Školom protiv ljubavi

Povezani članci

• Provincijalno licemjerje
• Ilčić je otišao, naša borba ide dalje: tražimo ostavku Stiera i povlačenje Prskala i Munjina
• Nenad Pejić: Balija na golu, četnik i ustaša na krilima
• Basara: Otkad nema Jeremićevih lumperajki, Menhetn se pretvorio u najobičniju provinciju
• Sjećanje na hrvatske velikane – Vesna Parun
• BLAGDANI BEZ BLAGOSTI I BLAGOSTANJA

Posljednjih je dana u Republici Hrvatskoj pokazana tako dirljiva briga za djecu i mladež da nema tog ljudskog zametka kojega bi trebalo moliti ili ga molitvom u trajanju od 40 dana nagovarati da se rodi baš ovdje.

Najprije je uzoriti kardinal Josip Bozanić, predvodeći euharistijsko slavlje sa zazivom Duha Svetoga na početku sveučilišne akademske godine, predivno – ali baš predivno – govorio o studentima.

Nije ih – kao što to običavaju pedagozi iz Legije stranaca, Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatskog sabora – nazivao idiotima, manjinskom bandom, boljševičkim sotonistima, razmaženim derištima recikliranih komunista, fenotipom podivljaloga titojugenda, patološkim mrziteljima svega što je hrvatsko… Nije njihov blijedi ten uspoređivao s bojom lica robijaša u Kazneno-popravnom domu Zenica, niti se zgražao nad njihovim AVNOJ facama koje ne pokazuju ni najmanji trunak ikakve emocije.

Nije se izrugivao njihovim prstima, dugim od igranja video-igara, njihovim vratovima nalik na kovanice od pet kuna, pa čak ni njihovima glavama koje su, u odnosu na tijelo, nerazmjerne veličine. Nije ih optuživao da sebi hoće osigurati ugodnu lijenost. Nije im spočitavao da su se stavili pod vodstvo skojevki neobrijanih nogu. Nije ih slao na jednosmjerno i bespovratno putovanjem u Pjongjang. I nije im prijetio pendrekom i suzavcem.

Baš naprotiv, zagrebački je nadbiskup nježno upozorio kako na Sveučilištu u Zagrebu vidi »usvajanje duha komunističke diktature, kada se znanost zatirala, kada se sveučilišne nastavnike proganjalo i zatvaralo, kada je i sastavnica iz koje je rođeno Sveučilište isključena, kada je duboko ranjena duša hrvatskoga naroda«. Pobunjeni studenti su, naravno, shvatili da je uzoriti kardinal Bozanić ovim toplim riječima zazivao Duha Svetoga, a ne pendrek i suzavac.

Potom je na udar posvemašnje brige došla populacija mlađa od ove studentske. Za njezin su se sretniji život i dostojnije odrastanje proteklih dana brinuli sudionici međunarodne konferencije »Obitelj i škola: Ključ odgoja za vrijednosti«, održane u Zagrebu u organizaciji udruge »U ime obitelji« i pod visokim pokroviteljstvom predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović i Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, zastupanog po bivšemu ministru Predragu Šustaru.

Za razliku od opravdano odsutne studentice i pokroviteljice s Pantovčaka, Šustar je konferenciju uveličao svojom nazočnošću, te Željku Markić i njezine goste obodrio da se uhvate u koštac s »totalitarnim i zarobljenim umom koji smo naslijedili iz prošlosti« i s tom – kako je kazao – »infekcijom koja muči hrvatsko društvo jer nije provedeno suočavanje s prošlošću«.

A baš ta totalitarna prošlost je unesrećila naraštaje i naraštaje hrvatskih školaraca, pa tako i Željku Markić i Predraga Šustara, kojima je onemogućila da se školuju kako dragi Bog zapovijeda – u školama gdje se njih dvoje ne bi mogli sresti ni u razredu ni na velikom odmoru. Jer te bi škole bile netotalitarno jednospolne.

»Hrvatska od 1945. godine nema iskustvo jednospolnih škola, jer smo se dolaskom totalitarnog režima naučili na samo jedan obrazovni sustav« – potužila se Željka Markić, predsjednica udruge »U ime obitelji«. A za takav pluralizam u obrazovanju koji bi omogućio procvat spolne segregacije – kakva je u totalitarizmu bila dopuštena samo u rijetkim oazama slobodne uniformnosti poput vjerskih, vojnih i policijskih škola – načelno se založio i eks-ministar Šustar.

Netotalitarne škole u kojima dječak ne bi vidio djevojčicu ni djevojčica dječaka najgorljivije je zagovarala Vera Blažević, obrazovna poduzetnica i ravnateljica »Ružičnjaka« – prve osnovne škole za djevojčice u Hrvatskoj. Ona je na konferenciji kazala kako jednospolne škole daju bolje pedagoške rezultate od onih mješovitih, kako djeca u takvim školama manje izostaju s nastave i bivaju opuštenija, kako je u njima manje anoreksije i muških stereotipa…

Štoviše – istaknula je gospođa Blažević – u jednospolnim se školama »postiže normalnost u odnosu na suprotni spol«, a prednost im je »i to što se dječaci i djevojčice ne zaljubljuju u školskoj klupi, pa su i krize rjeđe«.

Pa kad se takve škole – pod visokim pokroviteljstvom predsjednice Republike i Ministarstva znanosti i obrazovanja – razmnože i po Hrvatskoj, tada će valjda i naša djeca »postići normalnost u odnosu na suprotni spol«. Postat će normalnija dočim ključari »odgoja za vrijednosti« provedbom spolne segregacije onemoguće zaljubljivanja u školskoj klupi.

Normalnost će u dječja srca, a bogme i u kosti, utjerati zakleti protivnici totalitarnih mješovitih škola, vrli pedagozi vrlog novog svijeta u kojemu se nitko normalan neće zaljubljivati. Jer inženjeri dječjih duša svoj nauk temelje na tome da nitko zaljubljen nije normalan.

novilist.hr