Škola jezika XX(N)L: cajke i nacionalizam neće proći!

Povezani članci

• Najodvratnija stvar kod fašista je što kukavički odbijaju reći: da, ja sam fašista
• Mavrak: Jezik mržnje kao standardni način komunikacije
• Zimske džume
• Historijski dogovor: U Ženevi postignut dogovor o iranskom nuklearnom programu
• Ispovijest dr. Ilijaza Pilava: Mi vrijeme računamo od jula do jula
• Anonymous haktivisti obaraju fašističke stranice

 Piše: Goran Sarić

Početkom ove godine u Amsterdamu je osnovana škola za učenje našeg/naših jezika “Balkan”. Ova vijest, ma koliko vrijedna pažnje, nikako me, u moru drugih obaveza, nije mogla natjerati da je pribilježim. Jer, uz nju mi je trebalo nešto posebno, nešto što od novinske vijesti pravi – kolumnu. Sve dok prošlog vikenda nisam čuo dvije interesantne anegdotice na “zadanu temu”. Tek tada se stvar napokon uobličila. No, pođimo redom.

Dakle, jezik naš nasušni i mi, izvan domovine. Koliko nam je, zapravo, stalo da naša djeca njime solidno vladaju? Da ne “trokiraju”, ne zamuckuju, ne brkaju i ne lupetaju na nekom “frankeštajn-hibridu” domaćeg i stranjskog, kao u slijedećem citatu, preuzetom od Mirze Softića, jednog od idejnih tvoraca i začetnika gore navedene škole “Balkan”:

Kad sam bila devet, ja sam išla prema tante na hrvatskom moru i tamo sam naučila ficati.

Gospodin Softić u vezi s tim kaže:

Roditelji obično nemaju živaca i znanja da ih ispravljaju, niti da ih uče našem jeziku. Zbog nedostatka znanja i nedruženja sa našima, djeca onda obično ostanu uskraćena ne samo za jezik, nego i za sve ostale pozitivne stvari koje jezik nosi, kao što su knjige, stripovi, domaći filmovi i serije, muzika itd. Pošto smo se mnogo puta susreli sa ovakvim pojavama, odlučili smo pokušati napraviti školu našeg jezika kojoj će baza biti isključivo jezik.

            A Vedrana Halepović sa Univerziteta u Amsterdamu, suosnivačica škole i specijalistica za bosanski jezik, ovom sjajnom primjeru dječije domišljatosti dodaje:

Što se tiče same ideje […], ona je nastala najviše iz osvrta na društvo u kojem živimo. Meni, a i drugima sličnog razmišljanja, je zapalo za oko da mnogi naši vršnjaci, ali i starije generacije sve lošije govore naš jezik. […] Bez obzira što ove osobe u mnogim slučajevima isključivo govore naš jezik sa roditeljima (naročito u slučaju izbjegličkih porodica), njihov vokabular je vrlo ograničen, a da ne spominjem ispravnu upotrebu gramatike. […] Projekat škole našeg jezika koja se neće ograničiti na jednu varijantu (samo hrvatski, ili samo srpski), već ponuditi kako ‘domaćim’, tako i ‘strancima’ (Holanđanima ili drugima), priliku učenja našeg jezika. Ustanovili smo da ima načina da djeca uče naš jezik pri određenim školama, ali da ove škole često znaju biti povezane s određenim politikama, ideologijama, nacijama i sl., kao što je bila škola za učenje bosanskog jezika pri bosanskom džematu. Isti slučaj je i sa hrvatskog i srpskog školom (za djecu). Mi smatramo da ideologije ne treba dovoditi u vezu s jezikom, odnosno da učenje, gramatičko i književno znanje našeg jezika ne treba zavisiti od eventualne ideologije koju pojedinac sljeduje (ako je to uopšte slučaj), već da je to stvar opšte pismenosti i znanja pojedinca. (Podvukao: GS)           

Lijep, jasan i plemenit cilj. A još ljepše što ovi poletni “Balkanci” do njega nastoje doći, između ostalog, prikazivanjem dobrih domaćih filmova i serija, zajedničkim čitanjem popularnih stripova, slušanjem naše kvalitetne muzike… Cajke, no pasaran! Jednim udarcem ne dvije, nego 5-6 muha, rekli bismo!

Važno je napomenuti da će u nastavi biti korišten “udžbenik Bosnian, Croatian, Serbian, a Textbook: With Exercises and Basic Grammarautorice Ronelle Alexander koji je napisan na sve tri verzije našeg jezika, jer “ideja je da se ljudi mogu opredijeliti za određenu varijantu (učenje samo srpskog, naprimjer) ali i da se uporedo objašnjavaju i druge dvije varijante, kako bi se shvatile razlike, a u većom broju sličnosti, između tri standardizacije.”

Svaka čast! Ovako nešto nam je bilo prijeko potrebno. Odista znam dosta naše djece koja veoma slabo vladaju maternjim jezikom. Pa kad ih upitaš u koji razred idu bulje u tebe “k’o tele u šarena vrata”. Ili smrse nešto što me uvijek iznova podsjeti na Čorbinu sjajnu pjesmu “Amsterdam”:

 Neko mi je ukrao biciklo
jer ga nisam dobro vezo lancom,
na biciklo ovde sam naviklo
da se ne bi osećalo strancom.
Kučići po ulicama kaku,
cipelu sam umazo govancom,
oće da me grickaju u mraku
da se ne bi osećalo strancom.

A uopšte ne mora biti tako.Recimo, čim smo došli u Holandiju, mi smo u kući uveli zlatno pravilo: tu parlamo isključivo “po naški”. Pa su nam djeca, prirodno k’o što ispiju čašu mlijeka, s mozgovima poput sunđera, uskoro vladala s oba jezika. A to ti je već jedan fakultet! Nije li onda skoro-pa-zločin ne potruditi se  da ti se, recimo, dijete ne natakari na paciklo, iliti fiets, nego da lijepo vozi bicikl?!

A sada, evo i obećanih anegdota.

Prošlog vikenda, na rođendanskom slavlju prijateljice-Mostarke, sjeli mi na njenu natkrivenu terasicu. Kiša, vjetar, da se smrzneš! Ljeta ni na vidiku. Domaćica nam, zato, podijeli dekice, posjedne za astal, čaše u ruke, a onda ispriča one dvije anegdotice. O jeziku, (ne)kulturi i ostalom.

“Dolazi,” kaže, “naša kćer jedan dan iz škole i odmah s vrata pita ćaću: ‘Tata, jesi li ti srbinin ili muslimanac?”

‘Musliman, dijete. A šta će ti to?’

‘A jesi li onda i terorista?’

Muž poslao i nju, i učiteljicu, sve skupa sa bin Ladenom, u materinu.”

Anegdota druga.

Ista “ekipa”, za ručkom. Mala mljacka sve u šesnaest. Iziritiran, otac je ukori:

 “Daj, bona, prekini s tim mljackanjem! To uopšte nije kulturno. Čemu vas samo uče u toj školi?”

“Da budemo dobri katolici,” lakonski odgovori malecka, mirno nastavivši sa mljackanjem.