Semezdin Mehmedinović: Bio bih Grebin vojnik

Povezani članci

• Zašto Srbija nema antifašistički praznik
• Historija i izbori
• Spašavanje bojnika Thompsona
• LICEMJERSTVO BOŽIJIH SLUGA
• Emir Suljagić u Washingtonu: Republika Srpska je prijetnja po stabilnost Balkana
• Apsurdi demokratije: KAKO SE PO DODIKU REPUBLIKA SRPSKA OSLOBAĐALA OD BOŠNJAKA I HRVATA

Zadnjih dana, u usputnim razgovorima, često uskrsne Zdravko Grebo.

Piše: Semezdin Mehmedinović

Razgovaram s mojim drugom Hrvojem B. o sarajevskoj pandemiji koja ulazi u kritičnu fazu, i on pita: „Šta bi sad o svemu ovome rekao Grebo?“

Iz Budimpešte se javila Vera Varady, čitala je moju novu knjigu i tamo pronašla priče u kojima spominjem Zdravka, pa me oprezno pitala, može li ispričati jedno svoje sjećanje na Grebu.

Može, naravno.

Nekada, 1994. godine, Grebo je preko Budimpešte putovao u Amsterdam da primi važnu nagradu. Iz Sarajeva je kroz tunel ispod aerodromske piste izašao s torbom u kojoj je nosio frak, jer je taj odjevni predmet bio obavezan prilikom ceremonije dodjele nagrade. A u povratku iz Nizozemske, u Budimpešti je svratio kod prijatelja Varadyja; u njihovom stanu je tada zatekao i jedan bračni par Amerikanaca, univerzitetskih profesora, koji su izrazili veliku radoznalost da upoznaju nekoga ko dolazi iz opsjednutog Sarajeva. Razgovor je bio živ i zanimljiv, a kad se došlo do kafe, Zdravko je pitao: može li zapaliti? Američka gošća je tada, bez pardona, rekla: „A, to ne!“ Vera je odvela Grebu do kuhinje i tamo je on uz kafu zapalio svoju cigaretu. „Kad su se svi razišli, na podu kod stola našla sam prelomljenu cigaretu koju je Grebo, nakon zabrane, onako nervozno (‘Naravno, gospođo!’) ispustio, prelomivši je, a ja sam tu cigaretu za jednu sliku na našem zidu zalijepila selotejpom…“

Obradovalo me je sjećanje gospođe Vere Varady.

Zdravko je često spominjao to putovanje u Amsterdam, s ponosom, jer je istu nagradu tada dobio i Dalaj Lama, koji mu je, kad su se upoznali, rekao da on njega zna „iz prošlih života“. Grebo se poslije šalio, govorio je: „Žao mi je što Dalaj Lamu nisam pitao šta sam sve u svojim prošlim životima bio.“

Evo me sada na kraju dana, i mislim o tome šta je Zdravko bio u našem prošlom životu?

Upoznao sam ga sredinom osamdesetih. Pojavio se na nekoj književnoj večeri u Kamernom teatru. Mi – mladi pisci – govorili smo svoje tekstove u mikrofon, a on je počeo veselo dobacivati iz publike. Tako su se naše pozicije te noći promijenile. Ipak je on bio čovjek pozornice, publika se okrenula prema njemu. U to vrijeme Grebo je već zvijezda u politici. Nakon dosadnih i nevoljenih socijalističkih političara pojavilo se jedno vedro lice, elokventni mladi čovjek kojem se vjerovalo, tako da je brzo stekao status zvijezde poput rock muzičara ili slavnog glumca.

U rano ljeto 1992. godine, pozvao me je da se sretnemo, imao je neku ideju o zajedničkom poslu.  Ukratko, imao je plan da skupa nastavimo objavljivati časopis koji sam ja uređivao neposredno prije rata, i koji se zvao Fantom Slobode. Nosio je tada u torbi primjerke časopisa, pokazao mi ih je i nakon toga odveo u dvorište iza zgrade starog radija u Danijela Ozme, otključao katanac na vratima neke drvene šupe i pokazao mi je uskladištene buntove jeftinog papira s kojim bismo mogli krenuti u štampu. Mene to tada nije privlačilo. Časopis se bavio primarno kulturom, a ja sam od Grebe očekivao da se aktivno uključi u politiku. Ja sam tada pogrešno mislio da je politika jedini odgovor na ratno stanje, a da je kultura čisti gubitak vremena.

