SISTEM UZVRAĆA UDARAC

Izdvajamo

• Ugroženi sistem uzvraća udarac onome, tko je ponesen činjenicom da je praktično sam uspio izboriti pobjedu na predsjedničkim izborima, mislio da taj sistem može dovesti u pitanje. Prema svemu sudeći - ne može. Ratni heroj, vrhovni zapovjednik invazije u Normandiji i kasniji predsjednik, general Dwight D. Eisenhower, bio je dovoljno pametan (ili lukav, nazovite to kako hoćete) da na postojanje vojno-industrijskog kompleksa i na njegovu opasnost upozori na kraju svojega mandata. Trump koji se ne može pohvaliti adutima što ih je u rukama imao legendarni Ike ušao je u klinč s istim tim kompleksom na samome početku mandata. I, najvjerojatnije, zapečatio svoju sudbinu. Ili će biti smijenjen (pod bilo kojom izlikom), ili će morati pristati da bude oruđe u rukama drugih.

Povezani članci

• Koncesija na život
• UZBRDICE&NIZBRDICE/ Ljubo R. Weiss: BUDI MIRAN, povodom Međunarodnog dana sjećanja na Holokaust
• Brankica Stanković: “Stidećete se jednog dana!”
• Uz novu garnituru fotelja – Sekularni Teheran
• Svijet laži ili lažni svijet
• Mesić poručio Vatikanu: Ovo što radite su političke pretenzije zaodjevene u vjersko ruho

Treba očekivati promjenu retorike Bijele kuće i samoga Trumpa. I treba se prestati nadati u okončanje probuđenoga hladnoga rata, jer na njemu se masno zarađuje. Tu zaradu oni koji je ubiru, po cijenu stotina tisuća ljudskih života, nikome neće prepustiti, niti će ikome dopustiti da je dovede u pitanje. General Michael Flynn to je iskusio, predsjednik Trump to će – svi znaci upućuju na takav zaključak – morati naučiti. A “ostatak svijeta”? Tko preživi, pričat će. 

Kada je prije nepunih mjesec dana Donald John Trump preuzimao dužnost predsjednika Sjdinjenih Država, bilo je – mada malo – trezvenih, hladnih analitičara koji su, na temelju njegovih predizbornih nastupa i izjava, procjenjivali da čovjek koji se upusti u okršaj sa sistemom, ulazi u tešku bitku s vrlo neizvjesnim ishodom. Neki se nisu ustezali ni od predviđanja da Trump tu bitku mora izgubiti. Prema svemu sudeći oni prvi imali su potpuno pravo, a oni drugi – bliska će budućnost pokazati – mogli bi imati pravo.

Onoga trenutka, naime, kada je Trumpov bliski suradnik, njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost, general Michael Flynn, doslovno bio natjeran da podnese ostavku zbog toga što je prije predsjedničkih izbora razgovarao s ruskim ambasadorom u SAD, pa još uz to – kojega li užasa – navodno i o mogućnosti ukidanja sankcija Rusiji što ih je uvela i praktično do posljednjega dana zaoštravala Obamina administracija, postalo je jasno da se – figurativno rečeno – Trumpov tron ozbiljno trese. A kada je nakon toga glasnogovornik Bijele kuće još izjavio kako se od Rusije očekuje da vrati Krim Ukrajini, nije bilo više ni najmanje dvojbe oko toga hoće li Trump moći ostati pri svojim ključnim predizbornim obećanjima kojima je, bez obzira i na svoje političko neiskustvo, i na seksizam, i na estradnu prošlost, probudio nadanja onih u svijetu kojima je bilo dosta godina i godina američke intervencionističke politike i nametanja onoga što se prodaje pod pojmom demokracije, a uz pomoć golemih oružanih snaga i više od 700 (da, dobro ste pročitali: sedam stotina) vojnih baza širom svijeta. Trump je naime izrijekom obećao da će Amerika prestati nametati režime drugim državama (u inauguracijskom govoru to je još preciznije izrazio formulom o odustajanju od nametanja “američkog načina života”) i izrazio spremnost na normaliziranje odnosa s Rusijom koji su se pogoršavali zabrinjavajućom brzinom. General Flynn bio je očito pobornik takve politike. I zato je morao otići. A njegov odlazak prvi je ozbiljni udarac sistema (establishmenta) koji se osjetio ugroženim od novoga stanovnika Bijele kuće. Kada su otjerali Flynna, moćni krugovi ne samo Demokratske stranke (i klana Clintonovih), ne samo “jastrebova” u Republikanskoj stranci (koja je ionako jedva “progutala” Trumpa najprije kao svojega predsjedničkog kandidata, a potom kao predsjednika), nego i onih u pravilu nevidljivih centara moći – nerijetko ih se naziva otuđenima – koji stoje iza kulisa i upravljaju političarima istaknutima na javnoj sceni, “nanjušili su krv”. I nije to nikakva teorija zavjere, to je nešto, što je danas očito svakome tko hoće – neopterećen bilo čijom propagandom – gledati i slušati što se oko njega događa i iz toga izvući jedino moguće i logične zaključke. I oni neće stati.

