Sedmi Modrić i nulti Žuti

Povezani članci

• Vladimir Milutinović: Dani pakla
• Podcast: IRMA BARALIJA: Izborićemo se za jedinstveni grad koji su sanjali najbolji među nama
• VRŠNJAČKO NASILJE – TABUT TEMA
• Konačni raspad Tuđmanove stranke: Na proslavi Hdz-a dobrodošla je samo Jadranka Kosor
• REDATELJ S TREBINJEM U SRCU
• Hrvatska se stidi monstruma Kordića: Protest protiv zločinca i njegovih jataka

Je li Gavrilo Princip bio brutalni terorist ili borac za oslobođenje svoje domovine od austro-ugarske okupacije? Hoćemo li vjerovati autorima današnjih udžbenika povijesti u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini koji Principa nazivaju srpskim nacionalistom, pa time tumače i njegove pucnje u nadvojvodu Franza Ferdinanda, ili samome atentatoru koji se deklarirao kao jugoslavenski nacionalist?

Da li je Kraljevina Srbija iskoristila mladobosance kako bi izazvala Prvi svjetski rat ili bi se veliki planetarni pokolj dogodio i da nitko u Sarajevu nije zapucao na austrijskog nadvojvodu i da se on nakon obilaska manevara u Bosni i Hercegovini živ i zdrav vratio u Beč?

Oko toga se – kao što se vidi i u istraživanju Balkan Investigative Reporting Networka, objavljenom ove subote u »Pogledu« Novoga lista – stotinu godina nakon sarajevskog atentata spore i tvorničari nacionalnih historija i konzumenti njihovih istina iz svih država nastalih raspadom bivše Jugoslavije.

U svakoj od tih država se prošlost – kako kaže Nenad Šebek, direktor Centra za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Europi – »prilagođava kako bi odgovarala bilo kom diskursu koji vladajuće elite u tim zemljama žele u sadašnjem trenutku«.

Pa kad se već historiografi iz navedenih razloga gađaju tako nepomirljivim »istinama« o najpoznatijem strijelcu iz Bosanskog Grahova, posve je očekivano da se sličan znanstveni pristup koristi i za one koji danas namještaju historijske pogotke.

Dogodilo se, eto, da je baš na dan kad je u »Pogledu« objavljeno BIRN-ovo istraživanje o različitim tumačenjima Principovih revolverskih pogodaka, jedan mladić iz naših krajeva savršeno preciznim udarcem iz ugla kreirao situaciju koja je, barem za igrače i navijače madridskog Atlética, navijestila katastrofu planetarnih razmjera.

No, nije taj velemajstorski centaršut Luke Modrića na glavu Sergija Ramosa doveo samo do produžetaka u kojima će Real pregaziti gradskog rivala i nacionalnog prvaka Španjolske, već i do nastavka reduciranja nacionalne sportske povijesti u zemlji Hrvatskoj.

Dok je HTV-ov reporter Drago Ćosić u finišu prijenosa finalne utakmice Lige prvaka sav ushićen navodio kako je Luka Modrić sedmi hrvatski nogometaš koji je osvojio najvrjedniji klupski važ na Starom kontinentu i nabrajao njegove prethodnike Alena Bokšića, Zvonimira Bobana, Davora Šukera, Darija Šimića, Igora Bišćana i Marija Mandžukića, u studiju na Prisavlju je u svojstvu pozvanog stručnog komentatora sjedio izvjesni Robert Prosinečki.

A eto baš taj Prosinečki je trofej klupskog prvaka Europe izborio prije svih navedenih, još 1991. u Bariju kada je Crvena zvezda na penale pobijedila marsejski Olympique. Štoviše, taj je Prosinečki tada postigao i prvi pogodak iz penala, pune 22 godine prije nego što će Bayernov goleador Mario Mandžukić zabivši gol dortmundskoj Borussiji ući u nacionalnu sportsku povjesnicu kao prvi Hrvat koji se u nekoj finalnoj utakmici Lige prvaka upisao u listu strijelaca.

Prelistate li hrvatske novine i projezdite li po portalima, vidjet ćete da Drago Ćosić nije jedini koji Modrića drži za sedmog hrvatskog osvajača najprestižnijeg pokala u europskom klupskom nogometu, već da je neuvrštavanje Žutog u tu proslavljenu družinu postalo dijelom nacionalnog sportsko-historiografskoga kanona.

Pokušate li bilo koga od sastavljača te liste upozoriti na činjenicu da su izostavili prvog hrvatskog sudionika u osvajanju titule klupskog prvaka Europe, vjerojatno će vam reći da to nema nikakve veze ni Prosinečkim ni s klubom u kojemu je tada igrao, nego da Liga prvaka postoji tek od sezone 1992/93. pa se među njezine pobjednike ne računaju timovi koji su srebrni pokal što ga je dizajnirao Horst Heeren izborili u vrijeme dok se to natjecanje zvalo Kupom europskih prvaka.

Naravno da ćete povjerovati u takvo tumačenje i naravno da će vam eliminacija Roberta Prosinečkog iz hrvatskih statistika osvajača Lige prvaka i s liste strijelaca u njezinim finalnim utakmicama djelovati posve logičnom i opravdanom.

Jednako logičnim će vam se činiti i to što ćete u svim tekstovima gdje se prvim hrvatskim nogometašem koji je izborio taj pehar proglašava Alen Bokšić – a Luka Modrić, sukladno tome, sedmim – naići i na podatak da je madridski Real ove godine ostvario svoj jubilarni deseti trijumf u Ligi prvaka.

Nećete valjda cjepidlačiti oko činjenice da je Real pobijedio u svega četiri finala Lige prvaka otkako se nekadašnji Kup europskih prvaka tako naziva i otkako se za Heerenov pokal ne natječu samo osvajači nacionalnih prvenstava.

Jer kao što vidite – čak ni hrvatskim sportskim kroničarima ne pada nakraj pameti da pri zbrajanju europskih titula kraljevskoga kluba dosljedno primijene kriterije koje uredno koriste pri prešućivanju Prosinečkog i da ustvrde kako ovo nije Realova »La Décima«.

Ne gubite stoga vrijeme na iščuđavanje nad rastezljivim poimanjem fakata u hrvatskoj sportskoj historiografiji, po kojoj su u Realovu slučaju Kup prvaka i Liga prvaka jedno te isto, a u slučaju Roberta Prosinečkog jedno te ništa. Pozabavite li se ozbiljnijim stvarima, vidjet ćete da ni izvan nogometnog terena ljudi ne drže do istih načela, niti im isti Princip vrijedi za sve.