ENG
SIMONOVIĆEVA PROKRUSTOVA POSTELJA
Autor/ica 👤tačno.net
Izdvajamo
- U korijenu stvarnog problema je pitanje međusobnog priznanja koje, s jedne (pardon: s dvije) strane nedostaje, kao što nedostaje minimum svijesti o tom nedostatku. Tu nedostajuću svijest nastoji se zamijeniti paternalističkim stavovima i praksama, ali oni zavode na stranputicu i neriješenim ostavljaju sve ključne društvene probleme. I ne samo to: oni ih čak produbljuju. Zato smo se našli tamo gdje smo nekad bili, odakle je sve i krenulo: u produženom 19. vijeku. Umjesto života u vremenu, odvija se paraživot u prostoru, a dok god je tako, svaka dalja rasprava je besmislena.
Povezani članci
(Odgovor dr. Marku Simonoviću)
Umjesto života u vremenu, odvija se paraživot u prostoru, a dok god je tako, svaka dalja rasprava je besmislena.
Piše: Alisa Mahmutović
Poštovani kolega,
iako ste svoj odgovor adresirali meni, Vi, ustvari, polemizirate sa Institutom za jezik. Budući da sa te adrese nikad nećete dobiti odgovor – odgovorit ću ja ali, kao i u prethodnom tekstu, ne kao uposlenica Instituta.
Prvo: Očito je koliko Vam je stalo do ugleda SANU, čim ste nadugo i naširoko objasnili mjesto Odbora u samoj Instituciji. On, prema Vašem objašnjenju, i jeste i nije dio SANU. Takav pitijski “odgovor” samo dalje zamagljuje stvari, lišavajući odgovornosti i Vas i one koje po svaku cijenu branite. Šteta jedino što u SANU nikome nije stalo da to razjasni, pa se do sada niko nije ni ogradio od svega, a pošto je tako, što se mog odgovora tiče, sve ostaje isto. Nakon Vaše “argumentacije” drukčije i ne može biti jer se time ukida prostor za “dijalog” na koji pozivate.
Drugo. Strpali ste me navrat-nanos u specijaliziranu klasu s druge strane, koja je očito bošnjačka. A uradili ste to jedino zato što ste svoj stav formirali na pogrešnim informacijama i što ste zanemarili neke dijelove moga teksta. Da Vas podsjetim (mada to smatram dijelom svoje privatnosti), eksplicitno sam se izjasnila kao Bosanka, a Vi mi nepodnošljivo podmećete lahkoću optuživanja. Zašto? I to dobro znate. Osim toga, u vrijeme kad sam pisala odgovor nisam radila na Institutu za jezik. Otišla sam početkom maja ove godine. Niste, dakle, provjerili motiv koji Vas je pokrenuo, a takvi su motivi, u pravilu, loši. Pogrešne premise vode pogrešnim zaključcima. I to je samo jedno mjesto u Vašem tekstu koje ukazuje na površnost i selektivnost. Dalje, šta mislim o promocijama izdanja Instituta za jezik – govorila sam na svakoj sjednici Vijeća, kad je to pitanje bilo na dnevnom redu. Šta mislim o Institutu i politici koja se tamo vodi – rekla sam svojim odlaskom. Radila sam tamo nešto više od dvije godine, i nisam radila ni na jednom projektu koji bi bosanski jezik u bilo kom aspektu reducirao, odnosno bošnjakizirao. Također, nisam učestvovala u radu Simpozija o kojem pišete, niti je moje stajalište ono koje Vi citirate, a koje je neko na skupu iznio. Sasvim suprotno, moj tekst je usmjeren protiv tih istih koji sluđuju ljude mitološko-hegemonističkim lingvističkim konceptima. Zašto ste me interpretirali i procjenjivali u kontekstu nečega što nema nikakve veze sa mnom – ne znam. Vi ćete to, sigurno, znati.
Treće. Ako uspoređujete ono što je suprotno, i pritom konstruirate istosti – iskrivljujete stvarnost i banalizirate činjenice vidljive iz moga teksta, pa je tako i moguće da me stavite rame uz rame sa Milošem Kovačevićem, jednim od glavnih ideologa jezika s ovih prostora, zaduženih za primjenu srpskog nacionalističkog mita u lingvistici.
