Slavo Kukić: Kolektivno predsjedništvo – kolektivna sramota

Povezani članci

• TIBiH: Potpuno odsustvo napretka u borbi protiv korupcije
• Reuf Bajrović: NDH danas živi tamo gdje vlast ima HDZ
• Bilježnica Robija K.: Gospoda Robijevi
• Отпор, бре! или Писмо
• Marinko Čulić: Novo kameno doba hrvatskog nacionalizma
• Naša stranka: Općine moraju preuzeti obaveze u zdravstvu

Ono što čovjek može doživjeti ovdje, u BiH, pa i njezinu okruženju, teško da može igdje drugdje. Prethodnih se dana, recimo, moglo svjedočiti interesu kojeg civilizirani svijet pokazuje za prostor zapadnog Balkana, za najveći dio bivše Juge posebice. Prednjačile su, prvi put nakon dugo vremena, ponovo SAD. Prvo je američki državni tajnik pozvao narode Balkana da napuste „stare animozitete“ jer imaju priliku odrediti novi tok historije – uz dodatak dakako, njegova zemlja im je u tome i sama spremna pomoći. Nekako u isto vrijeme je, posredstvom Atlantskog vijeća objavljena i nova američka strategija za Balkan, koja, među inim, podrazumijeva i uspostavljanje stalne američke vojne nazočnosti u ovom dijelu svijeta kako bi mu se, piše u strategiji, pomoglo da u bliskoj budućnosti postane dio i Evrope i transatlantske zajednice.

Svjedočiti se, nažalost, moglo i sve naglašenijim silnicama destrukcije balkanskih gospodara. Ponovo je, primjerice, Evropa imala priliku uvjeriti se kako verbalna spremnost ne znači i stvarnu želju ovdašnjih etnopoglavica da BiH priključe društvu evropskih naroda – a to im je, porukom da se, umjesto reformama, bave nacionalističkim tamburanjima, komesar za evropsku susjedsku politiku i pregovore o proširenju bio prisiljen i javno u brk skresati. Uostalom, povoda za to su mu dali sami jer, umjesto reformi oni ponovo – ovaj put za to se pobrinuo Milorad Dodik – crtaju karte, i ponovo brišu BiH s geopolitičke mape svijeta.

No, prethodnih petnaestak dana obilježiše i pokušaji proizvođenja novih nacionalnih mitova – i svi su u vezi s presudama na kraju mandata haškog tribunala. Ali, priča o tome na dnevni red vrati i još jednu – onu o ambicijama prema BiH iz njezina okruženja. Presuda Mladiću, uostalom – uz njegovo izdizanje na razinu „srpskog sveca“ – bila je razlog da su s likom novog „nacionalnog heroja“ u Beogradu dočekani čak i članovi Predsjedništva BiH. A preko toga ih se, njih i ostatak svijeta, željelo podsjetiti da ideja velike Srbije ni danas nije izgubila na snazi. Da je, naprotiv, živa kao i prije dva-tri desetljeća.

S druge strane, presuda najisturenijim dužnosnicima Herceg-Bosne je bila razlog da Hrvatska doživi osude svijeta kakve u svojoj poslijeratnoj historiji nikada prije nije – pri čemu je, dojam je, najdalje otišao jedan od najtiražnijih skandinavskih dnevnih listova, koji izrazi žal što je takva zemlja uopće puštena u EU. Ali, presuda je bila razlog i da njezini čelnici, pritisnuti osudama svijeta, koliko preko noći „skinu gaće“ – i da, priznajući počinjene zločine u BiH, u poprilično otvorenoj formi naknadno daju do znanja i što je stvarni razlog njihove halabuke u vezi s potvrdom presude Prliću i ostalima. Da to, zapravo, nije briga za čelnike Herceg-Bosne – taman da su osuđeni i na doživotne – nego pokušaj da se, galamom o njima, skrene pažnja s dijela presude koji se tiče uloge Hrvatske, točnije dužnosnika s vrha njezine državne piramide, u događanjima u BiH iz prve polovice devedesetih. Odvjetnik jednog od presuđenih mi vlastitim iskustvom to i potvrdi. Hrvatske vlasti mu, ispriča mi, kako bi obranu svoga klijenta mogao uspješno pripremiti, nisu dale ni jedan od papira koje zatraži. Zašto, pitam ga? Jer bi, veli, ti dokumenti opterećivali Hrvatsku – a između nje i slobode jednog čovjeka, njegova branjenika, izabrali su, vjerujući valjda kako je to ispravno, njegovu žrtvu.

