Sarajevska olimpijada – 27 godina poslije

Povezani članci

• Robert Ježić izašao iz pritvora
• Bilježnica Robija K.: Deklaracija o pranju mozga
• Esad Bajtal: Samokritika je put izlaska iz svega, a ne kritika
• Viktor Ivančić: Kontinuitet političke averzije prema BiH 
• Evropa tone u crnilo?
• Govno na grobu

Nikada, vjerojatno, ni prije ni poslije nisu Sarajlije bile tako ponosne na svoj Grad, na činjenicu što su tih 14 dana bili „središte svijeta“. Podobrili su se i oni najzločestiji. Znalo se dogoditi da džeparoš vrati već ukradeni novčanik, da taksisti voze goste bez naknade, da kronično neljubazni postanu  ljubazni. Obrukao se tek neki ugostitelj na Baščaršiji koji je baš Kirku Douglasu našao za shodno zaračunati trodupli račun. „No problems“, bila je najčešća sintagma koja se tih dana čula na sarajevskim ulicama, na trgovima, u radnjama, na sportskim borilištima.

U Sarajevu i u BiH o postojanju Mikulića svjedoči danas samo nekakva uličica na periferiji Sarajeva koju su mu aktualni gradski kvazi-multietičari dali da bi takvima poput ovovremenih podobnih mogli davati trgove i ulice u strogom centru grada. Več sam to davno napisao, ali ponovit ću s tugom, u Sarajevu bit će  svakim danom sve više grobova poput Brankova na groblju Sv. Josipa, hrvatskih i srpskih, koje neće imati tko posjećivati. Tako će, pak, biti negdje  drugdje s bošnjačkim mezarjima …

Danas sam skoro siguran da je pokojni Branko Mikulić žrtva nasilnog zaborava najsjajnijih stranica iz bh. povijesti, upravo zbog toga što su to bile ispisane i sjajne stranice iz bh. “Periklova doba”, a u zemlji kakva je BiH, koja ne trpi “zajedničke memorije”, takvo što se ne oprašta.

U isčezlo Brankovo vrijeme BiH je bila nedjeljiva, povezana i autocestama i školama, novim sveučilistima, industrijskim organskim svezama. Lijepim osjećajem slobode. Djeljiva samo ludilom, fašističkim metodama, glupošću i primitivizmom, kojega ima u dovoljnoj mjeri u sva tri konstitutivna naroda.

Ovaj podsjetnik na XIV ZOI Sarajevo ’84 – kazat ću na kraju posve otovoreno – i nije drugo do beskrajno tužna priča o sustavno odnjegovanom zaboravu zaslužnih ljudi i vlastitih civilizacijskih uzleta u nebo. Zbog toga će se mnogima i učiniti kako se “sarajevska Olimpijada” od prije nešto malo više od četvrt stoljeća dogodila nekom drugom i u nekom drugom dobu. U Bosni i Hercegovini se, nažalost, oduvijek slabo pamtilo a brzo zaboravljalo, čime su njezini ljudi bili i ostali osuđeni na ponavljanje već znanih lekcija. Kao i svi loši đaci…

http://depo.ba/