I to će biti izvor naših nesporazuma. I nisam ja u tome bio usamljen, slično kao ja su mislili ljudi s kojima  sam se sretao tih dana, i mi smo, vjerovatno nepravedno, izgradili određena očekivanja, mi smo od Grebe tražili da u ratnu politiku unese malo reda. Njega to nije zanimalo, on je za prostor svog angažmana izabrao kulturu i od toga nije odustajao. I to je, zapravo, bio izvor naših nesporazuma.

Za nas je on bio političar koji je mogao mijenjati našu stvarnost, tako smo vjerovali, njemu je naprosto bilo mjesto u politici, i sam je rado spominjao niz epizoda iz onog važnog dana: 5. aprila 1992. godine provalio je u okupiranu zgradu Radija 99 i obratio se sarajevskoj javnosti. U toj zgradi će tog dana neko naoružano lice pucati u njega. Pred večer je otišao govoriti na protestima ispred Skupštine i tada će reći da je on „posljednji koji će podržati obaranje vlasti na ulici“. Nakon toga je bio gost u zgradi televizije, u program uživo se uključio Radovan Karadžić, i pamtim iz tog razgovora Grebinu briljantnu lekciju novom nacionalističkom vođi koji će sutradan započeti opsadu Sarajeva. Na izlasku iz televizijskog studija, susreo je vojnika Dragana Vikića, pod pancirkom, s kalašnjikovom, koji mu kaže: „Grebo, sad je do tebe, hajmo u Predsjedništvo da ih sve pofatamo.“

I svaki put kad bi kasnije prepričavao ovaj događaj, dodao bi kako on ne bi još jednom pokušavao vlast mijenjati na ulici.

„Još jednom“..?

Tako se on pozivao na studentske demonstracije iz 1968. godine, sigurno da je to bio važan događaj, onaj koji je suštinski odredio njegov život. Jednom je organizirao privatnu projekciju tog crno-bijlog filma koji je godinama mirovao u nekom bunkeru. Film nije imao tona, ali sam bio pod dojmom studentske uznemirenosti na Titovoj ulici, i jednog mladog mršavog mladića s kovrčavom kosom koji energično korača na krovu zaustavljenog tramvaja i obraća se studentima koji u njega usmjeravaju poglede odobravanja. Vođa studentskih demonstracija. I tada je Grebo, posmatrajući svoje prve korake revolucionara, gaseći monitor, rekao: „Da je rat tada počeo, do sada bi se završio.“

Već od kraja ljeta 1992. godine, Grebo je radio na tome da ima svoju malu radio stanicu, da se bavi kulturom, da štampa knjige, organizira izložbe i koncerte, drugim riječima – da svjedoči o opsadi grada. Krajem godine, skupa smo spremili za štampu knjigu „100&1 noć: sarajevske priče“. Zbir tekstova, možda i najvažnija knjiga o opsadi. On se knjizi tako radovao. „Ti ovo sve radiš samo da se ne baviš politikom,“ govorio sam. On se smijao i klimao glavom: „Tačno!“

Sjećam se da je negdje u jesen 1993. godine tražio od mene da dođem i radim kao glavni urednik na njegovom radiju Zid što sam ja i prihvatio uvjeren da ćemo tu graditi političku programsku šemu, a on je na to i pristajao do određene mjere.  Ali to je na kraju bio samo izvor naših nesporazuma. Prije proljeća sljedeće godine, ja sam s radija otišao. Bila su to, blago rečeno, „poetička“ razlikovanja, on je bio oprezan i ozbiljan čovjek, bio je vrlo pažljiv šta sve može ići pred mikrofon. I vjerovatno sam ja tada bio u krivu. Osim toga, pamtim te mjesece s nostalgijom, tamo je okupljen bio tim mladih i pametnih ljudi, druženje s njima bilo je čista radost. Imali smo veliku slušanost, i popularnost u gradu. Nekada bih ostao do iza ponoći, Grebo me je tada vozio u brdo, na sjevernu stranu grada, ispod Sedrenika, do kuće u kojoj sam stanovao. Volio sam te vožnje, jer su imale neki emotivni, lični ton, ispovijedali bismo se jedan drugome. Trenuci otvorenog prijateljstva. Jednom smo se zaustavili na pustoj cesti, iznad grada, izišli iz auta, šutke pušili i gledali gore, čudili smo se koliko je zvijezda na nebu.

