Širom zatvorena vrata

Povezani članci

• Sjećanja: Fukushima – najstrašnija godina mog života
• FTV I BHT1: IGNORIRANJE MOSTARSKOG FAŠIZMA
• Pričam ti priču o dolasku demo(n)kratije
• Nerzuk Ćurak dobitnik prve nagrade “Kemal Kurspahić” za tekst” Opasni ljudi”
• Mitovi i legende Barbadosa i Grenade
• Marinko Čulić: Raspad ljevice

Piše Boris Rašeta

LICA NACIJE

Branimir Bilić poduhvatio se – nakon niza ljutih okršaja sa svekolikim amoralom, himbama, zlopakama, porocima, nastranim devijacijama i devijantnim nastranostima naše zemlje – borbe s još jednom zlopačinom modernog doba – korupcijom. U pomoć je prizvao Renata Matića, Nevena Šimca i Zorana Šućura (standardna trojka – a trojke su, Biliću, što?), pa potom skoro sat vremena oponašao vjetrenjaču lamatajući rukama tako snažno da se činilo da će osobno otpuhati tu gadnu hidru ako mu se samo usudi pojaviti u kadru. Srećom, Lice korupcije nije se usudilo istrčati na megdan razjarenom Biliću.

Ovaj dobri čovjek kiptio je od bijesa tijekom cijele emisije, a izašao posve van sebe kada je postavio pitanje o nekim medijskim tajkunima koji su sklapali ortačke ugovore, da bi sada samo tako legalizirali svoja bogatstva. Istinski se, sa svoja tri subrata, trudio naći i dubinski razlog zla, ali ga nije našao iako je djelovao neobično moćno, kao neki pupačićevski lirski subjekt: Kad sam bio tri moja brata i ja / kad sam bio / četvorica nas / Imao sam glas kao vjetar / ruke kao hridine / srce / kao viganj.

Eto, kad je bio Branimir Bilić i četvorica njegove braće, u “Licima nacije” pao je pronicljiv zaključak da Hrvati imaju pravo na poštenu državu, ali na čemu se temelji to plemenito uvjerenje nije rečeno; saznat ćemo valjda u nekim novim nastavcima ovog kvaziintelektualno malograđanskog Indiane Jonesa, koji se bori uvijek s istim neprijateljem, čije je ime N.N.

SVIJET PROFITA

Sličan pravednik među navodima, Đuro Tomljenović, ostao je bez emisije. Bio je to “Poslovni klub”, a naslijedila ga je Tončica Čeljuska. Đuro Tomljenović bio je inače nastavak Branimira Bilića drugim sredstvima. Navodno se nekom učinilo da je i to preopasno u izbornoj godini, a ako je Đuro Tomljenović nekome opasan, onda smo fakat nastradali. U zadnjoj je emisiji postavio sljedeće pitanje: “Kako je moguće da nas stalno plaše nestašicama i poskupljenjem plina, kada ga sami proizvodimo, i to oko 80 posto vlastitih potreba; kako je moguće da taj plin, izvađen u suradnji s Talijanima u našem dijelu sjevernog Jadrana, prodajemo u Italiju po 0,063 USD/m3, a zatim uvozimo od njih po četiri puta višoj cijeni?”

Dobro pitanje. Pa kako je to, Đuka, moguće? Još da je na nj odgovorio ili pitao Vladu da to učini, predložili bismo ga za nagradu HND-a. Ali nije. I Đukini su protivnici uvijek bili N.N. Gledajući HTV čovjek se ne može oteti dojmu da su u Hrvatskoj negativci uvijek i isključivo u bijegu ili ilegali, ali znamo, nisu. Nek’ mu je, “Poslovnom klubu”, laka zemlja. Sad navali, ljuta Arapijo, nema više onoga junaka…

Elem, šteta što je ozbiljna Tončica Čeljuska ostala bez Dnevnika – Titanik se tako još malo nagnuo, a enigmatično je zašto je emisija gospodarskog programa dobila naziv “Svijet profita”. U Hrvatskoj postoje ozbiljne profitabilne tvrtke, ali njih možemo vidjeti uglavnom u crnoj kronici (gospoda Kutle, Jelavić, Pripuz i sl.) i u vanjskoj politici (npr. Warren Buffett, kod Mirjane Rakić.) Lijepo je da Remetinec danas radi bolje nego Beton Lučko, ali od hapšenja se još ne živi. Naša ekonomska emisija mogla bi se zvati i “Svijet protuha”. Ili “Svijet propuha”, svejedno. Gdje je tu profit? Uredništvo je inače odustalo od imena “Revizija”, valjda zato jer zvuči suviše programatski.

