Milenko Perović se pita: Imamo li hrabrosti da se udupremo Srpskoj Pravoslovnoj Crkvi

Povezani članci

• Nervozni dinarski element
• Intervju prof.dr. Mirsad Hadžikadić: Vrijeme je za jednu viziju BiH i da svi stanemo iza nje
• Levica bez sadržaja ili: Kako je levica napustila sebe?
• Istarski zloduh u Novoj Gradiški
• BEDINERICA, MILOSNICA, ZAPUŠTENICA
• Tajna hrvatskog serklaža

Piše: Milenko A. Perović

Srpska pravoslavna crkva pred vlasti u Crnoj Gori postavlja sofistički zadatak. Traži da joj se vrati ono što joj nije oduzeto niti je ona ikada stekla na legalan i legitiman način.

Ona zamućuje povijesne i pravne činjenice o pravu na sukcesiju nekadašnje autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve. Ujedno pokušava uvjeriti i vlast i društvo u istinitost lažnih predstava o problemu sekularizacije dobara. Koristi istu obmanu koja gospodari u svim post-socijalističkim zemljama. Tobože, zli su komunisti – dokopavši se vlasti u zemljama Istične i Centralne Evrope – izvršili sekularizaciju crkvenih dobara. Crkveni “advokati”, “demokratski” političari i “liberalni” intelektualci  obmanom hoće da legitimiraju zahtjeve za potpunom desekularizacijom svega što je bilo kad pripadalo pojedinim vjerskim zajednicama. Post-komunističke političke “elite” – dijelom zbog “trenda” vremena, dijelom zbog neznanja, dijelom udvaranjem crkvama radi banalne političke koristi, dijelom od straha od sukoba s crkvama – vrlo su predusretljive u “vraćanju nepravedno oduzete imovine”. Vladajuće skorojevine proklamiraju savremeno građansko društvo. Istovremeno ustoličuju moć crkve kao kolektivnog feudalca koju ona nikada prije u povijesti nije imala u bilo kojoj evropskoj zemlji, čak ni na istoku Evrope.

Komunisti nijesu izmislili sekularizaciju crkvenih dobara. Samo su dovršavali proces koji  je u Evropi trajao još od rane feudalne epohe i Franačke države, a svoj najviši povijesni razmah doživio je u buržoaskim revolucijama. U istoriografskom smislu, sekularizacija je oduzimanje imetka – najčešće zemljišnih posjeda – od crkve i njegovo pretvaranje u državno ili privatno vlasništvo. U povijesti Vizantije – na koju naši pravovjerci vole da se pozivaju – crkvena dobra sekularizirana su mnogo puta. Godine 1058. Isak I Komnin konfiskovao je dio manastirskih pośeda. Patrijarha Mihaila Kirulariosa – vrlo “zaslužnog” za raspad hrišćanstva na katoličanstvo i pravoslavlje – smijenio je i prognao. Reformacija je dovela do sekularizacije velikih razmjera u Zapadnoj Evropi. Buržoaske revolucije u bitnom su izmijenile imovinsku kartu Evrope eksproprijacijom cijelih evropskih regija u kojima je dominiralo crkveno vlasništvo.

U Holandskoj revoluciji u 16. vijeku crkvena zemlja predata je buržoaziji. U Engleskoj u vrijeme Reformacije od 1536-1539. godine provedena je prvobitna akumulacija kapitala – između ostalog – tako što je sekularizirana zemlja prešla u ruke buržoazije i džentrija. Engleska revolucija tokom 17. vijeka sekularizirala je ogromne pośede arhiepiskopije i episkopije. U drugoj polovini 18. vijeka učvršćenje prosvijećenog apsolutizma uključivalo je i sekularizaciju. Katolički kler u Austriji bio je izuzetno moćan, ali se Jozef II nije libio da posegne u moć koja se dijelom zasnivala na enormnoj ekonomskoj snazi Katoličke crkve. Francuska revolucija je Dekretom od 2.11.1789. godine nacionalizirala crkveno-manastirsku zemlju. Napoleon Bonaparta je poslije zaključenja Lunevilskog mira 1801. godine dao njemačkim knezovima mogućnost da sekularizuju crkvena knjaževstva. U vrijeme objedinjavanja Italije (Risorđimento) sekularizacija je provedena 1855. i 1866. godine. Italijani su smogli snage da 1870. godine objave rat Papskoj oblasti i da je ukinu. Cijeli Rim – osim Vatikana – dospio je pod upravu Italije. Nijesu pomogli vapaji Rimske kurije što je papa postao “vatikanski sužanj” ni prijetnje da će iz protesta śedište katoličanstva preseliti u Njemačku. U Rusiji je od 14. vijeka snažna ideja i praksa sekularizacije dobara. Za nju su se zalagali svjetovni, ali i crkveni krugovi. Vrhunac je dostigla u crkvenim reformama Petra Velikog i Jekaterine II iz 1765. godine. Ona  je podržavila dobar dio manastirskih zemalja. Kmetovima s tih zemljišta – koje je Crkva, sve po vizantijskom Nomokanonu, držala gotovo kao robove – dala je status tzv. državnih kmetova. Ruska imperija je u 19. vijeku sekularizirala vakufe u svojim srednjeazijskim gubernijama. Osnovno opravdanje za sekularizaciju u cijeloj Evropi sadržalo se u stavu da crkveno vlasništvo – oslobođeno od poreza – loše utiče na razvitak nacionalne i državne ekonomije, ali i na unutrašnje ustrojstvo same crkve.

Boljševici su poslije Oktobarske revolucije dovršili proces sekularizacije u Rusiji. Dekretom iz 1918. godine crkva je odvojena od države. Ostavljeni su joj na raspolaganju samo objekti za bogosluženje, a i oni pod besplatnom arendom države. Kada se devedesetih godina u Rusiju “vratila demokratija”, počelo je bezglavo vraćanje Ruskoj crkvi čak i onoga što nikad nije bilo njeno! Restitucija je kulminirala u zakonu iz 2010. godine nad kojim se zgrozila kulturna javnost Rusije. Direktor Ermitaža Mihail Piotrovski kazao je: “Taj zakon, kao i skoro sve naše novo zakonodavstvo, neprijateljski je prema kulturi”.

Italijani su imali smjelosti da maknu papu iz Palate Kvirinale i da ga preprtljaju u Vatikan. A Crnogorci..? Njima je dovoljno da budu hrabri i mudri u desetercu!

pobjeda.me