Silajdžićeva 100 posto Sirija

Izdvajamo

• Možda je anonimni izvor mislio da smo svi nepismeni i da stvarno vjerujemo u konstrukciju priče da je sirijski režim isključivo alevitski koji ratuje protiv sirijskih sunita. Danas živimo u vrijeme najrazvijenijih tehnologija pomoću kojih možemo doći do podataka ko je ko u vrhu sirijske vlade. Tako, naprimjer, možemo naći da je Bashar Al-Assad alevit oženjen Asmom iz sunitske porodice, a da više od 20, od nekih 35 vodećih ljudi političkog i vojnog vrha Sirije, čine suniti. Anonimni izvor nam nije rekao misli li Bashar evakuisati svoju suprugu i djecu ili će ih ostaviti na milost i nemilost nekim budućim vladarima Damaska. Propaganda očito više ne prolazi kao u prvim ratnim danima.

Povezani članci

• Marka s mrakom
• KONFERENCIJA “REGARDING SARAJEVO“ OD 26. DO 29. APRILA U SARAJEVU
• Esad Bajtal: Današnji fašisti su oni koji se predstavljaju kao čuvari vitalnog nacionalnog interesa
• Tomislav Klauški: Policija štiti tajkune i fašiste
• Kurspahić: Jezik otuđenja
• Kolači i ukrštenica

AFP

Šta će u budućnosti biti sa Sirijom, u ovom trenutku niko ne može precizno reći, ali ono što im mogu od srca poželjeti je to da ne žive u 100 posto Siriji, kakvu je BiH nekada obećavao novopečeni pjesnik Haris Silajdžić, jer jedna od najstarijih svjetskih civilizacija to nije zaslužila.

Piše: Haris Ljevo

Sirijski rat ušao je već u petu godinu trajanja. Tokom prvih mjeseci njegovog trajanja, mainstream mediji svakodnevno su nas zatrpavali užasnim slikama razaranja sirijskih gradova i sela, slikama mrtvih i ranjenih.

Prvobitni cilj bio je postignut. Javnost širom svijeta dobila je sliku sirijskog rata onakvom kakva je odgovarala velikim svjetskim silama. Mediji su najviše angažovani bili tokom druge godine sirijskog rata kada se najavljivala međunarodna vojna intervencija s ciljem rušenja sirijskog režima i predsjednika Bashara Al-Assada.

Zbog postizanja tog cilja, oni kojima je sirijski režim najviše smetao (SAD, Velika Britanija, Francuska, Turska, Saudijska Arabija i Katar), uz podršku svojih medija (CNN, BBC, Al Jazeera, Al Arabya), nisu prezali ni od čega. Bilo je tu izvještaja o masovnom ciljanom bombardiranju škola, bolnica, zatim o korištenju bojnih otrova protiv civila. Nedostajalo je još samo da nam kažu da Assad lično jede malu djecu.

Međutim, u posljednjih godinu dana slike sa sirijskih ratišta nestale su s malih ekrana u dobroj mjeri, iz dva razloga. Prvo, mnoge vijesti koje smo dobijali prve dvije godine pokazale su se potpuno izmišljenim ili preuveličanim, pa je i javnost postala sumnjičava po pitanju svih vijesti vezanih za Siriju. I drugo, početkom rata u Ukrajini evropska i svjetska javnost više se posvetila praćenju ukrajinske krize, jer valjda su evropske žrtve ipak vrijednije od tamo nekih sirijskih. I samim medijima veći prioritet bio je demoniziranje Putina i pokušaj da ukrajinske neonaciste prikažu kao fine borce za demokratiju i evropske vrijednosti protiv ruske agresije.

Pored toga, i situacija na terenu u Siriji nije bila onakva kakvu su sanjali oni koji su pokrenuli tzv. Arapsko proljeće. Već u prvim danima rata potpuno su nestali oni rijetki sirijski mladići koji su uzeli oružje u svoje ruke s namjerom da svome narodu donesu bolje dane, dok su svim tzv. revolucionarnim jedinicama zavladali bjelosvjetski kriminalci, ubice, psi rata i razni radikalni islamisti kojima je jedini cilj bio rušenje režima i stvaranje države ili nekoliko malih državica sa uređenjem kakvo danas vidimo u ISIL-u.