Nije, naravno, da takav odnos i sa istoka i sa zapada nema veze s onim što se događa u BiH.  Mit o Mladiću se, uostalom, a on nije i jedini, proizvodi ovdje. On, reče Dodik nakon haške presude – zaludu genocid za koji je osuđen – ostaje „legenda u srpskom narodu“, „heroj i patriota“ koji je ušao u „srpske pjesme“, presuda njemu presuda je Srbima i „srpskim žrtvama“. No, ako je po Miletu, može Hag „guslati“ koliko mu drago. Jer, veli, historija u srpskim školama – a slično bi, ako je po hrvatskoj predsjednici, trebalo biti i u hrvatskim – neće se izučavati po haškim presudama nego, naprotiv, iz njih će biti izbačeno sve što s Hagom i njegovim tribunalom ima ikakve veze.

Za Dodikom zaostajao nije ni lider HDZ-a. Presuda čelnicima Herceg-Bosne mu je, naprotiv, došla k’o „kec na deset“ kako bi sebe samog prikazao jamcem hrvatske opstojnosti. Posljednja haška presuda, pojasni on, nije presuda samo pojedincima nego i, zamislite, čitavu hrvatskom narodu. I prema njoj se tako treba i odnositi, čak ako je i evropski put po srijedi. Ako je, veli, pitanje, evropski put ili zaštita časti hrvatskog čovjeka, pa i onog što su neki od sunarodnika činili tijekom rata – i što je dobilo svoj izraz i u zadnjoj presudi Haškog tribunala – biramo ovo drugo. Jer, tako ga razumjeh, naše zalaganje za Evropu ima svoju cijenu – i, ne postoji li spremnost da se ona plati, Evropa može samo sanjati da bi nas mogla imati.

Toliko, dakle, od promicatelja evropskih vrijednosti. Ne pomažu čak ni sve učestalije intervencije prvih ljudi Haškog tribunala – i glavnog tužitelja i predsjednika – da presude pojedincima nemaju veze ni s državama, ni s narodima nego s djelima koja se na teret stavljaju sasvim konkretnim osobama. Ne pomažu ni upozorenja iz Bruxellesa kako prijetnje blokadom evropskoga puta nemaju nikakve veze s evropskim vrijednostima na koje se lider HDZ nerijetko poziva. Naprotiv, poruči mu Hahn, evropske vrijednosti podrazumijevaju štošta, među inim i poštivanje odluka sudova – i odsustvo čak i pomisli da ih se komentira.

Ništa to ne pomaže – jer lideru HDZ BiH Evropljani i nisu najvažnija stvar na svijetu. Ali, zato mu je do neba važno da uvjeri svoje. Vidjelo se to i nakon njegova zagrebačkog sijela s Plenkovićem i izjava koje je davao pod budnim okom generalskog lobija – onih, koji su koliko jučer bili razlog zašto ga nije bilo ni na obilježavanju „Oluje“ – i kojima je dokazivao, ili je to želio, kako se iz temelja promijenio. Je li generale zagrebačkim salto mortale i uvjerio? Ne znam. Ali, ako i jeste, pitanje je koliko mu je u osobnu evoluciju spreman povjerovati i običan svijet – barem onaj koji zna što je drug Dragan činio još u vrijeme studentskih dana, tko je u njega kao mlada inženjera imao neograničeno povjerenje, kakve je ideje promovirao čak i u vrijeme tutnja tenkova po mostarskim ulicama, po kojim je plažama ljenčario dok su drugi ginuli, što je u Sokolu, HPT i drugim poduzećima nakon rata spletkario, što preko svojih eksponenata na mnogim mjestima čini i danas, da ne nabrajam.

Prethodnih tjedan-dva, dakle, u ovoj se zemlji događalo svašta – ali ništa što bi kod obična čovjeka moglo izazvati osmjeh na usnama. Ono, međutim, što nije spomenuto crnje je od svega dosad rečenoga. Po srijedi je, da ne duljim, logika po kojoj funkcionira kolektivni šef zemlje – logika, najblaže kazano, namjernoga, nerijetko i temeljito pripremljenog ekscesa. Prisjetimo se, recimo, proslave Dana oružanih snaga – i načina kako se, usto još i pred TV kamerama, rukuju dvojica članova Predsjedništva. Na način koji ne ostavlja ni trunke sumnje da prvi ljudi upravljanja zemljom uopće ne razgovaraju. I kako od takvih očekivati da uspješno kormilare državnim brodom? Ili, pak, svega onoga što se događalo nakon toga. A što je samo nastavak tužne nam priče – i kolektivne nam sramote dakako.

