Škorin estradni lijek za političku blamažu

Izdvajamo

• Kad je o ljudskosti, politici i moralu riječ, a nije bez priključnice na Škoru i njegovu stranku, moglo bi se debele romane pisati o ponašanju Karoline Vidović-Krišto u javnom prostoru. Ona je došla u zastupničke klupe tzv. Visokog doma zahvaljujući isključivo tomu što ju je Miroslav Škoro stavio na visoko, prolazno mjesto izborne liste Domovinskog pokreta da bi mu ona netom po zastupničkoj prisezi skandalozno okrenula leđa. Sada pak najavljuje osnivanje svoje političke stranke. Garant osuđene na propast, jer njezina politička agenda i svjetonazorski profil manje kotiraju među „Hrvaticama i Hrvatima“ od onih Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih, koji su u međuvremenu potpuno pali u zaborav i više ništa ne znače čak ni na ekstremnoj tzv. desnici.

Povezani članci

• Dizajnirani lapsus Dritana Abazovića
• KAD EKONOMISTI FILOZOFIRAJU
• Nerzuk Ćurak: Licemjerno je tražiti od domaćih političara da sami rješavaju sve probleme
• Prisilno ujedinjenje našeg svijeta
• Priča iz zemlje orlova: Kako nam je Albanija postala zapad
• Dašin Stolperstein

Foto: Josip Regovic/PIXSELL

Društvene mreže i kafići bruje od viceva, pošalica i sprdnje na Škorin račun za što si je najvećim dijelom sam kriv. Izvjesni će Ivor Marković primijetiti na FB-u: „Škoro ima samo jednu svetinju – lovu! Njoj se klanja i moli, i voli ju više od Hrvatske. Sada kad nema love od DP-a jer nisu na vlasti, zašto bi gubio vrijeme? Jer vrijeme je novac“. A Vjenceslav Slijepčević prijekorno diže kažiprst: „E moj Škoro, kada si ulazio u politička sranja trebao si proučiti pravila igre. Trebao si znati da će ti supruga, Hasanbegović, parkirališta i adventske kućice biti meki trbuh u koji će svi udarati. Mislim da si prevario i sebe i sve koji su za tebe glasovali. Ovo je početak kraja DP-a, što je već viđeno (zadnje Bandić 365). Dobra stvar je što te hrvatski narod više neće gledati, a vjerojatno ni slušati. Da se barem hoće i čelnici ostalih stranaka ugledati na tebe, pa da Hrvatima konačno zasija sunce“. Slijepčeviću, nije Bijedna Naša te sreće dok joj 50 posto „Hrvatica i Hrvata“ ne izlazi to otvoreno reći na izborima, a većina od preostalih 50 posto sljepački glasa za Kradeze, pa… Ni svjetla na kraju tunela nije, kamoli sunčeva sjaja 

Marijan Vogrinec

I ode Škoro!? Naprasno, objavom na FB-u, kao grom iz vedra neba i za vlastitu sestru Vesnu Vučemilović i svoje najpouzdanije suradnike. Ode, a sasvim nevažno i beznačajno za stanje, odnose i raspored snaga u inače neatraktivnom, uvelike i bezveznom političkom oktogonu Bijedne Naše. Ode lakonotni i pjevač i političar Miroslav Škoro, trostruki izborni luzer: predsjednički u RH, premijersko-parlamentarni i gradonačelnički u Zagrebu u jedva nešto više od godine dana. Ode s mjesta neupitnoga, je li, vođe Domovinskog pokreta koji je sâm osnovao uoči parlamentarnih izbora te mu nadjenuo pa ukinuo vlastito ime i prezime (kao Milan Bandić svojoj BM 365 – Stranci rada i solidarnosti, sic transit), ali kao ubuduće tek običan član Pokreta ostade, vidi vraga, na unosnoj poziciji jednog od potpredsjednika tzv. Visokog doma. Pa se, je li, baš ne može reći kako su „osobni razlozi“ za „neopozivu ostavku“ – u navlas istom svojedobno Sanaderovom stilu! – toliko jaki, uvjerljivi, opravdani i moralni da podupiru razložno uvjerenje kako mu se, „poštenom, domoljubnom i zauzetom Hrvatu“ kvarna/promiskuitetna/crvljiva politika ‘rvackog tipa popela navrh glave. Medijska mašta sad čini svašta, a politički voajeri (o)pozicije – još više šira javnost zauzeta godišnjeodmorskim temama – odmahuju rukom.

