Slavo Kukić: Stereotipijama protiv BiH

Autor/ica 23.4.2011. u 08:37

Povezani članci

Prethodnih desetak godina bh. društvo je često služilo kao poligon kojekakvih istraživanja. I sva ona su „prodavana“ kao znanstvena. Iako, na gomili je bilo svega i svačega – onoga što je pažnje vrijedno, ali i onoga što sa znanošću nema nikakve veze. Rijetko koje od njih je, međutim, punilo novinske i ine stupce kao ono koje nedavno realizira mladi zagrebački profesor. U pitanju je istraživanje percepcije, stereotipa i imidža među građanima BiH. Do kojeg, najiskrenije, dođoh sasvim slučajno. Za komentar rezultata u njemu me, naime, zamoli novinar poznatog hrvatskog tjednika. A, u funkciji pripreme mi posla i elektronsku verziju rezultata do kojih mladi kolega dođe. Svoj sud o „znanstvenom“ zahvatu sam novinaru uglednog tjednika i iznio. Nažalost, on do danas nije ugledao svjetlost dana. Zašto, ne znam. Moglo bi, među inim, biti da moj komentar nije podupirao „znanstvenost“ rezultata do kojih se došlo. Pa je onda, valjda, procijenjeno kako se u tu novinarsku priču najbolje i ne upuštati.

Što se, pak, mene tiče, teško da bi mogao mirno zaspati ako se – uz svo poštovanje mlađeg kolege – o detaljima provedenog istraživanja ne bih i javno odredio. Zbog koječega u njemu, a zbog postulata znanstvene etike prije svega.

Istraživanje se, ponovimo, bavi stereotipijama – u konkretnom slučaju etničkim, onima koje se tiču triju konstitutivnih naroda u BiH. A one, stereotipije koje se markiralo, budimo načisto, ni po čemu nisu značajnije od svih ostalih. Onih do kojih bi se došlo i u mnogim drugim istraživanjima ovog tipa. Do specijalno drugačijih sudova, hoću reći, ne bi se došlo ni u slučaju da su se pod lupom analize, umjesto Hrvata, Bošnjaka i Srba, našli Bosanci na jednoj i Hercegovci na drugoj strani, bogati naspram siromašnih, ljudi s društvenim ugledom naspram svjetine, Slavonci naspram Istrijana, Zagoraca ili Dalmatinaca, crnci naspram bjelaca. Sve one su, međutim, mladom kolegi – tako ispade – irelevantne. Važne su samo etničke. I to, etničke baš u BiH. I samo one su pokazatelj mogućnosti zajedničkog života. E, neće biti da je tako. Ne pomaže u čitavoj toj priči ni znanstvena titula. Dapače.

Znanstveno utemeljenje se iščitati ne može ni iz metodologije u istraživanju primijenjene. Stratifikacija, naime, uzorka prema kriteriju etničke pripadnosti jedina je koja se iz tekstualne analize dade iščitati. A to je, iz perspektive znanstvene ozbiljnosti, u najmanju ruku neozbiljno. Potpuno je, hoću reći, neprimjereno odustajanje od strukturiranja i etničkog, njegovo trpanje u isti koš. Ili još konkretnije, ozbiljna se znanstvena analiza nikada neće zadovoljiti unifikacijom hrvatskog – i svakog drugog dakako, etničkog stratuma. Potpuno suprotno. U njemu se, kako bi se imala mogućnost ozbiljna znanstvenog prosuđivanja, zaobići ne može barem nekoliko zasebnih segmenata – razlike između hercegovačkog i bosanskog dijela Hrvata, mladih i starih, obrazovanih i neobrazovanih, urbanih i ruralnih…U analizi mladog kolege ni traga od toga. Zašto? Je li po srijedi slučajnost ili ciljano izbjegavanje kompleksnije segmentacije? I, u slučaju ovog potonjeg, što je cilj – znanstveno propitivanje ili stavljanje znanosti na dispoziciju pragmatičnim potrebama politike?

