ŠARANJE PO TITU

Izdvajamo

• Uloga novinara, pisca, intelektualca ili povjesničara sastoji se od jedne vrlo jednostavne stvari, a ona je da se nikada i niti u jednom slučaju ne smije staviti u službu onih koji revidiraju povijest za svoje trenutne političke programe. Novinar Damir Šarac i povjesničar Previšić promjenom vlasti, uredničke politike u budućnosti, a ona je neminovna čvrsto vjerujem ostati će na svojim mjestima provodeći dijametralno suprotne intervjue, iznoseći dijametralno suprotne stavove, bez iti malo stida ili srama zbog onog što su radili za vrijeme prošlog režima. Jer to su takvi novinari to su takvi intelektualci i to su takvi povjesničari. No što je s nama koji znamo istinu i s nama koje nas je povijest odgojila, a postupak Josipa Broza Tita zauvijek odredio kao ljude, ponosne, časne i slobodne? Pa mi vjerojatno nikada nećemo biti predmet interesovanja rečenog Šarca. Njegovo šaranje po svima nama daje nam za pravo da isti stav imamo i prema njegovom radu. Drugim riječima, da njegovim intervjuom šaramo zahodsku školjku.

Povezani članci

• PISMO IZ BOSNE U HERCEGOVINU
• Eurokrati, profiteri i crkvena (ne) tolerancija
• Baretić & Big Brother band – Ogledi o ‘civilizacijskim vrijednostima’ septičke jame
• Sram me zvati se muškarcem u Hrvatskoj
• POVIJEST, MUČITELJICA ŽIVOTA
• Srbija digla optužnicu i protiv Vesne Bosanac

Josip broz Tito, kao niti jedna osoba u našoj povijesti nije nas tim činom ispunio tolikim ponosom, tolikim osjećajem slobode i časti i te činjenice mojoj generaciji svakako neće izbrisati jedan novinar Šarac i jedan prestižni povjesničar Previšić.

Uloga novinara, pisca, intelektualca ili povjesničara sastoji se od jedne vrlo jednostavne stvari, a ona je da se nikada i niti u jednom slučaju ne smije staviti u službu onih koji revidiraju povijest za svoje trenutne političke programe. Novinar, pisac, intelektualac ili ako hoćete i povjesničar, mora biti stalno i budno u službi samo onih koji povijest doživljavaju u današnjici, uče od nje, formiraju se na razne načine uz nju, kao učiteljicu života. Svako vrijeme ima svoje dogme, ako gore navedena javna osoba prihvati svoju žalosnu ulogu u službi te ideologije, politike ili dogme, tada ide zajedno s njima u korak, a to je temeljna pogreška te četiri profesije. Trenutni konformizam, životna ugoda i sigurnost, redovna primanja, dovoljan su razlog da te profesije istrgnu iz svoje svrhe, a ona je progonstvo, ona je konstantna borba za istinu od koje se ni milimetra ne smije odstupati. Privremena slava besmisleno je opravdanje za neizmjernu štetu koje novinari, pisci, intelektualci ili povjesničari nanose društvu ako se ne vode tim visoko moralnim načelima.