Čak će i premijer Andrej Plenković – Škorina negativna opsesija te stalna meta svakovrsnih napada, najčešće bez pokrića – nezainteresirano reći novinarima kako „ne zna“ daljnju sudbinu Domovinskog pokreta u politici niti ga zanimaju njegovi „osobni razlozi za ostavku“. Ako ima osobnih problema, želi mu da ih riješi; ako je zdravlje u pitanju, želi mu oporavak; ako su unutarstranački problemi, to mora rješavati sa svojim suradnicima i nikoga se izvana ne tiču. Nije ni prvi niti će biti zadnji put da padaju te i takve ostavke samozvanih ili samoprecijenjenih, pa ubrzo razočaranih „vođa“ na tzv. desnici desnijoj od desnog centra (HDZ). Činjenica je već desetljećima da hrvatski birači ne šišaju pola posto ucrnjene „domoljube“ niti su razmrvljeni i međusobno sumnjičavi, čak i zavađeni marginalci tih konzervativnih, često ekstremističkih opcija sposobni ujediniti se u neku programski, personalno i polit-ideološki potentnu, biračima prihvatljivu stranku barem sličnu istorodnim strankama tzv. desnice u suvremenim zapadnim demokracijama.

Najradikalniji dokaz tomu bio je suicid rujna 2013. godine „hrvatskog idealista“ Zvonka Bušića-Taika u Rovanjskoj, osuđenog terorista koji je u američkom zatvoru odgulio 32 godine zbog otmice putničkog aviona na liniji New York-Chicago. U ime „slobodne hrvatske države“, sic transit. I Škoro se sada „u interesu bolje hrvatske budućnosti“ (!?) bio povukao sa svih stranačkih dužnosti u Domovinskom pokretu i ostavio na cjedilu svu tu šarenu družbu koju je poveo za sobom u unaprijed propalu avanturu osvajanja vlasti u Bijednoj Našoj. HDZ-ovog će premijera Plenkovića, bio je ironizirao, uhljebiti na znatno nižoj dužnosti, sic transit, a premijer će biti on. Kad je već izletio u prvom krugu kao kandidat za predsjednika RH i sada je uza sav nadljudski trud i uloženu gomilu vlastitog novca propao kao kandidat za gradonačelnika Zagreba. Tzv. zeleno-lijevi Tomislav ga je Tomašević izborno potukao do nogu, kao i HDZ-ova Davora Filipovića. Mjesecima su dobronamjerni i „dobronamjerni“ političari i politički analitici nagovarali Miroslava Škoru da se okani politike – kad mu ne ide, pa ne ide, jer ga birači evidentno ne žele ni na kojoj vlasti – i vrati se estradi, gdje je imao stanovitih uspjeha, novac i publiku koja voli njegove ravnice i milo moje, ali nije se dao.

 Harlekina i baraba za izvoz

Sada je nešto puklo u njemu i svi su zinuli od čuda, iako to što je puklo uopće nije osobito važno za hrvatsku politiku. Škoro neće nedostajati nikom u politici, i to je njegova osobna nesreća više no njegova luzerska ostavština lažnog domoljublja (pobjegao iz Domovinskoig rata u SAD), zmijskog protusrbovanja (a supruga mu iz srpske obitelji u SAD-u, sic transit) i goropadnog bahatluka protiv SDP-a i HDZ-a (a bio je član ZNA se opcije, njezin saborski zastupnik i diplomat u inozemstvu, sic transit). I povremeno se znao žaliti – kao i sada u odstupničkom statusu na FB-u – kako su ga u politici „bez veze, valjda iz zavisti“ mrzilački razapinjali, pa mu vrijeđali obitelj i na svaki način ga omalovažavali, a „Hrvati i Hrvatice“ glasno mu, je li, poručuju: „Što je više kleveta i laži, Škoro nam je miliji i draži!“ A možda u kakofoniji političkog kokošinjca Bijedne Naše nije baš dobro čuo nastavak – „s mikrofonom, na estradi, ni slučajno u politici“.