Četvrto. Da je borba oko jezičnih pitanja, kakvo je nesumnjivo i ime jezika, borba za hegemoniju, govori literatura, govori historija ali govori i naše recentno iskustvo. A da se zaista radi o srpskoj (i hrvatskoj) hegemoniji, potvrdio bi aktuelni diskurs o bosanskom jeziku u srbistici i u kroatistici, koji je, uza sve razlike, temeljno isti: arbitraran i negatorski. Nije zato slučajno što isti glasovi koji bosanski pretvaraju u bošnjački jezik – prema Vašem mišljenju, u ime navodne slobode izražavanja – dolaze iz HAZU i SANU. Ne vjerujem, zato, da ni Vaš glas, koji kao prilog njihovoj koliko rigidnoj toliko i tragičnoj paternalizaciji BiH, nije iznikao iz ničega, nego predstavlja odjek jednog plemenskog političkog stanja koje BiH nastoji svesti na mjeru njezinih susjeda, koji nikako da shvate da je 19. vijek odavno za nama. Sve je to, nažalost, politikantstvo, u ovom slučaju srbijansko i hrvatsko, kojem danas, kao polje kakve-takve vanjske politike, još jedino ostaje BiH. Po principu: daj šta daš, ako to već nisu partnerski projekti sa zemljama iz bližeg i daljeg okruženja usmjereni na poboljšanje životnih uvjeta i modernizaciju, onda su to paternalistička ulaganja u etnokonfesionalno školstvo i folk kulturu zasnovana na fantazmagorijama 19. vijeka. Današnji političko-lingvistički intervencionizam je, ustvari, zamijenio dojučerašnji – vojni, koji je na svim našim jezicima i dijalektima za sobom ostavio samo pustoš. Sad, kad su topovi zašutjeli, javljaju se muze iz HAZU i SANU da nam daju “objasnidbe” i “objašnjenja” “glede i unatoč svemu”. Zamislite kada bi Vas, umjesto Vašim imenom, neko počeo oslovljavati nekim drugim jer je to, prema Vašoj interpretaciji, njegovo/njezino pravo. Možete li zamisliti haos koji bi nastao kada bi tako svi počeli oslovljavati jedni druge?
Peto. Da, mislim da bosanskohercegovački standardnojezički izraz treba biti u temelju savremenog bosanskog jezika, budući da je kao koncept nastao u sličnoj situaciji, kada se formirao mit o Bosni i Hercegovini kao prostoru gdje se “ukrštaju” varijante tadašnjeg srpskohrvatskog jezika. Tim više što je poslije usvajanja koncepta provedeno opsežno dijalektološko istraživanje kojim je samo potvrđeno da nikakvog ukrštanja nema, da eventualna polarizacija srpsko – hrvatsko u BiH ne stoji. Nažalost, ovakva jezična koncepcija, iako jedino logična i znanstveno odbranjiva, ostaje jedina neprimjenjiva usljed srpsko – hrvatsko – bošnjačkog agresivnog jezičnog inženjeringa, proizašlog iz njihovih partikularnih političkih interesa koji onemogućavaju iole stabilan politički sistem, u okviru kojeg bi se mogao postići minimalan građanski konsenzus o odanosti BiH.
Šesto. Iz prethodnog stava ne proizlazi ništa što treba da Vas plaši jer nemam nikakvo pravo, niti mi treba, da se bavim standardizacijama izvan BiH, ali me ne čudi da se bosanski uči i tamo gdje se Bosna vidjela nije. U BiH se također uči srpski i hrvatski, a da se Srbija i Hrvatska, često, vidjele nisu (mogla bih nabrojati dosta grotesknih primjera koji o tome govore). Naša je lingvistička misao, uz rijetke izuzetke, kao i politička – etnonacionalistička, i formirana je metodom copy – paste.
Sedmo. Uz sve što ste rekli, ostajem pri stavu da je problem jezika, ili njegova imena, vezan za vrstu društva. Tamo gdje se jezični problemi javljaju na ovakav način, tu nijedan suštinski problem društava nije riješen. I neće biti riješen dok ne dođe do dijaloga koji zagovarate. A dijalog može doći jedino nakon suočavanja društva/društava sa prošlošću. To suočavanje ne bi smjelo dolaziti „odozgo“ jer je neiskreno, i prije kamuflira, nego što rješava stvarni problem pa se time ne bi postiglo mnogo. U korijenu stvarnog problema je pitanje međusobnog priznanja koje, s jedne (pardon: s dvije) strane nedostaje, kao što nedostaje minimum svijesti o tom nedostatku. Tu nedostajuću svijest nastoji se zamijeniti paternalističkim stavovima i praksama, ali oni zavode na stranputicu i neriješenim ostavljaju sve ključne društvene probleme. I ne samo to: oni ih čak produbljuju. Zato smo se našli tamo gdje smo nekad bili, odakle je sve i krenulo: u produženom 19. vijeku. Umjesto života u vremenu, odvija se paraživot u prostoru, a dok god je tako, svaka dalja rasprava je besmislena.
Autor/ica 👤tačno.net
