko Komšić: Ja sigurno neću odustati od države Bosne i Hercegovine u kojoj su svi građani jednaki
• Drago Bojić: Puno susreta – malo dijaloga
• Collegium artisticum – Otvorenje 71. REVIJALNE IZLOŽBE ULUBiH
• Info pultovi aktivista za prava životinja ispred BBI centra u Sarajevu

Odavna je jasno da Dodik neće odustati od već oprobane logike – da se na putu do cilja, a cilj je disolucija BiH, napreduje korak po korak, da se tom strategijom provocira centre svjetske moći, stalno ispituje njihova strpljivost i testira dokle se može ići kako ih se ne bi natjeralo na akciju. I da se ta logika slijedi do samog kraja.

Piše: Slavo Kukić

Prije koji dan prijatelj me, i sam zgranut, uvjeri kako bi bilo dobro da stavove izvjesnog kolege, iznesene u jednoj tiskovini, kada ih i sam iščitam, zajedno prokomentiramo. Iskreno, volio bih da ga ne poslušah – i da ih zaobiđoh. Jer, među njima ima i najnotornijih gluposti kakva je, recimo, posebice dolazi li od lingviste ili njemu nečeg slična, da „nema nacije i naroda bez jezika“. Kad bi bilo tako, status nacije bi, ispričavam se ako pretjerah, izmakao gotovo polovici svijeta. No, više od toga me zagolica priča mu o intelektualcima – da su „prihvatili apatiju i pomirenje s načinom života na margini, vjerujući da je to jedan od sigurnijih načina preživljavanja, preživljavanja u zavjetrini, izbjegavajući i na taj način da se uklope u duhovnu žabokrečinu linije nezamjeranja“, i sve u tom duhu.

Za razliku od uvaženog kolege, ja mislim da sve to nije odlika intelektualaca nego onih koje društvo, a i oni sami sebe takvima doživljavaju. I koji s intelektualcima, kao vrhovnom savješću društva kako ih Manheim znade odrediti, nemaju veze – jer, manheimovski intelektualac se ne miri, ne pristaje ni na apatiju, ni na zavjetrinu, kamo li na ambijent duhovne žabokrečine kako bi mu i samu život bio lagodniji.

Istina je, doduše, da je to stil života kakav je sorti, koju se u pravilu intelektualcima oslovljava, na ovim prostorima imanentan. Da nije, ne bi bili u situaciji da o društvenim devijacijama piše i govori njih ni desetak – činilo bi ih to na tisuće. Nažalost, najveći dio tih čudovišta ili šuti ili je dio plemenskih, etnonacionalističkih matrica i filozofija – a one s manheimovskom pozicijom društvene savjesti, koju bi morali simbolizirati, ima veze koliko i Marko Kraljević, onaj iz narodnih pjesama, s internetom.

Da intelektualci, još konkretnije, mislim na one koji se takvima bezrazložno doživljavaju, žive sukladno prirodnom im poslanju, ne bi ovu zemlju i njezine ljude svakodnevno šamarali, i pravo na budućnost im krali hohštapleri. Jer, sorta koja sama sebi tepa bi se, umjesto što se prostituira kako bi joj samoj bilo bolje, pridružila upozorenjima svijeta kako se plemenskim poglavicama radi budućnosti svih mora definitivno okrenuti leđa.

Budući, međutim, ona to ne čini, nego, čast izuzecima, kukavički šuti ili se radi vlastitog dupeta na najmorbidniji način i sama prostituira, moguće je ono što nam se i danas događa – da se epitet laži i sračunate zavjere pripisuje onom što je osudio čitav svijet. Slučaj srebreničkog genocida je, uostalom, krunski dokaz tome. Za koji jedan od plemenskih poglavica tvrdi čak da nije ni postojao nego je po srijedi dogovorena tragedija kako bi se sotoniziralo, pa i bombardiralo Srbe – a nakon toga osmislio scenarij s ciljem uništavanja RS-a kao izborene srpske države zapadno od Drine.