Uz tu se damu noći – bilo pod crvenim fenjerom, bilo escort ili jednostavno kamenjarki na štajgi – samo blamira. Nepovratno. I što mu to treba kad Bijedna Naša ima političkih harlekina i baraba za izvoz. Da ih itko želi, balkanska bi miš-država bila Eldorado te pameti i političkog zauzeća.

Svojedobno smo – analizirajući tzv. domovinskopokretni fenomen Škoro i zaredala luzerstva još jednog estradnjaka u politici te točke na i podjelom saborskih apanaža braci i seki (Miroslavu i sestri Vesni), pa najbližima njihovom srcu u stranačkoj infrastrukturi, brzinski sklepanoj od HDZ-ovih disidenata, ocvalih „domoljuba“ koji se nisu našli pod Plenkovićevim sitnozorom za unosne pozicije – predvidjeli raspad Domovinskog pokreta. Bez Škore, ta družba nema smisla ni političku budućnost baš kao ni BM 365 – Stranka rada i solidarnosti bez Milana Bandića, ali i s njima domet je vrlo ograničen. Do razine političkog folklora možebitno nešto vidljivijeg samo u koaliciji s HDZ-om i rezervacijom prolaznih mjesta na HDZ-ovoj izbornoj listi. U protivnom, piši kući propalo je. Ni prvi niti zadnji put u toj i takvoj ‘rvackoj politici koja u principu nema viziju zdrave budućnosti, ne budi nadu, ne bavi se životnim problemima/potrebama tzv. malih/običnih ljudi, sadašnjost i budućnost podređuje prošlosti, čak glorificirajući crne i najtragičnije povijesne epizode (npr. nacifašizam, tzv. NDH, ustaše…) te mitologizira Domovinski rat kao sine qua non činjenicu, temeljni kamen svega što jest i što ima biti tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena. Škoro se nije znao ispetljati iz tog nakaradnog i prežvakanog polit-ideološkog curicula i zato je vodio stranku kako nije smio i dospio kamo nije želio.

Kukavički ili ne, kako se komu vidi, najlakše je odstupiti, a da se ne kaže pravi razlog koji ne propituje osobnu odgovornost vođe u smislu „mnogo htio, mnogo započeo“. U Škore je sve ostalo na verbalizaciji utopije u koju jamačno nije ni sâm vjerovao. A kako bi onda mogli vjerovati oni što ih je naprasno ostavio ostvarivati neostvarljivo alatima što ih je politička industrija odavna zamijenila „umjetnom inteligencijom i robotima“. Škorin i krah Domovinskog pokreta bili su samo pitanje vremena nakon što je na parlamentarnim izborima ostao zapanjen brojem HDZ-ovih saborskih mandata, opet koalicijom sa SDSS-om Milorada Pupovca i partnerima iz prvog mandata tzv. stabilne saborske većine te iznevjerenom u birača svojim očekivanjem kako će postati premijer RH ili barem jezičac na vagi bez kojega (domovinskog pokreta) Plenković i HDZ neće moći sastaviti novu vladu. Kad ono, gurnuti su u stranu kao autsajderi, i time je Škoro iznevjerio gro ljudi koji su pristali uz njega iz karijerističkih, uhljebničkih razloga, računajući kako će njegova estradna „slava“ izborno nadjačati političku (ne)sposobnost i oni će postati ministri, državni tajnici, važne osobe u svim nišama državnih službâ, javnih djelatnosti, etc. Što nosi i novac, i društveni prestiž, i povlastice, i stanovitu moć…

