ENG
“Šepko” se vraća kući
Autor/ica 👤Goran Sarić
Povezani članci
Za tlo me veže noga koje nemam.
Četvrtak popodne. Nakon zadnje dvije žîce terapije, izlazim iz bolnice! Prvu kuru – sedam dana zaredom dvije “teške” injekcije u trbuh – izdržao sam dobro, bez većih nuspojava. Ponekad malo umoran, katkad malo muka, i to je sve. Neki ljekari taj postupak i ne zovu “pravom” hemoterapijom.
Nego, nakon svih pregleda i liječenja, ostaće vječno pitanje je li se noga mogla spasiti, jesu li me predugo zadržali na odjelu dermatologije. Jer, oni su tamo samo liječili simptom, probali zatvoriti rane, a ispostavilo se da je ovo stvar za interniste. Da su to ranije skužili i reagovali… Darija i djeca su jako ljuti na ove sa derme.
Ne znam. Znam samo da su se i oni žestoko trudili, borili da pobjede ovo zlo. Uostalom sad je gotovo, i nema se smisla vraćati unazad. To mi neće vratiti nogu.
Po mene dolaze Darija i Sven, i to u njegovom novom autu. Već kad sam dolazio u bolnicu mi je obećao da ćemo izlazak obilježiti vožnjom u glanjc-novoj, lijepoj “alfa romeo đulijetici”.
Vani se bez problema iz kolica prebacujem i k’o car sjedam na suvozačevo sjedalo. Na dešbordu mnoštvo lampica i svjetala. Ćutim se kao kakav DJ, ili kao da sam u kokpitu boinga 707. Samo što ne poletim.
Za tlo me veže noga koje nemam.
***
S ljudima uvijek treba fino, osim kad drugačije baš ne može. A to su, srećom, rijetki slučajevi.
S mojim ovdašnjim komšijom, Japom (Jaap) sam se u početku često svađao. Bio je vrlo brutalan. Naša kuća je ranije bila namijenjena za privremeni smještaj izbjeglica, u njoj su se stanari stalno smjenjivali, dolazili i odlazili, ne mareći za ovu lijepu, ciglenu “staricu” iz 1929. godine. Zato se on bio navikao ponašati kao da je njegova. Tako je svoj oluk bio proveo u moje dvorište, a jedared je hrpu lišća sa svog krova jednostavno sasuo u moj vrt! E tu smo se baš grdno popičkarali!
Ja sam inače miran i prilično plašljiv, ali kad me neko naljuti, ono, baš naljuti – onda ne gledam ko je i koliki je. Ne da bih se baš tukao, ali nijedna opcija nije isključena.
Elem, kad je Jap, građevinar, vidio da i ovaj mali bosanski “avlijaner” zna ujesti, promijenio je ploču. Postali smo, ako ne baš odlične, onda barem dobre komšije. Kad mi je trebao kakav rijedak alat, uvijek sam mu mogao pozvoniti na vrata. Jednom mi se, kad ga je nakratko napustila hanuma, nasred ulice naširoko izjadao, skoro isplakao. A to se, priznaćete, ne radi sa svakim.
Zašto ovo pričam? Prije no što ću izaći iz bolnice, sjetili smo se da će nam veliki problem biti četiri stepenice koje sa ulice vode do naših ulaznih vrata. Tako, kad sam odlazio u bolnicu, dva momka su me morala odnijeti do auta. Hodalicom mogu do i iza stepenica, ali po njima – nikako. Ležeći u krevetu, najednom se sjetim Japa. Taj bi mogao pronaći neko rješenje, mora da je u praksi imao i takvih slučajeva!
Kažem Dariji i Tikiju da mu se obrate, a oni već slijedeći dan dolaze sijajući od zadovoljstva: “Rješeno!”
“Šta je rješeno?”
“Stepenice. Jap zna kako će to napraviti.”
I doista, za dan-dva dolaze sa fotkama na mobilnim telefonima. Jap za tili čas od nekih cijevi ugradio stabilne rukohvate, i to od početka stepenica, pa skoro do ulaznih vrata. Riješen problem. “Šepko” može kući.
I neće da uzme ni eura, čak ni za materijal.
Pa mi sad recite da su Holanđani škrti ljudi?!
***
Krajem jula mi je rođendan. Poslije kraćeg premišljanja, odučujemo da ga proslavimo, tim više što to možemo povezati sa izlaskom iz bolnice. Pozovemo petnaestak prijatelja, sve gledajući u nebo i nadajući se lijepom vremenu. Ni ovaj, tipično holandski jul, nema ni “lj” od našeg ljeta.
Uzdajući se u prognozu najpoznatijeg NL-sajta kad je prognoza vremena u pitanju, feštu sa subote premještamo na nedjelju, kada će, kaže Sajt, od 15 sati padavina biti 0 mm. To jest – neće ih biti.
Darija se razletjela k’o vila Raviojla – kupovina, kuhanje, spremanje. Sven obećao donijeti svoje pivo, koje odnedavno pravi sa sinom mog nedavno umrlog prijatelja Branka Timotijevića. Vanja, “car” svih obloguzija, brine za roštilj.
A ja, “jadan”, nadgledam. I oblizujem se.
No, na dan slavlja, tačno kad smo zakazali dolazak gostiju, kao da je samo njih čekala, počinje sitna, uporna kiša. ‘Bem ti sajt, i internet, da ti jebem, i ko ih izmisli! Režim k’o pas, onako iz kreveta, sve rukujući i ljubeći se s dragim licima, primajući brdo flaša i knjiga, umotanih u fini papir. Stari su to drugari, znaju šta volim. Ta nije mi džaba pedeset i osmo ljeto?! Ili je bolje da to ne spominjem? Da se “izvadim” na ranu demenciju?!
Poslije se ipak razvedrilo, pa smo sjedili, pili, jeli i eglenisali i u vrtu, bogami, do mrkloga mraka.
Nije ni taj sajt toliko loš, vrišti odnekud moja demencija.
***
Kao i dok smo se borili da se rane zatvore, svakog jutra mi u posjetu dolaze patronažne sestre. Da zaviju, to jest: zavojem stegnu ranu, kako bi dobila željeni oblik za protezu, ali i da me malo osvježe. Naše kupatilce, 2 x 2 m, kako već rekoh, nalazi se na spratu, što za mene u sadašnjem stanju znači isto kao da je u Njujorku!
Elem, Darija napuni lavor toplom vodom, u nju naspe nešto sapuna, a one me brišu i trljaju vlažnim “rukavicama”. To jest, i ja sam tu, prednja strana i ćuna su moj, a leđa i “bips” (zadnjica), njihov posao. Jednom sedmično perem kosu.
Jutros dolazi simpatična, vesela Lote (Lotte). Ona je Tikijevih godina, i uvijek se lijepo zezamo i smijemo.
Pošto je lijepo jutro, njih dvije me izvode napolje, napune veliku flašu toplom vodom, i počnu mi je sipati po kosi. Osjećam da puno maše, pa mi voda s vrata obilno curi na majicu i dolje, u gaće. Bunim se, protestujem, a Lote ni habera. Crče od smijeha! Njen zvonki glas odjekuje vrtom. Smije se i Darija, pa im se, kud ću – šta ću, pridružujem i ja.
U mirnom jutru, zvonkim smijehom budimo komšije, i svrake, visoko, u krošnji starog hrasta.
Autor/ica 👤Goran Sarić