LATINICA

Hloverka Novak-Srzić i Renato pokusni Kunić otpuhali su na smetlište historije i “Latinicu”. Obavila je veću ulogu na televiziji no ijedna druga emisija. No Hloverka bi, da se dodvori stranačkoj središnjici, otpuhala i Larryja Kinga. Pravo je pitanje kako se ta žena, Đuro Kladarin u suknji, uspijeva održati tako dugo. Okvir za mogući odgovor bio bi: dok god politikama “novinari” trebaju kao agitprop. Teško je vjerovati u borbu protiv korupcije i istodobno Hloverku imati na televiziji. Nešto tu smrdi, to s borbom protiv korupcije.

ŠPRAJCOVO “NE, NE”

Zoran Šprajc u središnjem je Dnevniku imao investigativni prilog: pronašao je da se s internetske stranice Vlade, s projekta “Otvorena vrata”, još uvijek smiješi lice Ive Sanadera, što mu se učinilo neobičnim jer je čovjek iza zatvorenih vrata. Premijerka je to shvatila kao napad na sebe pa ga napala; onda je Šprajc najavio odgovor, ali je odgovor ostao neviđen. Kasnije je Šprajc napisao neku basnu na T-portalu, valjda umjesto odgovora. To ti je HTV.

HRVATSKO PROLJEĆE

Kada se čovjek sjeti onog diletantskog masakra koji nam je Antun Vrdoljak priredio s takozvanom dokumentarnom serijom o Titu, dođe mu da zaplače od muke, tim više što je Miljenko Bukovčan napravio pristojan rad s, odokativno gledano, četrdeset-pedeset puta manje novca od onog mrčipare. Vrdoljak je nekoć bio odličan režiser, pa nije jasno zašto se pod stare dane išao brukati kao plagijator i diletant. A da nije star, sigurno bi oteo pare i za Hrvatsko proljeće. Srećom, stari se…

U “Hrvatskom proljeću” skupljena je masa zanimljivih, relevantnih sugovornika (Božo Novak, Đuro Brodarac, Ivica Vrkić, Latinka Perović, Milutin Baltić, Dušan Dragosavac, Ivan Zvonimir Čičak, Budiša…), a cijela serija posložena na način sine ira et studio – neostrašćeno, hladno, objektivno. Bez naracije u offu, tek s povremenim stand-upovima autora, koji ne komentira nego vodi kroz radnju, ovaj je uradak primjer kako bi se iznova trebala pisati povijest a odbacivati pamfleti. Osim njih malo što i imamo.

U jednoj sekvenci ponavlja se, doduše, izjava Vladimira Bakarića, kojega su mnogi smatrali najpametnijim hrvatskim komunistom Titova vremena, iz jedne od prethodnih epizoda. Svileni Bakarić veli da će, pobijedi li staljinističko-nacionalistička frakcija, u Hrvatskoj doći do brutalne odmazde etatističko-staljinističkih snaga. Kada se pogleda rasplet 1991, nije teško uočiti da je tada doista pobijedila staljinistička struja koja se deklarirala kao domoljubna; ishod je Bakarić dobro opisao. No, i s Bakarićevom je strujom bilo isto: hapsilo se i proganjalo. U Hrvatskoj se, nažalost, teško oteti dojmu da se na vlasti uglavnom mijenjaju dvije frakcije jedne te iste politike, čiji krajnji doseg uglavnom počiva na zamisli trpanja onih drugih u zatvor. Bogu hvala, pomalo smo se ipak oteli od te jezive manihejštine, ali to nije zato što smo mi napredni, nego zato što oni drugi stare. Nama je biologija riješila kudikamo više problema nego svjesna politička akcija. Takvi smo i gotovo.

TUDORI

I na komercijalnim televizijama da se pogledati dobrih uradaka, u koje sigurno spadaju i “Tudori”. Henriku VIII nije bilo dosadno s onoliko ženščadi, pa nije ni nama pred malim ekranima. Bit će zanimljivo vidjeti kako će se staromodni Englezi nositi s postmodernim Turcima.

AMIDŽA IDRIZ

Filmolog dr. Nikica Gilić napao je Hrvatsku televiziju jer je za vrijeme emitiranja filma “Kod amidže Idriza” puštena reklama. Ovako im je napisao u otvorenom pismu: “To smatram uvredom. S obzirom na podršku koju ste dobili od svih filmskih i umjetničkih udruga u borbi protiv komercijalizacije, lijepo molim da odmah prestanete s takvom komercijalnom praksom, jer je HTV ipak javna (pa i državna) televizijska kuća. Vi morate afirmirati filmsku umjetnost (kao što morate afirmirati i književnu, glazbenu i druge umjetnosti), pa filmove morate prikazivati kao cjelovita djela, bez prekida i kraćenja. Stoga bi bilo zbilja lijepo i primjereno kada biste se ispričali gledateljima koji takav vandalizam od Vas nisu očekivali.”

Neki nisu, neki bome jesu. Svaka mu, inače, stoji: i da su javna kuća, i da bi trebali drukčije, i da se filmove ne smije cjepkati. Pa mu se i mi pridružujemo.

novossti.com