A onda je megalomanski mjehur od loše sapunice puknuo. Izborni plijen – i to mršavi, ostatci ostataka – dopao je tek Škori, njegovoj sestri Vesni Vučemilović i nekolicini rustikalnih likova iz istočnih krajeva RH, pa se neutaživa glad za pozicijama, novcem i moći pretopila u razočaranje koje će tek sada kad se predsjednik Škoro izmaknuo buknuti svom silinom unutarstrančkih obračuna i za njegovu poziciju i za ostala mjesta u vrhu Domovinskog pokreta. Seka Vučemilović, još u nevjerici što je to braco učinio, a da joj prethodno nije rekao, već je unijela nemir jer je zatražila ostavke Škorinog zamjenika te glavnog tajnika Pokreta na što su joj ovi uzvratili ne baš dobronamjernim reagiranjima. Saborski zastupnik Stipo Mlinarić oglasio se kako se ne kani kandidirati za predsjednika Pokreta, a vukovarski gradonačelnik Ivan Penava pravi se grbav, „ne zna ništa više no što objavljuju mediji“ i ne izjašnjava se bi li umjesto Škore za predsjednika Domovinskog pokreta. Neki drugi vidljiviji stranački likovi pak farbaju tunele falšom bojom kako u Pokretu „nema nejedinstva, pa ni podjela i sukoba“ jer će „stranka još žešće i transparentnije programski djelovati u obrani istinskih hrvatskih interesa“.

Sve glasnije se, međutim, čuje iz Domovinskog pokreta kako je Škorina ostavka na sve dužnosti u stranci zapravo „iznuđena, i znamo od koga“, odnosno da su „krivi neki ljudi u vodstvu od Škorina najvećeg povjerenja“ tako da se tzv. teorije zavjere redaju jedna za drugom. Indikativno jest i to da je vodstvo Domovinskog pokreta reagiralo priopćenjem za javnost gotovo par sati pošto se saznalo za ostavku: „Iako nas je ostavka našeg predsjednika, Miroslava Škore, pomalo zatekla, s razumijevanjem prihvaćamo i osjećamo ljudsku i političku dužnost, ovim putem iskazati veliku zahvalnost, korektnom i poštenom čovjeku, koji je unatoč uspješnoj karijeri i osobnoj situiranosti, ali i nemalim zdravstvenim rizicima, odlučio izložiti sebe, svoju obitelj i prijatelje, kako bi u nemilosrdnoj političkoj areni pokušao naše društvo učiniti boljim, našu državu snažnijom, a naciju ponosnijom. (…) U samo godinu dana od osnutka Domovinskog pokreta, koliko je Miroslav Škoro bio na čelu naše stranke, nametnuli smo se, u vrlo teškim okolnostima, kao treća politička snaga u državi, kao autentična, nacionalna i suverenistička opcija koja je nakon parlamentarnog i lokalnog izbornog ciklusa postala stvarna oporba globalističkoj vlasti, bilo da je riječ o vidljivim ili prikrivenim, malim ili velikim koalicijama samoprozvanih desnih, a zapravo lijevih, nenarodnih snaga“.

Stranka odlazi, 17.000 kuna ostaje

To je ta nakaradna, netočna i svjetonazorski iritantna agenda radikala s tzv. desnice zbog koje su gubili, gube i gubit će izbore za iole validniju vlast na bilo kojoj razini, a Škoro je s istomišljenicima do besvijesti, je li, mamuzao to malaksalo kljuse: „Mi smo prava, nacionalna, suverenistička hrvatska polit-ideološka snaga, a svi drugi, osobito SDP i HDZ, su lijevi i nenarodni“. I onda se ta notorna budalaština nakiti sramotnim epitetima o „mrskim Srbima, etnobiznismenu Miloradu Pupovcu, Jugoslavenima, jugonostalgičarima, udbašima, komunjarama, partizanskim zločincima…“ Pa se sa šahovnicom bijeloga početnog polja i bez krune s pet povijesnih hrvatskih pokrajina gromoglasno krene u kampanju i na izbore, gdje im „Hrvatice i Hrvati“ za domovinu spremno većinski okrenu papac dolje. I to je to, cijela otužna i tragikomična priča u kojoj se – alkemijom političke gluposti i nenarodnih interesa – uspijevaju godinama motati po kuloarima vlasti kojekakve ruže tomašić, zekanovići, đapići, penave, đakići i buljuk takvih. Povremeno u tom nacionalističkom/šovinističkom mutežu zapliva i nekakav Miroslav Škoro, ali u pravilu ne ispliva na pravu obalu. Utopi se ili se pravodobno vrati otkud je i došao.

Kao sada Škoro na estradu, ali s kojih 17.000 kuna saborske plaće koje se izlaskom iz politike ipak nije odrekao. Nije lud, redovan svaki mjesec bijeli kruh bez motike, je li!?