Da oni, koji se bezrazložno ćute intelektualcima, poštuju misiju društvene savjesti koja im pripada, teško da bi bogovi u Narodnoj skupštini i pomišljali, kamo li – izuzmu li se oni koji toj povijesnoj sramoti nisu željeli ni prisustvovati – jednoglasno podržali odbacivanje Izvještaja o Srebrenici i klepanje novog koji će vrijeme sredine devedesetih osvijetliti onako kako im samima odgovara. Jer, sve to – zaludu Miletove pohvale kako su odbacivanjem Izvještaja o Srebrenici zastupnici u Narodnoj skupštini za srpsku stvar učinili više nego sve pravosudne i ine institucije zajedno – ne može promijeniti povijesne fakte.

To im je, uostalom, i to po principu „ekspresno“, u brk skresao i svijet. U zajedničkoj poruci OESS-a, američke ambasade i OHR-a im se, tako, daje do znanja kako je genocid u Srebrenici potvrđen presudama dva međunarodna suda – i da pokušaj novog ispisivanja historije ne može proći. Svemu ovome EU dodaje i još jedno – da je ona unija vrijednosti i da ih svi koji joj se žele pridružiti, vrijednosti demokracije, ljudskih prava, tolerancije i pravde, što uključuje i tretiranje žrtava genocida s najvišim poštovanjem i dostojanstvom, moraju i poštivati i promovirati. Odluka Narodne skupštine je korak u pogrešnom pravcu i za Trampovu administraciju u kojoj od prvog dana laktaški silnik gleda slamku spasa – a koja, na njegovu žalost dakako, sada poručuje kako je u interesu građana RS da preokrenu trend poštovanja osuđenih ratnih zločinaca kao heroja i njihove zločine javno osude.

Sve to, naravno, prvog čovjeka RS-a ne obeshrabruje. Naprotiv, u javnosti su sve agresivniji planovi mu za koje se spekulira kako su samo dijelovi novog velikosrpskog projekta SANU – Memoranduma 2. Taj dokument, istina, nisam imao u ruci. Ali, zahvaljujući drugima uspio sam, barem što se BiH tiče, doći do temeljnih mu odrednica – koje se bez izuzetka preklapaju sa onim što imamo u realnom životu.

Oba doma državnoga parlamenta, čitam u izvodima Memoranduma 2, treba na sve moguće načine onemogućiti u radu – i obesmisliti dakako. Treba, potom, stalno sprečavati donošenje zakona na državnoj razini i time potkrepljivati tezu o nemogućnosti BiH kao države – a sve to osnaživati upornim ponavljanjem kako su „institucije na razini BiH nepotrebne, suvišne, nemoguće, antisrpske“.

Sukladno tome ne smije se na državnoj razini dopuštati formiranje ni bilo kakvih saveza, udruženja ili asocijacija, niti tolerirati povezivanje onih iz RS-a u zajedničke bosanskohercegovačke. Ovo se odnosi posebice na sportska udruženja i saveze, kao i sportska takmičenja. Jer, njih RS mora organizirati u svojim okvirima, a izbjegavati ih na državnoj razini – kao što mora izbjegavati i državne reprezentacije. Umjesto toga, energija mora biti usmjerena na povezivanje, vremenom i ujedinjavanje, sportskih društava iz RS-a i Srbije – a sve one koji bi te naloge kršili prokazivati kao srpske izdajnike, ne dozovu li se pameti, prema njima poduzimati i radikalnije mjere „dovođenja u red“.

Svakodnevno, stoji u materijalu koji dobih, izbjegavati termin „Bosna i Hercegovina“ – a ako je to nemoguće, obvezno mu parirati Republikom Srpskom kao terminom iste važnosti. U toj funkciji je i termin „srpski“, kojeg se nalaže koristiti u svim mogućim situacijama – od naziva institucija, službi, ustanova, do sportskih klubova, sela, zaselaka, rijeka i mostova.  I to, razumije se, mora biti sveto slovo za sve – za političare, za medije, za kulturne i javne radnike. Svi oni, političari posebice, i svakodnevno moraju u javnosti davati do znanja kako BiH ne smatraju jedinstvenom državom nego mehaničkom zajednicom dviju država koja je neprirodna, nametnuta, nemoguća.