Izostala je i ozbiljnija statistička obrada materijala. Nema, primjerice, ni traga klasteriranju. A bez njega ova vrsta znanstvenog prosuđivanja je, blago kazano, nedorečena. Drugim riječima, jednostavna statistička analiza, koja izvire iz objavljenog materijala, može biti novinarski atraktivna. Može, potom, poslužiti i kao bogomdani materijal u funkciji političke manipulacije. Iz perspektive znanstvene relevancije, međutim, ona teško može izbjeći sudbinu ozbiljna propitivanja i kritike.

Ali, zanemarimo načas sve izrečeno. Uz sve to, hoću reći, provedena anketa je markirala nekoliko detalja koje je grijeh zaobići. U vezi, primjerice, s pitanjem tko je najodgovorniji za rat u BiH najveći stupanj društvenog konsenzusa koncentriran je uz mišljenje da takve, odgovorne, treba tražiti u tadašnjim političarima. U prilog takvom sudu govori i još jedan podatak – stav o tome kako odnose među trima narodima popraviti. Najviša razina međuetničkoga konsenzusa vezana je uz sud da je to moguće samo na jedan način – s boljim političarima na svim stranama. Zašto su ovi detalji važni? Najjednostavnije, zbog znanstvenog suda koji se iz njih sam probija – da problem nije u narodu, ili narodima, nego u etničkim politoligarhijama koje u ima naroda istupaju. A to, opet, znači da problem bh. stvarnosti nije u nemogućnosti i nedostatku želje Srba, Hrvata i Bošnjaka da žive u zajedničkoj državi nego u manipulaciji kojoj pribjegava politička klasa u funkciji stvaranja privida kako taj život nije moguće ostvariti.

Mladi kolega, međutim, nije našao za potrebno slijediti takav pravac razmišljanja. Motivirali ga nisu ni apostrofirani argumenti. Za potrebno smatrao nije upozoriti ni na nedostatnost empirijske građe, nedorečenost upitnika s kojim se u istraživanje ušlo ili, pak, nedovoljnu ozbiljnost u statističkoj obradi prikupljenog materijala. Umjesto toga on se, sam Bog zna temeljem čega, opredjeljuje za zaključke koji s istraživanjem nemaju nikakve veze. Za zaključke, dakle, za koje se u empirijskom materijalu ne može pronaći niti jedan argument. Iz tko zna kojih pobuda se, recimo – jer za to nema ni jednog povoda u provedenom istraživanju – tvrdi da se, „unatoč stoljetnom životu jednih s drugima i jednih pokraj drugih, Bošnjaci, Hrvati i Srbi međusobno slabo poznaju“. Jer, do istog bi, ponavljam, rezultata došao da su mu pod lupom analize bili Hrvati koji žive u različitim dijelovima susjedne države. Bez specijalnog razloga se, potom – što se istraživanja tiče – zaključuje da među navedenim narodima „ne postoji konsenzus o prošlosti a ni o budućnosti ove države“, da na račun izostajanja zajedničkog cilja „svaki narod ima svoje nacionalne, odnosno partikularne ciljeve i svoje viđenje budućnosti“, da je „nužno postići konsenzus barem oko temeljnog uređenja buduće Bosne i Hercegovine, kako bi svi narodi imali motiva pridonositi njezinu održanju i boljitku“. Bez ikakvog utemeljenja u istraživanju se, na koncu, iznosi teza da je BiH „umjetna država“, da je u njoj „neriješeno nacionalno pitanje“, da nema „povjerenja među narodima“ i tako dalje i tome slično.

Ni na kraj mi pameti, dakako, nije pomisao kako neki od izrečenih sudova ne stoje. Naprotiv. Ali, za takve se sudove nema utemeljenja u empirijskom materijalu provedenog istraživanja – barem ne u onom dijelu koji je, uz tekstualnu analizu, ponuđen na uvid javnosti. A bez njega izricanje znanstvenih sudova je izrugivanje s temeljnim principima znanstvene etike. Postupanje, dakle, koje nema veze sa znanošću, a moglo bi imati s političkom misijom koja je dio mreže jedne političke ideologije. I kojoj u podtekstu stoji ambicija „znanstvenog“ dokazivanja neutemeljenosti i nemogućnosti Bosne i Hercegovine kao države i društva.