Ipak, posljednjih nekoliko dana iz Sirije smo dobili nekoliko vijesti koje onima koji ne prate sirijsku krizu na redovnoj bazi možda ne znače ništa ili nemaju nikakve veze jedna s drugom. Možda i nemaju, ali zaista je simptomatično da dolaze u istom trenutku.

Nakon skoro godinu dana šutnje dobili smo veliki broj slika ranjene i izmučene djece iz Alepa za koju zapadni mediji tvrde da su žrtve najnovijeg brutalnog granatiranja od strane sirijskog režima. Slike zaista djeluju zastrašujuće, ali već prvog dana kada su objavljenje među slikama su mnogi prepoznali i slike koje su već ranije korištene, dok je jedna majka iz Iraka na slikama prepoznala svoje dvoje djece koja su stradala prije desetak godina u američkom napadu na irački grad Falluju.

Jučer je Al Jazeera donijela ekskluzivnu priču iz Damaska od, navodno, novinara bliskog sirijskom režimu koji je, treba li uopšte napominjati, želio ostati anoniman o tome kako se iz Damaska prema obalskom pojasu Sirije evakuišu alavitske porodice (Alaviti su vjerska skupina kojoj pripada i predsjednik Assad), te porodice visokopozicioniranih članova sirijskog režima i vojske. Navodno se te porodice sele u priobalni grad Tartous koji bi u budućnosti trebao biti glavni grad zasebne alavitske države kada se sruši režim u Damasku.

Istovremeno u glavnom katarskom gradu Dohi održava se 9. Al Jazeera Forum, a jedan od predavača na temu “Slijedi li Siriji scenario BiH” je i bivši član predsjedništva BiH i novopečeni pjesnik Haris Silajdžić. Kao jedan od aktivnih učesnika stvaranja Daytonskog sporazuma, ili luđačke košulje, Silajdžić vjerovatno ima dosta toga reći Sirijcima o tome kako izgleda život u državi koja je cijela iz tri dijela.

I dok nam se serviraju slike unesrećene djece i priče o haotičnom stanju u Damasku odakle bježe alavitske porodice, sirijski narod je jučer u istom tom Damasku proslavio Dan palih boraca, a proslavi je prisustvovao i sam predsjednik Assad. Assad je na proslavu u jednu osnovnu školu došao pješke bez ikakve pratnje, što zvuči zaista nevjerovatno ako se osvrnemo na svjedočenje gore pomenutog anonimnog novinara o haotičnom stanju i evakuaciji stanovništva. Assad je održao govor pred nekoliko hiljada stanovnika i družio se sa stotinama djece.

Da li se radilo o slučajnosti ili stvarnoj namjeri, još nije poznato, ali se signal sirijskih državnih kanala jučer ugasio na satelitu za vrijeme obilježavanja jednog od najvećih sirijskih praznika, te mnogi Sirijci u svijetu nisu bili u stanju da gledaju Assadov govor i njegovo druženje s djecom. Snimke održavanja manifestacije su sinoć ipak postavljene na Youtube, tako da je svijet ipak mogao vidjeti jedno potpuno drugačije stanje u Damasku od onog kakvo je opisao anonimni izvor Al Jazeere.

Možda je anonimni izvor mislio da smo svi nepismeni i da stvarno vjerujemo u konstrukciju priče da je sirijski režim isključivo alevitski koji ratuje protiv sirijskih sunita. Danas živimo u vrijeme najrazvijenijih tehnologija pomoću kojih možemo doći do podataka ko je ko u vrhu sirijske vlade. Tako, naprimjer, možemo naći da je Bashar Al-Assad alevit oženjen Asmom iz sunitske porodice, a da više od 20, od nekih 35 vodećih ljudi političkog i vojnog vrha Sirije, čine suniti. Anonimni izvor nam nije rekao misli li Bashar evakuisati svoju suprugu i djecu ili će ih ostaviti na milost i nemilost nekim budućim vladarima Damaska. Propaganda očito više ne prolazi kao u prvim ratnim danima.

Šta će u budućnosti biti sa Sirijom, u ovom trenutku niko ne može precizno reći, ali ono što im mogu od srca poželjeti je to da ne žive u 100 posto Siriji, kakvu je BiH nekada obećavao novopečeni pjesnik Haris Silajdžić, jer jedna od najstarijih svjetskih civilizacija to nije zaslužila.