 Poznato je, naime, da Predsjedništvo BiH – bilo da istupa kao tijelo trojice, bilo da u ime njega to čini neki od njegovih članova – prema vani emitira samo stavove koji su odraz unutarnjeg mu konsezusa. No, ovdje ono sve učestalije istupa kao raštimani stroj – i kao tijelo unutar kojeg se istupa i mimo Ustava i mimo zakona. Evo, recimo, neposredno nakon haške drugostupanjske presude predsjedavajući držanoga trijumvirata pozva logoraše da tuže državu jer je, kako reče, u nju ugrađeno sve što ih je ugnjetavalo. Rekao je, istina, to u kapacitetu stranačkog lidera pa mu je teško spočitavati i udar na državu s pozicije njezina čelnog čovjeka. No, u onome što kaza ima ponešto i istine. Nije, barem što se mene tiče, istina da je država odgovorna za ono što su u prvoj polovici devedesetih proživljavali njezini građani u logorima. Odgovorne su etnonacionalističke ideologije i politike, među njima i ona koju danas personificira trenutačno predsjedavajući državnoga predsjedništva. Ali, jeste istina da tih ideologija i politika, bar u današnjem obliku, ne bi ni bilo da ih nije omogućila država. Kao što je istina da ih ni sutra neće biti postupi li država na način na koji postupa u ostatku svijeta – da takve ideologije stavi izvan snage.

No, sudove o odgovornosti države Čović je izricao u svojstvu lidera stranke i za njih nije bio obvezan priskrbljivati konsenzus kolega u Predsjedništvu BiH – a i logično je da kao stranački čelnik radije osuđuje državu nego partiju koja mu omogućuje i vlast i moć. No, pismo NATO-u, američkom predsjedniku, britanskoj premijerki i njemačkoj kancelarki o islamskom radikalizmu u BiH „kitio“ je kao prvi čovjek kolektivnog šefa zemlje – i neovisno o tome je li ili nije u pravu, je li ili nije u njima iznio istinu, za stavove iz pisma morao je osigurati konsenzus i druge dvojice članova Predsjedništva. A nije – tako proizlazi iz javne reakcije jednog od njih – i time kolektivno tijelo predstavljanja zemlje u svijetu prikazuje kao raštimani orkestar u kojem svaki njegov član svira po svojim, i od drugih različitim notama.

Posjeta Srbiji i njezinom prvom čovjeku, međutim, otišla je i korak dalje. Viđen je obračun članova „raštimanog orkestra“ na javnoj sceni – pred licem domaće i svjetske javnosti. Prvo „dirigent“ javno obeća „dragom Aci“ – tako drug Dragan oslovi srbijanskog predsjednika – kako BiH neće priznati Kosovo sve dok Srbija ne zauzme drugačiji stav o toj državi, a potom, mimo protokola, pred mikrofon stade njegov bošnjački dvojnik i skresa mu u brk kako je to njegov vlastiti, a ne stav Predsjedništva zemlje – uz dodatak da se politika o tome vodi u BiH ili, ako to slobodno tumačim, ne prema željama ni „dragog Ace“ ni drugih.

S tim se, dakako, i sam slažem. Odluke o priznavanju drugih država moraju se doista donositi u vlastitoj zemlji – i uz sagledavanje svih posljedica koje one za zemlju, eventualno, mogu imati. Ali, ne slažem se da takav stav treba izricati na način kako to učini član kolektivnog šefa iz reda Bošnjaka. Jer, to što mimo protokola izreče u Beogradu – zaludu mu potpora vlastite partije, pa i izvan nje – mogao je učiniti i nakon povratka u Sarajevo. Ovako, i on i njegov hrvatski pajtaš na najuvjerljiviji način svijetu pokazaše kako zemlju zastupaju – da umjesto kolektivnog šefa, zapravo, u ovoj zemlji imamo kolektivnu sramotu.