Zamjenik predsjednika i politički tajnik Domovinskog pokreta Mario Radić tvrdi kako su i prije lokalnih/regionalnih izbora u svibnju najavili na jesen provesti unutarstranačke izbore za sve dužnosti u stranci. Što ne znači, je li, da se Škoro opet ne bi kandidirao za predsjednika i bio izabran. „Ovo je njegova osobna odluka“, tvrdi Radić. „Najvjerojatnije u rujnu ćemo održati izbore za novog predsjednika, sva stranačka tijela i čelnike svih stranačkih podružnica.“ Neki mediji su u međuvremenu objavili kako im je sâm Škoro kazao da je dao ostavku na sve stranačke dužnosti, jer je „umoran od laži koje mediji pišu o mojoj obitelji“. Ha, sad, pisali su otkako se ostavio estradnog, a dohvatio političkog mikrofona, pa mu svejedno nije padalo na pamet podnijeti ostavku. I kao da će ubuduće mediji pisati kako je Škorinu srcu milo, objavljivati panegirike njemu i obitelji kad ga vide sjediti u tzv. Visokom domu, gdje ionako ne obavlja potpredsjednički posao (kao ni Božo Petrov iz Mosta nezavisnih lista, sic transit) za koji je masno plaćen iz džepa hrvatske sirotinje. Neki utjecajniji likovi iz HDZ-a pak kažu da se Škoro sukobio sa svojim zamjenikom Radićem, pa zato nije bez veze što Vesna Vučemilović traži i ostavku Marija Radića.

„Iznenađen sam“, kaže Igor Peternel, član Predsjedništva Domovinskog pokreta i šef Škorinog potpredsjedničkog kabineta u Hrvatskom saboru. „Nisam to uopće očekivao niti je bilo ikakvih naznaka da će Škoro učiniti to što je učinio.“ U svojoj ostavci, Škoro je napisao kako „smatra da je sazrelo vrijeme da Domovinski pokret nastavi svoje uspješno političko djelovanje pod drugim, novim vodstvom“. Nije sporno da će Pokret dobiti novog predsjednika/cu i nove šefove od stranačkih tijela do podružnica na terenu – nedavno je osnovana i u Zagrebu – ali jest krajnje neizvjesno koliko će biti uspješno na temelju Škorinih osobnih/stranačkih neuspjeha u kratkom razdoblju svoga političkog djelovanja. Vidljivo začinjenog svim (ne)mogućim sukobima s neistomišljenicima na vlasti i u oporbi, lažnim optužbama, objedama, uvredama, netrpeljivošću svake vrsti, etc. Na tom putu nije bilo niti će biti uspjeha budući da „Hrvatice i Hrvati“ evidentno ne žele gaziti tim blatom u još blatnjaviju budućnost.

Pa je očekivati isto što se godinama, ciklički događalo i drugim političkim opcijama u ‘rvackom kokošinjcu koje su znale bljesnuti, kraće vrijeme kružiti orbitom i ugasiti se poput zvijezde padalice, a njihovi vođe postali su zaboravljeni marginalci ili izgubljeni uhljebi u bespućima HDZ-ovog državnog naftalina (npr. Danijel Srb iz HSP-a šef u HEP-u, Branko Hrg iz HSS-a državni tajnik u MORH-u, etc.). Pa nakon Škore u Pokretu neće biti novi Škoro i stranka će otplahutati u polit-ideološki aut, a po soj prilici će dio novopokretnih saborskih zastupnika, ako ne i svi – mora se živjeti i dalje, je li – postati Plenković-HDZ-ovi tzv. žetončići na daljinski upravljač i time si pokušati osigurati neku vrst pokajničkog povratka u toplo ZNA SE krilo. U koje su se prethodno, a nepromišljeno i neoprezno pokakili baš prebjegom Škori. Plenkoviću, doduše, ne trebaju ti ljudi, ali neće imati niti ništa protiv budu li dizali ruke kako njemu odgovara.