A tko je uopće general Michael Flynn? Bio je šef američke vojne obavještajne službe, najodlikovaniji američki visoki časnik na toj dužnosti u protekla dva desetljeća. Smijenjen je kada se usudio posumnjati u način rada i djelotvornost američke obavještajne zajednice (koja, ne treba zaboraviti, godinama prati i špijunira sve i svakoga po svijetu, uključujući šefove država, američkih saveznika; i to je dokazano!). Da je razgovarao s ruskim ambasadorom prije no što je Trump preuzeo dužnost, o tome nema sumnje. Da je time prekršio dvjestotinjak godina stari propis koji privatnim osobama, pojednostavljeno rečeno, zabranjuje “diplomatsku aktivnost”, ni o tome nema dvojbe. No, kako to da se istoga propisa nitko nije sjetio kada je Barack Obama prije osam godina kao predsjednički kandidat, dakle također kao privatna osoba, krstario svijetom i sastajao se s predsjednicima i premijerima? Da je Flynn razgovarao s ambasadorom napr. Njemačke, ili Francuske, nitko ne bi prstom maknuo. No, on je počinio neoprostiv grijeh, razgovarao je s ambasadorom Rusije, a Rusija je – zna se – neprijatelj i Zapada, i demokracije, i samo što nije poslala svoju armadu u osvajački pohod na Evropu (ako je vjerovati main stream medijima, ali i Jensu Stoltenbergu, glavnom tajniku NATO-a)

