SEIZ IVO MIKULIĆ-drugi dio

Povezani članci

• Dvadeset godina od otvorenog pisma Tuđmanu
• Sud BiH prvostepeno odlučio: Vlasnik Lagera može biti izručen Hrvatskoj
• ZVONIMIR NIKOLIĆ: SAMO NAM NEMOJTE ŠTA ZAMJERIT’
• Gradonačelnica Supetra otpilila Bleiburški vod: Novac dajemo za proslavu oslobođenja od nacističke i fašističke okupacije
• Dokle poniženja i podanički odnosi!
• SISTEM UZVRAĆA UDARAC

Tu nađe brata derbega i zamoli ga da otpusti seiza da u miru rasprave cijelu stvar sa odbranom i sigurnošću kadiluka.

Nukica i derbeg bijahu braća po krvi i prisnosti, sa povjerenjem i uvažavanjem koji se rijetko viđaju u bratskim odnosima, još rjeđe kad se odnosi miješaju sa podjelom i izvršavanjem vlasti, jer je Nukica, kao i derbeg, uživao puno uvažavanje među mostarskim stanovništvom, uvažavanje zarad hrabrosti i nesebičnosti u svim okolnostima, da je potpuno jednako i sa istim uspjehom mogao i sam vršiti cijelu vlast.

Pričalo se o zdravlju i poslu, potom  o stanju u kadiluku, čvrstoći granica i snadbjevenosti karaula.

Derbeg predoči svoje mišljenje o mogućim neprijateljskim namjerama, a sve na osnovu podataka koje je iznio novi seiz.

Kad derbeg završi, Nukica, kao ciljajući, upita: „Koliko i zašto mu vjeruješ?“

„Vallahi, još malo i ime će promijeniti, a biće spreman, eto vidjećeš, i otvoreno s nama ići u boj.“

„Ima pogan pogled.“

„To od straha, brate. Zagledaj se u bilo kojeg zaptiju pa ćeš vidjeti kako mu se od straha pogled muti.“

I, zaista, Nukica je bio krupan momak, mrka i ozbiljna djelovanja. Pričalo se kako kad na atu odnekud kasno projuri čaršijom, svi pijanci, beskućnici i ostali sumnjiv svijet što se samo tad može naći po sokacima, pored zatvorenih ćepeneka,  još zadugo ne izlazi iz svojih rupa i zaklona, sve se naginjući od straha da se Nukica ne povrati. Jer, Nukica u čaršiji vrši vas red i svi znaju da po zakonu i šerijatu s njim nema popuštanja, a često je bio i dodatni, ali najljući, sejmen po vezirovim proputovanjima kadilukom. Zbog te strogoće Nukica je u čaršiji za ljude od reda i rada bio potpora, ali i podsjetnik da će svaki, i najmanji, prestup biti sigurno i kako dolikuje kažnjen. Tako je, zbog potpuno neizmirenih nameta, znao uzindaniti ljude od ugleda i moći, s kojima bi mnoga vlast nastojala izbjeći sukob, ali im je, kao jak i suveren čovjek, obećavao svu zaštitu i sigurnost od ucjenjivača i otimača kojih će uvijek biti.

Tako je prirodno djelovao Nukica i, kao čovjek koji, zarad posla i sigurnosti po kadiluk, mora tačno i brzo ocijeniti iznenadnu situaciju i nepoznate ljude među kojima se nađe, u ovom je Ivanu odmah, ali zasigurno, vidio sumnjivca vučijeg pogleda i kaurske dženabetosti koji, u najmanju ruku, želi posve iskoristiti bratovljevu naklonost i, nedajbože, dovest ga u kakav težak položaj, a zbog cilja i namjera koji su samo njemu poznati.

Stoga je on, odmah i neizostavno, od derbega zatražio otpuštanje ovog seiza i ponovno ispitivanje koje bi sada cjelishodnije izvršio on lično, a što bi, mišljenja je Nukica, dalo posve nov i neočekivan rezultat.

Ali na taj zahtjev derbeg je samo odmahivao rukom uvjeravajući Nukicu u Ivanovu nevinost i odlučnost da ostane, služi i napreduje u carevini, odlučnost poduprtu mržnjom na mlečanske vlasti kojoj je on, po bjegunčevom govoru i ponašanju, svakodnevno svjedok.

I nije se derbeg obazirao na bratovljeva upozorenja, niti je mario mnogo zbog njih, već na kraju samo reče kako sutra, u cik zore, trebaju krenuti u obilazak karaula: on Mujaga, Nukica, seiz Ivan i ostala pratnja, jer, akobogda da ostane dobro vrijeme, cijeli će im dan trebati za obavljanje dogovorena posla.

Kad Nukica ode, derbeg sazva seiz Ivana kojeg, uz sladak lokum i jaku kafu, obavijesti o sutrašnjim namjerama.

U vrijeme kad je kasno proljeće, mostarska kotlina biva brzo i snažno obasjavana sa istočne strane Veleža, i prije već se Sunce pomoli iza brda, nebo poplavi i zarumeni, a zrake Sunca se kao jedva vidljive niti svile počinju prelijevati prema središtu svoda, rastjerujući oblake  – svaka zasebno beznačajna, ali sve zajedno kao blješteći ćilim što plijeni šarenilom i veličinom.

