SIRIJA – OTVORENA VRATA PAKLA

Povezani članci

• Bitka za Zagreb na svjetskom studiju psihijatrije
• Syriza umjesto zida
• Predrag Lucić: Odlazak radnika tvornice olovaka
• Ubijen ruski oporbeni političar i bivši zamjenik predsjednika vlade Boris Nemcov
• Kako spriječiti da se virus Čavoglave ne proširi Hrvatskom?
• Sarajlijice

Foto. www.the-syrian.com

Ona nije tek patetična i zvučna fraza. Sve govori u prilog zaključku da je ona gruba realnost. Predstoji širenje sukoba (povlačenje mirovnih snaga UN s Golana, pri čemu Washington također nije nevin, samo je kamenčić u tome mozaiku). Ono što je najgore, to je da se u današnjem svijetu nitko neće ni znati, ni htjeti efikasno oduprijeti toj realnosti (ma koliko da će je u mnogim zemljama glasno ili potiho osuđivati). O posljedicama, čini se, oni koji vuku poteze ne razmišljaju. Barem za sada. A kada shvate domašaj i stvarne rezultate svojih kratkoročnih avantura i kratkovidnih planova, moglo bi biti kasno. I za njih.

Piše: Tomislav Jakić

Američkom odlukom o isporučivanju oružja tzv. pobunjenicima u Siriji, a uz obrazloženje da obavještajni podaci dokazuju kako je sirijski režim u više od stotinu slučajeva (!) upotrijebio kemijsko oružje u malim dozama, te time prešao „crvenu liniju“, otvaraju se vrata pakla – ne samo u Siriji, nego i na Bliskom i Srednjem istoku, a možda i šire. Šanse da će režim Bashara al Assada mirno primiti vjerojatno uvođenje zone zabrane leta i isporuke ofenzivnog oružja šarolikoj koaliciji domaćih nezadovoljnika, radikalnih islamista iz niza arapskih zemalja, pustolova i plaćenika, ravne su nuli. Sirijski predsjednik doveden je, vrlo svjesno i proračunato, u situaciju u kojoj može ili kapitulirati, suočen s najmoćnijom zemljom svijeta i njezinim saveznicima, ili pružiti otpor – uz pomoć, gotovo sigurno i vojnu kako Irana, tako i Hezbolaha, ali i uz snažnu političku potporu Rusije i Kine (u najmanju ruku). Drugim riječima to znači da predstoji krajnje opasna eskalacija sukoba u Siriji s neminovnim posljedicama na širu regiju, te da će to biti posljedica jednostrane akcije Sjedinjenih Država i još nekih zemalja, ali sasvim sigurno bez „blagoslova“ Ujedinjenih naroda (jer će bilo ruski, bilo kineski veto, ili oba, onemogućiti donošenje rezolucije Vijeća sigurnosti koja bi intervenciji što predstoji dala legitimitet).

         To su ipak predviđanja, vrlo utemeljena – doduše, ali tek predviđanja. Interesantnije je, međutim, razmotriti trenutak u kojemu je Washington odlučio da „zna“ kako sirijski režim upotrebljava kemijsko oružje (plin sarin) i prilike u kojima ide na širenje sukoba s teško sagledivim posljedicama. Idemo redom: priprema se konferencija u Ženevi na kojoj bi za isti stol trebali sjesti predstavnici službenog Damaska i pobunjenika (doduše ne zna se još kojih). Očito, do te konferencije, mada je ona bila svijetu predstavljena kao američki plan, ne smije doći, jer bi na međunarodnoj sceni legitimirala već otpisanog Assada kojemu je namijenjena smjena, ako ne i smrt. Režimske su snage izbacile pobunjenika iz ključnog grada na liniji dopreme naoružanja iz inozemstva (tu dopremu nitko ne potvrđuje, ali svi za nju znaju), a najavile su i ofenzivu širokih razmjera u području Alepa sa ciljem slamanja otpora pobunjenika. I opet očito: poraz pobunjenika koji od samoga početka uživaju ne samo simpatije, nego i podršku nekih ključnih zemalja Zapada, ali i arapskog svijeta, treba spriječiti. Turska, jedna od vodećih država anti-asadovskog saveza vrije, autoritarni premijer Erdogan, do jučer još portretiran kao šampion demokracije i stup borbe za demokraciju u Siriji, svakim se satom sve više legitimira kao despot koji neće birati sredstva da suzbije prosvjede što su, istina je, počeli zbog plana rušenja jednoga parka u Istanbulu, ali su se pretvorili u manifestacije za sekularnu, Ataturkovu Tursku, a protiv sve primjetnijeg i bržeg islamiziranja. I tu su stvari jasne: treba skrenuti pozornost i turske, ali i svjetske javnosti od prosvjeda protiv „dobrog“ Erdogana i usmjeriti je na „zlog“ Assada. Idemo dalje: skandal oko strogo tajnog američkog sustava Prism koji omogućuje špijuniranje praktično svakoga u bilo kojem kutku kugle zemaljske, nezadrživo se širi i predsjednik Obama mora se pripremiti da tokom posjeta Evropi, makar i iza zatvorenih vrata, odgovori na neka neugodna pitanja u vezi s time. I to se uklapa u sirijski scenarij. One evropske zemlje što bi mogle biti najviše pogođene špijuniranjem kojemu su izloženi njihovi građani, treba hitno uvući u sirijski križarski rat, a time i pozornost njihove javnosti odvući od projekta Prism i usmjeriti je na „nesebičnu borbu za demokraciju“ na Bliskome istoku. I, na kraju, mada nikako ne i najmanje važno: Rusija je najavila isporuku Siriji protuzračnog sustava S 300, prema ocjenama stručnjaka najboljeg takvog sustava na svijetu. Pa je savršeno logično da „posao treba privesti kraju“ prije nego taj sustav bude instaliran, kako se „naši momci“ bez kojih rušenje Assada očito neće moći biti izvedeno, ne bi vraćali kući u plastičnim vrećama.