Otišao sam sa Zida i, nakon toga, bili smo u nekom tihom neprijateljstvu do kraja rata. U oktobru 1995. skupa smo bili u Pragu dvije sedmice, na nekom skupu posvećenom Bosni. Mnogo vremena smo provodili u baštama restorana uz rijeku i pričali, podvlačili crtu pod ratne godine, valjda sretni da smo preživjeli. Spremali smo se na neki zajednički put u Frankfurt, i tada smo ujutro skupa išli do Njemačke ambasade u Pragu. Iz dana u dan su nas tamo ponižavali, tražili nove papire za vizu, pa smo se vraćali i zvali Sarajevo da nam se šalju novi dokumenti. On je to podnosio mirno, a ja sam od tih administrativnih poniženja pucao, PTSD, i Grebo me tada držao u normali.

Nakon toga, odselio sam u Ameriku; viđali bismo se povremeno na skupovima po svijetu. Na sve ono što se nakon rata u Sarajevu događalo gledao sam izdaleka, ali sa zanimanjem. Petnaest godina nakon završetka rata napisao sam u Danima jedan tekst o svome umoru. Umorio sam se bio od prošlosti. Tamo je postojao stalni nagovor da javno govorim o ratu. Nije mi se više dalo. Opisao sam u tekstu jedno svoje čitanje na kraju kojeg me je neki stari gospodin u Tucsonu s vrha amfiteatra pitao: „Vi ste iz Sarajeva?,“ i ja sam rekao, da. „Onda Vi morate poznavati profesora Zdravka Grebu?,“ pitao je. I da cijelu priču skratim, kazao sam: „Ne. Nikad čuo.“

Te godine sam putovao u Sarajevo, sreo sam ga, obradovao mi se, gledao me je kroz naočale sa staklima velike dioptrije, oči su mu bile nekako uvećane, i jako vedre. Rekao je: „Nikad čuo za Zdravka Grebu!“ Nije se ljutio, njemu je to, razumije se, bilo simpatično. Onda smo pričali o svemu drugome.

Zdravko je bio naš mentor kojem smo nepravedno prigovarali. Tek kad je prije koju godinu umro, postao sam svjestan onoga što je on u stvari u našem svijetu predstavljao. Prigovarali smo mu da ga je strah i da zbog toga bježi od politike, ali nije bilo tako. Racionalan kakav je bio, znao je da on nema ulazak u politiku na način koji je njemu bio prihvatljiv. Prije ili kasnije bio bi pretvoren u političkog predstavnika jedne nacije, što je njemu ipak bilo neprihvatljivo. On kao političar tu nije imao šansi. Napokon, kad je na prvim poslijeratnim izborima pristao da se kandidira to je bio potpuni poraz, niko za njega nije glasao.

On je bio najrelevantniji tumač bosanske stvarnosti. Šta kaže Grebo?, pitalo se tamo gdje je nedostajalo odgovora.

Kultura je jedina realna opozicija nacionalističkoj vladavini. Kada bih sada mogao vratiti vrijeme, sve bih uradio drukčije.

U Grebinim nekrolozima spominju se njegove stručne, pravne knjige koje je za života objavio, a nepravedno je prešućena ona jedna naša knjiga „100&1 noć: sarajevske priče“. Njemu je ona bila važnija. Kada bih se sada vratio u vrijeme opsade, spremao bih nove knjige za štampu, slijedio bih njegove želje, bio bih Grebin vojnik.

zurnal.info