U takvu su jutru derbeg, Nukica i sve ostale derelije krenule prema Pavlovoj jeli, prvoj karauli odakle će odlučiti kad i kamo dalje. U pratnji su Nukica i seiz Ivan jahali jedan ispred drugog na pročelju kolone iza derbega.

Za nepuna dva sata stigoše na najistureniju karaulu.

Buljukbaša Latif zadrža ih sat, a on i sad svim Turcima što dođu na ovu karaulu za njegove smjene pripovijeda priču o izdajici buljukbaši Pavli Žderiću koji je mletačkim plaćenicima izdao Karamanovce i cijeli kadiluk doveo u opasnost iz kojeg ga je svojim junaštvom izvukao baš ovaj Nuh-beg, Nukica Aršinović, kako ga je volio zvati buljukbaša Latif.

I danas imaju dvije visoke jele na koje je izbačen Pavle, a poslije njega, po ostaloj šumi, svi živi pohvatani karaulčani, izdajice i mlečanski plaćenici.

Naime, sve one koje bi u ratnim okolnostima, kao primjer drugima, trebalo pogubiti upečatljivo i vidno, ovdašnji bi bajraktari oko vrata privezali za omču pričvršćenu uz konop koji bi povezivao dvije potpuno savijene jele.

Otpustivši vrhove, jele bi se silovito uspravljale povukavši sa sobom osuđenika prelomljena vrata.

Tako viseće, mrtvo bi tijelo kao opomena bilo ostavljeno do faze raspadanja.

U to vrijeme, o kojem je govorio buljukbaša latif, bilo je pogubljeno dvanaest odmetnika, a po dvjema najvećim jelama pored stražara, na koje je izbačen Pavle Žderić, ova karaula i dobi ime.

„Dva jelića i tri konopčića

Na razmeđu cara i ćesara

Pa nek’ priča i nek’ pripovjeda

Čime ga je Bosna darivala.“

Razlijegala se Latifova pjesma koju bi on pjevao svaki put kad bi ispraćao Turke.

Patrola sad krenu ka novouspostavljenoj karauli vrh Drežničke drage.

Na njoj, razglabajući o dužnostima novih stražara, sa novim buljukbašom ostaše punih osam sati i tek kad zahladi i nazrije se prvi sumrak, krenuše ka Rakitskom Gvozdu, zadnjoj karauli gdje isplaniraše zakonačiti.

Sunce je već bilo zašlo kad uđoše u Gvozd.

Gvozd, i u po bijela dana, usljed jaka šumovita terena i dubokih zasjenaka, bio bi hladan i tamniji, a u trenucima pred prvi mrak, doimao se poput cjelovito mračna mjesta.

Kolona se kretala ćutke i brzo. Svi su htjeli da čim prije iziđu na vrh rakite, odakle karaula više nije daleko.

Sa Podbrdića taj se vrh nazrije i svima laknu.

Tad seiz ubrza, pređe Nukicu, i stade uz derbega kome, tiho i sasvim u uho, nešto reknu.

Derbeg dođe Nukici i obavjesti ga da grupu sam sprovede do karaule, a da će on sa seiz Ivanom izići na podbrdić odakle ima da mu kaže odakle je došao i kud najprije treba iščekivati mlečanske predvodnice.

Nukica htjede prosvjedovati, ali derbeg zaskoči i mahnu seizu da siđe s konja.

Dvojici derelija naredi da preberu svega seiza i da mu uzmu, ako pronađu, i najmanje oružje.

Seiz ne imade ništa i derbeg ga gurnu pred sebe.

Nukica krenu sa ostalim derelijama, a derbeg, vas uspravan, viknu seizu i oni pođoše.

Odlazeći, napomenu bratu kako misli brzo doći.

Sa puteljka što izlazi na Podbrdić derbeg pogledom otprati Nukičinu grupu dok ne zađoše za prvi brijeg, i tad reče seiz Ivanu da ga izvede na vrh.

Seiz uze uzde i poče se uspinjati uz kamenitu stazu.

Sve brže i jače zalijetao se Ivan vukući derbegova konja.

„Ko napet srndać!“ – pomisli derbeg a ispred njega, vješto i snažno, Ivanovi su se napeti udovi premetali uz kamenje i stijenje, vukući konja, vukući tako silno da derbeg ubrzo shvati kako izaziva i konja i njega i podbode dorata do pod Ivanove pete.

„Ko napet srndać!“

Kao da osjeti derbegovu namjeru, Ivan je sve vještije i hitro uzmicao uz stazu odskačući od zahuktala derbegova ata. A derbeg, zapuhan i znojan, zaboravivši na sve (cilj, namjeru i svrhu ovog puta kao i svega oko sebe) samo se naginjao naprijed podbadajući konja, čas s jednom čas s drugom ispruženom rukom tik uz Ivana. Jer njemu u glavi nisu više nikakve misli do bliski i, po njega, privlačni obrisi napinjućeg muškog tijela ispred njega.

Ivan, kad osjeti tren, naglo stade i okrenu se derbegu uz vražiji smiješak.

Derbeg zahukta, skoči s konja i vas se dade prema seizu.

U tišini i mraku gvožđanske zabiti jedan krik naglo zamrije kao što i nasta.

Uskoro, dva su tijela ležala na ledenoj podbrđanskoj zemlji, jedno beživotno i krupno, opruženo svom dužinom, drugo tijelo čovjeka koji odmah usta, pokupi najnužnije stvari, pa, skočivši na sedlo, hitro odjuri u noć.