SBN – stranka bezopasnih namjera

Izdvajamo

• Druge se nije dobilo, a svoje se gubilo. Upravo pod tom gubitničkom parolom „tuđe ne možemo, a za svoje ne marimo“ dovelo se do situacije koja je sve drugo samo ne definirana.

Povezani članci

• Kikin dnevnik
• Lomljenje unikatnog dragulja
• HERCEG-BOSNA U HAAGU (20): Zatvor u Ljubuškom: Osam dana u samici, a voda do koljena
• Ajmo Jovo nanovo
• Faktor nestabilnosti
• Životna drama Jovanke Broz

Foto: Hina

Pioniri višestranačja se sjećaju znakovitog prezimena partijske organizacije s početka devedesetih, SKH – SDP (stranka demokratskih promjena). Prijelazno rješenje bila je nečija dosjetka, jer je „socijaldemokratska partija“ već imala sobu u webhotelu. Poslije će se, u dogovoru s A Vujićem, domen (i Vujić) „otkupiti“. Izborni slogan je bio „mi mislimo ozbiljno“!?

Bivši su komunisti, demokratski promijenjeni, i na rever HDZ-a ušili troslovnu dosjetku,  SON – stranka opasnih namjera. Vrijeme će pokzati da su imali dobru intuiciju i da je nadjev bio i preblag za katastrofalne učinke koji će, u režiji SON-a,  uslijediti.

SDP je od vremana „stranke demokratskih promjena“ hodao trnovitim putem. Od gotovo umrle (8, 93% na izborima 1995) do novorođene i vladajuće partije. Mijenjala su se vodstva, a smjer prilagođavao „općim“ kretanjima u predškoli mlade demokracije. Armija simpatizera je, čini se, bila rijetka konstanta. Bar onaj njen dio koji je nepovratno opredijeljen za vrijednosti antifašizma, socijalne pravde, ravnopravnosti i (zašto ne) nostalgije za vremenom poezije i mira.

Vodstvu se najčešće prigovarala neodlučnost, nedosljednost, neprincipijelnost. Ponekad nadmenost i otuđenje od „baze“. Skretanje ka neoliberalizmu. Prekidanje crvene linije. Nepošten odnos prema koalicijskim partnerima i nedovoljna demokratičnost u unutarstranačkim procesima. Za sve to našlo bi se dovoljno argumenata.

Unatoč tomu, stranka se uoči svakih izbora i kod „poljuljanih“ birača doimala kao „manje zlo“ i dobijala bi svoju porciju – zasluženo ili nezasluženo.

U međuvremenu se politička scena dinamizirala i prošarenila. U centru je nastala opća gužva pa je većina pohrlila baš tamo. Kao cjelina ili s pojedinim krilima stranaka. Tradicionalni lijevi i desni bazeni iz devedesetih su počeli presušivati pa se krenulo ukrcavati na mobilnije brodice.

E, tu se stranka demokratskih promjena nije baš najbolje snašla, pa ju je na sinjem moru uhvatilo nevrijeme.

Pokušaji guranja ruku u džepove drugih pokazali su se lošom izbornom taktikom. Desni bastion je nedodirljiv, pa da se „stranka opasnih namjera“ odluči i za ponovno uvođenje komunizma čini se da bi uspjeli svoj tor, zadovoljnih i zadovoljenih, uvjeriti da je to najbolje rješenje. Pogotovo uz podršku veterna i crkve.

Druge se nije dobilo, a svoje se gubilo. Upravo pod tom gubitničkom parolom „tuđe ne možemo, a za svoje ne marimo“ dovelo se do situacije koja je sve drugo samo ne definirana.

Stranka se danas iscrpljuje unutarnjim uličnim borbama. Pokušaj pomirenja različitih frakcija još više zbunjuje one koji su joj skloni. Na opću radost vladajućih.

Posljednji primjer neodlučnosti oko Istanbulske konvencije liči na reklamu za narodni lijek protiv celulita. Negdje, naime, stoji da je svinjska mast dobra za celulit, a negdje protiv celulita.

Takve su poruke od SDP-a slane u javnost posljednjih nedjelja. Te smo za, te smo protiv.

Na opću žalost rezigniranih članova i simpatizera koji još vjeruju i još se nadaju da će Hrvatska predvođena ljevicom dobiti drugu šansu.

Na taj se način SDP – stranka demokratski promjena više približio SBN-a, – stranci bezopasnih namjera.

Ili još jednostavnije – bez ozbiljnih namjera.