Društvu koje ih čita i shvaća bez zadrške, mladim ljudima koje uče svojoj propagandi, zajednici koja često uzima zdravo za gotovo neupitnost stava ili mišljenja ljudi koji se skrivaju iza svojih poziva. Veličina tih poziva služenje je istini i slobodi, veličina tih poziva kreira javno mišljenje određenih skupina ljudi i često je to opasna igra sa zapaljivom materijom. Pisanje danas, u ovom vremenu, predstavlja čast; u odbijanju da se laže, u pružanju otpora besramnom ideološkom trendu kojim se sustavno manipulira zadnjih godina. Svaka generacija ima i mora imati takvu vrstu ljudi, istinoljubive i odvažne, često svjesne opasnosti kojoj se izlažu i materijalnoj bijedi u koju ih sistem gura zbog svog osjećaja časti, no svaka generacija ima i svoje antipode kao i niske grane na koje se spuštaju ljudi u tim profesijama vođeni isključivo trendovima ili mržnjom, iste one koji su sitni mehanizam velikog plana destrukcije povijesti. Jer se u povijesti dogodilo nešto, jedan ključan segment koji je dovoljan razlog moralne panike u današnjici, a taj događaj često je vezan uz slobodu. Sloboda je opasna i teško je u njoj egzistirati, još teže je pisati sa slobodom kao stijegom pred sobom; u slobodi nema udobnosti, nema honorara niti zadovoljnih urednika, u slobodi je samo moral utjeha, a državna i politička moć koja postaje diktatura računa upravo na tu slabost intelektualca, na njegov strah, ali i na njegovu podlost, laž, benefit kojem je sklon. Duh vremena tim ljudima uspješno otklanja sramotu koja im je istina sada nejasna, ali dostižna, jer prisilna prekrajanja ili prevrtanja povijesti bijedan je posao onih koji se nemaju čega stidjeti, ali i ničim ponositi.

Kada intelektualci služe manipulaciji tada prestaju biti društveno korisni, a postaju biti društveno izuzetno opasni. Na dugi rok, kako je to objasnio Umberto Eco, šteta koju svjesno rade ti ljudi nalik je na kuću koja gori, a koju nema tko zdravorazuman – ugasiti. Intelektualac, novinar, pisac ili povjesničar zavarava se ako misli da njegov čin izdaje, sluganstvo najnižim političkim strastima, nije prepoznat u vremenu, kao što se zavarava da je njegova „nad – nacionalna“ pozicija ponuđena kao dobrodošla kritika. Njegov rad nije ništa drugo doli puka devijacija društva u koju se činom njenog opsluživača intelektualac stavlja u zamišljenu poziciju „interesa nacije“, a ta pozicija je drugim riječima, samo njegov osobni interes i  materijalna svrha. Zanimljivo je kada se ljudima opisanim u pasusima gore daje izdašan prostor u udarnim i najčitanijim terminima, u novini koja se diči nakladama i čitanošću.

Tada, a govorimo o sferi manipulacije u kojima izdašno i razigrano sudjeluje najnoviji apologeta desnice i vladajućeg mainstreama, novopečena novinarska zvijezda Damir Šarac koji u pravilnim vremenskim intervalima afirmira novopečene, mlade povjesničare koji imaju sasvim nove teze potkrepljene uglavnom osobnim stavovima i žudnjom da se ustoliči u hijerarhiji koja izdašno financira sve ono što „baca novo svjetlo“ na uvriježene povijesne događaje ili činjenice. Bez obzira na reakcije struke i kolega iz redakcije, konkretno Damira Pilića koji je razmontirao i Damira Šarca kao novinara i Davora Marijana kao povjesničara, nazvavši stvari pravim imenom tj. nasiljem nad činjenicama, te ih u osvrtu na skandalozne teze u svom odgovoru do detalja demontirao, Damir Šarac i njegov urednik idu dalje, besramno ignorirajući struku, objektivne analize i povjesne fakte. Intervju sa novopečenim povjesničarom Damirom Marijanom bio je očito uvod u obrnutu stvarnost koju nam Damir Šarac pokušava servirati nastavljajući svojim besmislenim pamfletima ocrniti ovaj put i jednu od najsvjetlijih točaka novije povijesti, jednu možda i od najhrabrijih i najčasnijih, točku u kojoj je Josip Broz usudio kao jedini tadašnji vođa u Europi suprostaviti Josifu Visarionoviču Staljinu. Taj događaj sudbonosan za budućnost naroda i narodnosti Jugoslavije ključan je iz više segmenata, ako sagledamo širu sliku, a ona je da se Staljinu daleko „jači“ državnici nisu usudili suprostaviti. Među njima bio je i jedan Winston Churchill i jedan Theodore Roosevelt koji su Staljinu prepustili čak i sam Berlin u strahu od novog rata.