Zar život ne oslikava duh ovog, SANU-ovskog „svetog spisa“ u novom historijskom realitetu? Pita li se mene, apsolutno – od slova do slova. Može njemačka kancelarka poručivati kako je teritorijalni integritet država zapadnog Balkana utvrđen i nedodirljiv – i kako su, usprkos tendencijama o razgovoru o granicama, takvi scenariji nemogući. Može i samu ideju o crtanju novih granica na Kosovu, potom, uz obrazloženje da bi ona „ponovo otvorila debatu o budućnosti BiH“, odbacivati bivši švedski premijer – i upozoravati centre svjetske moći kako granice, kakve su bile u bivšoj Jugoslaviji, moraju ostati neupitne, jer u protivnom, dalja balkanizacija može biti recept za novu regionalnu katastrofu. Mogu to isto, na koncu, ponavljati i svi svjetski mediji i stručnjaci – a odluka Narodne skupštine ih je pokrenula kao malo što prije nje. Jer, život ovdje ide kako ide.

Dodik sve otvorenije, pođimo od toga, ne priznaje BiH kao državu. Prethodnih dana to je, a i ostali sljedbenici njegova kursa, učinio i prijetnjom da će, zbog efikasnijeg suprotstavljanja migracijskoj navali na BiH, eventualno raspoređivanje policijskih snaga Federacije na prostoru RS-a, koje je najavilo državno ministarstvo sigurnosti, spriječiti svim sredstvima, uključujući i silu – jer će to, veli, smatrati „aktom napada i agresijom na RS“.

Sve otvorenije, potom, ovaj politički avanturista ponavlja, učinio je to i prethodnih dana, kako je sveto srpsko pravo da reaktiviraju stare političke, nacionalne programe i zahtjeve – da se, kako kaže, vidi gdje su devedesetih stali i što im je slijedeće. Prioritet je, pita li se njega, srpsko razgraničenje sa svima. A to, da ne bi bilo nejasnoća, podrazumijeva „RS, Srbija, četiri općine Kosova, reintegracija srpske politike i nacionalnih interesa u Crnoj Gori“ – uz dodatak, dakako, radi li se o BiH, ona „ima svoje unutarnje granice“, koje „se sada zovu entitetske, ali već sutra mogu biti neke druge“, te da je naivan svatko tko misli „da je problem Bosne završen time što se on hermetički ili hipotetski drži kao takav“.

Hoće li to izazvati nove sukobe sa svijetom, Dodika ne zanima. To se dalo prepoznati i u žustrini kojom je reagirao na poruke njemačke kancelarke – ali i svih kritičara vlastite mu politike diljem svijeta. Važno mu je jedino da na kritike ne nailazi kod svoga beogradskog nalogodavca. A, ruku na srce, sve više je detalja koji govore kako bez njegova odobrenja sa svojim stavovima ne bi ni izlazio. I stoga se postavlja pitanje gdje je rješenje?

Može li, recimo, ključ rebusa biti u onome, o čemu ovih dana govori Daniel Serwer, američki stručnjak za Balkan – da se američke sankcije protiv Dodika, sada dopunjene i sankcijama EU, prošire i protiv onih koji su prekrajanje istine o Srebrenici podržali u entitetskom parlamentu? Ne znam. Ali sam, zato, siguran da ga, i sve one koji ga podupiru, uključujući i prvog čovjeka Srbije dakako, Amerikanci i Evropljani moraju zaustaviti. Ne učine li to danas, sutra će biti puno teže. Jer, odavna je jasno da Dodik neće odustati od već oprobane logike – da se na putu do cilja, a cilj je disolucija BiH, napreduje korak po korak, da se tom strategijom provocira centre svjetske moći, stalno ispituje njihova strpljivost i testira dokle se može ići kako ih se ne bi natjeralo na akciju. I da se ta logika slijedi do samog kraja.