Pa se sada na tragu već mjesecima prisutne antiruske histerije imperativno traži preispitivanje svih veza američkog generala s Rusijom, bez ikakvog dokaza optužuje ga se da mu je “Putin preči od Amerike”, da bi se došlo do željenog rezultata: po tko zna koji puta ponovljenog zahtjeva da se preispita uloga Rusije (koja, osim što se o njoj uporno govorilo, nikada nije dokazana) u izboru Trumpa za američkog predsjednika, i da bi se ponovila tvrdnja kako je Trump ovisan o Rusiji. Pa su se onda još javili i psihijatri i psiholozi, njih tridesetak, s ocjenom kako Trump – na temelju svojih izjava i ponašanja – nije sposoban obnašati dužnost predsjednika SAD. I tu priča neće stati. Ugroženi sistem uzvraća udarac onome, tko je ponesen činjenicom da je praktično sam uspio izboriti pobjedu na predsjedničkim izborima, mislio da taj sistem može dovesti u pitanje. Prema svemu sudeći – ne može. Ratni heroj, vrhovni zapovjednik invazije u Normandiji i kasniji predsjednik, general Dwight D. Eisenhower, bio je dovoljno pametan (ili lukav, nazovite to kako hoćete) da na postojanje vojno-industrijskog kompleksa i na njegovu opasnost upozori na kraju svojega mandata. Trump koji se ne može pohvaliti adutima što ih je u rukama imao legendarni Ike ušao je u klinč s istim tim kompleksom na samome početku mandata. I, najvjerojatnije, zapečatio svoju sudbinu. Ili će biti smijenjen (pod bilo kojom izlikom), ili će morati pristati da bude oruđe u rukama drugih. Napokon, valja se sjetiti njegovog ogorčenog ne protivnika, nego doslovno neprijatelja, Baracka Obame koji je svoj prvi mandat počeo s velikim obećanjima (pružena ruka islamskim zemljama, svijet bez nuklearnog oružja, raspuštanje sramotnog zatvora u Guantanamu) obećanjima od kojih nijedno nije ispunio, ali je zato krenuo stopama svojih prethodnika i “proslavio se” bombardirajući druge zemlje i rušeći njihove vlade, te unoseći trajnu nestabilnost na Bliski istok; o izravnom i neizravnom pomaganju onoga što se danas naziva islamističkim (džihadističkim) teroristima, da se i ne govori. Dozvolio je da ga sistem “pojede”. I to će biti ono najmanje i najblaže što bi se i Trumpu moglo dogoditi.

A zašto je “razgrađivanje Trumpa” počelo upravo s Flynnom? Vrlo jednostavno. General je bio pobornik ponovnog normaliziranja odnosa s Rusijom, dapače suradnje s Rusijom u borbi protiv globalnog terorizma, a to podrazumijeva i uskraćivanje svake pomoći džihadistima koje Zapad još uvijek voli nazivati oporbom, naoružanom oporbom ili borcima protiv tiranje, a za slobodu. Vojno-industirjski komplekst živi, međutim, od ratova i uspio je cijelome Zapadu nametnuti konfrontaciju s Rusijom zbog koje je – kao – potrebno jačanje Atlanskog pakta (a Trump se usudio taj istinski relikt hladnoga rata nazvati “zastarjelim”), zbog koje treba u Evropu dopremiti stotine američkih tenkova i tisuće američkih vojnika. Pa onda čitamo, dirljivo zaista, kako su poljskom ministru obrane gotovo potekle suze kada je gledao američke tenkove kako jure poljima njegove suverene (?) i nezavisne (?) zemlje.

I da svedemo stvari na jednostavnu formulu: bez konfrontacije s Rusijom, bez nastavljanja politike nametanja režima i ovladavanja izvorima energenata i energetskim pravcima, nema zarade, nema profita. I zato su oni koji su, osjećajući da u devedesetim godinama prošloga stoljeća padom socijalizma nisu do kraja ostvarili svoj cilj ovladavanja svijetom (jer im je Putin pomrsio tu računicu), odlučili – nakon šoka što su ga doživjeli Trumpovom pobjedom i njegovim konceptom vanjske politike i uloge SAD u svijetu – ponovo uzeti stvari u svoje ruke. Pa stoga treba očekivati u globalnim okvirima dalje raspirivanje antiruskog raspoloženja (da se Rusi miješaju u izbore to je postalo već otrcana optužba, nikada dokazana, ali sve češće ponavljana, sada i u Francuskoj, uoči tamošnjih predsjedničkih izbora). Treba očekivati promjenu retorike Bijele kuće i samoga Trumpa. I treba se prestati nadati u okončanje probuđenoga hladnoga rata, jer na njemu se masno zarađuje. Tu zaradu oni koji je ubiru, po cijenu stotina tisuća ljudskih života, nikome neće prepustiti, niti će ikome dopustiti da je dovede u pitanje. General Michael Flynn to je iskusio, predsjednik Trump to će – svi znaci upućuju na takav zaključak – morati naučiti.

A “ostatak svijeta”? Tko preživi, pričat će.