Već u svom uvodu u najnoviji intervju Damir Šarac napominje kako se tadašnja Jugoslavija našla u raskoraku između kapitalističkog Zapada i socijalističkog Istoka, te kako Josip Broz Tito provodi snažnu represiju prema „unutrašnjim neprijateljima“ i tako trasira već viđeni put kojim će u najnovijem izdanju kročiti, treba li naglasiti, javnosti potpuno nepoznati Dr. Martin Previšić, inače gostujući predavač na prestižnom američkom sveučilištu Barkeley.

Tko je kome rekao ono čuveno „ne“ Tito Staljinu, kako su nas učili, ili obratno? Mudro Šarac navodi svog novootkrivenog povjesničara koji jedva dočekavši ispaljuje kao iz topa kako je zapravo Staljin rekao Titu „ne“, iako historiografija i povijesni fakti tvrde drugačije. Da su sve to besmislice što smo desetljećima učili mladi nas apologeta najnovijeg mainstreama u Hrvata nadalje uči jer se kako tvrdi, uvriježena povijest vodila krivim predodžbama, te kako je teško zamislivo da je Jugoslavija bila u stanju provoditi nezavisnu politiku od SSSR-a te je sasvim jasno kako je Staljin stajao iza toga.

Drugim riječima, Josif Visarionovič Staljin, jedna od najpoznatijih osoba u povijesti po inzistiranju na bezuvjetnoj pokornosti, rado je Josipu Brozu Titu dopustio da ga ovaj „ošamari“ pred cijelim zapanjenim svijetom riskirajući vojnu invaziju i čak mu je to bila i nakana. Staljin je vjerovao, nastavlja naš junak pod budnim mikrofonom Damira Šarca, da će njegova karizma biti dovoljna da Tito padne s vlasti, te kako je vjerovao da je Broz „čvrsti staljinist“ te se ovaj, vjerojatno, samo malo zaigrao dajući mu povijesni – odjeb!

Daljnje naricanje rečenog dvojca svodi se na „staljiniste“ koji su platili cijenu svrstavanja uz diktatora s istoka. Plač i suze nad njihovim tužnim sudbinama natapaju ostatak uratka, pa se uz neizbježnog Andriju Hebranga nadrobilo tu i Golog otoka, Španaca i osnivača KPJ, narodnih heroja i zaslužnih generala i prava je sreća da je itko ostao živ nakon Titovih čistki u Jugoslaviji. No da se ne lažemo, naša generacija odrasla je na toj priči koja nas je sve ispunjavala neizmjernim ponosom. Josip broz Tito, kao niti jedna osoba u našoj povijesti nije nas tim činom ispunio tolikim ponosom, tolikim osjećajem slobode i časti i te činjenice mojoj generaciji svakako neće izbrisati jedan novinar Šarac i jedan prestižni povjesničar Previšić.

No što će u povijesti biti sudbina rečenog dvojca puno mi je zanimljivije od samih njihovih intelektualnih napora? Uloga novinara, pisca, intelektualca ili povjesničara sastoji se od jedne vrlo jednostavne stvari, a ona je da se nikada i niti u jednom slučaju ne smije staviti u službu onih koji revidiraju povijest za svoje trenutne političke programe. Novinar Damir Šarac i povjesničar Previšić promjenom vlasti, uredničke politike u budućnosti, a ona je neminovna čvrsto vjerujem ostati će na svojim mjestima provodeći dijametralno suprotne intervjue, iznoseći dijametralno suprotne stavove, bez iti malo stida ili srama zbog onog što su radili za vrijeme prošlog režima. Jer to su takvi novinari to su takvi intelektualci i to su takvi povjesničari. No što je s nama koji znamo istinu i s nama koje nas je povijest odgojila, a postupak Josipa Broza Tita zauvijek odredio kao ljude, ponosne, časne i slobodne?

Pa mi vjerojatno nikada nećemo biti predmet interesovanja rečenog Šarca. Njegovo šaranje po svima nama daje nam za pravo da isti stav imamo i prema njegovom radu.

Drugim riječima, da njegovim intervjuom šaramo zahodsku školjku.