         Dakle, mnogo je razloga koji objašnjavaju zašto su Sjedinjene Države upravo sada odlučile obznaniti kako raspolažu dokazima da Assadove snage upotrebljavaju kemijsko oružje. O tome da ti dokazi nisu prezentirani, nećemo ni riječi. No, kako stoji s pitanjem: je li to istina? Odgovor na njega u najboljem je slučaju jedno veliko „možda, ali“. Ovo „ali“ odnosi se na to da je upotrebe kemijskog oružja prema svemu sudeći bilo, ali uopće nije sigurno tko ga je upotrijebio. Dapače, izvjestiteljica Ujedinjenih naroda Carla del Ponte ne tako davno izjavila je kako postoje jake indicije da to oružje koriste pobunjenici. Komisija kojoj je ona na čelu bila je natjerana u roku 24 sata da se od te njezine izjave ogradi, da je danas nitko ne bi spominjao. A ne treba biti dugoga sjećanja, pa da se zaključi koliko se može vjerovati dokazima kojima Washington opravdava vojnu pustolovinu. Danas i svako malo dijete zna da su dokazi o arsenalima oružja za masovno uništavanje iračkog diktatora Sadama Huseina, uoči vojnog rušenja njegove vlasti, naprosto bili isfabricirani. Bili su lažni i tadašnji šef američke diplomacije Colin Powell koji ih je prezentirao Vijeću sigurnosti, kasnije je to i priznao. U prethodnome ratu protiv Iraka (i opet SAD sa skupinom saveznika), mada je Irak tada doista okupirao Kuvajt, također su se lažirali dokazi i dovodili lažni svjedoci iračkih zvjerstava u Kuvajtu (što se nikada nisu dogodila), kako bi se raspoloženje vlastite javnosti, ali i svijeta, usmjerilo prema prihvaćanju intervencije. I o tome postoje čvrsti, nepobitni pisani tragovi. Napokon i poznati incident u Tonkinškom zaljevu koji je širom otvorio vrata američkoj vojnoj intervenciji u Vijetnamu, bio je – prema svemu sudeći – insceniran, da bi se ta intervencija opravdala. Dakle, vjerodostojnost „dokaza“ koje nudi Washington kada treba obrazložiti zašto se ide u vojnu intervenciju negdje u svijetu, krajnje je upitna, dok je ne samo sposobnost, nego i praksa američkih tajnih službi da takve „dokaze“ fabriciraju – nepobitno utvrđena.

         I, napokon, zašto bi Assad koristio kemijsko oružje u trenutku kada vojno stoji vrlo dobro i bez njega, a zna da Washington samo čeka na takav potez da bi ga i otvoreno napao? Zašto bi ga koristio „u malim dozama“, ako je htio njime postići neke vojne ciljeve? I zašto o tih „više od stotinu slučajeva“ saznajemo tek sada? Stvari su više nego dubiozne, upravo nevjerojatne, čovjek bi rekao: uvreda zdravome razumu. A činjenica da se svjetskoj javnosti mirno prezentiraju baš takve „informacije“, govori o krajnjoj aroganciji onih koji to čine. Kao i o činjenici da su svjesni i svoje kontrole nad „slobodnim“ medijima koji će, slijedeći baš kao i političari, logiku interesa i profita, učiniti sve kako bi dalje zaoštravanje u Siriji predstavili kao nešto neizbježno, kao nužan korak u svjetskoj borbi za uspostavljanje demokracije (makar pri tome bile pobijene i stotine tisuća onih koji bi u demokraciji trebali uživati – Irak je najbolji primjer!).

         I da se vratimo početnoj konstataciji o otvaranju vrata pakla. Ona nije tek patetična i zvučna fraza. Sve govori u prilog zaključku da je ona gruba realnost. Predstoji širenje sukoba (povlačenje mirovnih snaga UN s Golana, pri čemu Washington također nije nevin, samo je kamenčić u tome mozaiku). Ono što je najgore, to je da se u današnjem svijetu nitko neće ni znati, ni htjeti efikasno oduprijeti toj realnosti (ma koliko da će je u mnogim zemljama glasno ili potiho osuđivati). O posljedicama, čini se, oni koji vuku poteze ne razmišljaju. Barem za sada. A kada shvate domašaj i stvarne rezultate svojih kratkoročnih avantura i kratkovidnih planova, moglo bi biti kasno. I za njih.