„Škorinu ostavku iznudile su HDZ-ove podguzne muhe“, obrecnula se njegova sestra Vesna Vučemilović, uvjerena kako je to učinio u afektu i da će se vratiti. „Njegovo zdravlje je u savršenom stanju i to nije razlog ostavke, a to što je Domovinski pokret priopćio javnosti običan je PR. Meni telefon gori, svi žele da se Miro vrati i vjerujem da hoće.“. Bila bi to komedija, igrokaz bez ikakvog smisla. Tim više, jer se za Škorom odmah poveo i glavni tajnik Domovinskog pokreta Danijel Žepina te obavijestio članove stranke također na FB-u: „Uvijek smo išli dalje uzdignuta čela, zajedno sa svima vama. Uspjeli smo u onome u čemu nisu uspjele mnogo veće i brojnije stranke. Na žalost, neki od nas na tom putu posustaju, donose drukčije odluke, imaju druge životne želje i ciljeve“. Žele ono što nisu dobili u HDZ-u ili u drugim političkim opcijama, a nakon parlamentarnih izbora i kasnije nisu dobili ni u Domovinskom pokretu, pa je razumljivo da se pobunio u njima poriv koji ih je gurnuo Škori – „imaju druge životne želje i ciljeve“. Politički jest razumljivo, ali moralno ne.

Vicevi, pošalice i sprdnja

Kad je o ljudskosti, politici i moralu riječ, a nije bez priključnice na Škoru i njegovu stranku, moglo bi se debele romane pisati o ponašanju Karoline Vidović-Krišto u javnom prostoru. Ona je došla u zastupničke klupe tzv. Visokog doma zahvaljujući isključivo tomu što ju je Miroslav Škoro stavio na visoko, prolazno mjesto izborne liste Domovinskog pokreta da bi mu ona netom po zastupničkoj prisezi skandalozno okrenula leđa. Sada pak najavljuje osnivanje svoje političke stranke. Garant osuđene na propast, jer njezina politička agenda i svjetonazorski profil manje kotiraju među „Hrvaticama i Hrvatima“ od onih Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih, koji su u međuvremenu potpuno pali u zaborav i više ništa ne znače čak ni na ekstremnoj tzv. desnici. Vidović-Krišto će, kaže, učlanjivati u stranku nakon pozitivne ocjene tzv. lustracijskog obrasca, jer „ne primamo one koji su se ogriješili o hrvatski narod“. Sic transit. S njom će u novu opciju i Milan Vrkljan, također sada neovisni zastupnik kao i ona, koji je na tu unosnu poziciju također došao na isti način, zahvaljujući Škori, i također mu zajedno s Vidović-Krišto okrenuo leđa. Ona tvrdi da već dugo sprema osnivanje svoje stranke čiji će programski cilj biti uspostava „pravedne države utemeljene na vladavini prava za sve građane jednako“.

Društvene mreže i kafići bruje od viceva, pošalica i sprdnje na Škorin račun za što si je najvećim dijelom sam kriv. Izvjesni će Ivor Marković primijetiti na FB-u: „Škoro ima samo jednu svetinju – lovu! Njoj se klanja i moli, i voli ju više od Hrvatske. Sada kad nema love od DP-a jer nisu na vlasti, zašto bi gubio vrijeme? Jer vrijeme je novac“. A Vjenceslav Slijepčević prijekorno diže kažiprst: „E moj Škoro, kada si ulazio u politička sranja trebao si proučiti pravila igre. Trebao si znati da će ti supruga, Hasanbegović, parkirališta i adventske kućice biti meki trbuh u koji će svi udarati. Mislim da si prevario i sebe i sve koji su za tebe glasovali. Ovo je početak kraja DP-a, što je već viđeno (zadnje Bandić 365). Kada ode poglavnik, razbježe se i doglavnici. Ipak, ima i jedna dobra stvar u tome. Dobra stvar je što te hrvatski narod više neće gledati, a vjerojatno niti slušati. Da se barem hoće i čelnici ostalih stranaka ugledati na tebe, pa da Hrvatima konačno zasija sunce“.

Slijepčeviću, nije Bijedna Naša te sreće dok 50 posto „Hrvatica i Hrvata“ ne izlazi to otvoreno reći na izborima, a većina od preostalih 50 posto sljepački, je li, glasa za Kradeze, pa… Ni svjetla na kraju tunela nije, a kamoli sunčeva sjaja.