Sarajevska blasfemija

Izdvajamo

• Đavo ili šejtan, isto je, doista jeste nad gradom. On vazda dođe po svoje. Ali se čini da sada nije tu ni radi Frljića, ni radi Bojića. Ni onaj S.S. uhvaćen sa druge strane granice nije njihov primarni pacijent. On je posljedica, a tema blasfemije u Sarajevu, nekada Gradu, na terenu je uzroka. Nema tu velike filozofije.

Povezani članci

• Dubravka Stojanović: Srbija i Hrvatska se i dalje nadaju da će ostvariti svoje ratne ciljeve u Bosni
• Za bolju budućnost: Lijekovi privatne firme Saita Muradića bivšeg SBB-ovog direktora Apoteka Sarajevo na esencijalnim listama
• Magijski legalizam
• Odugovlačenje suđenja pod spornim okolnostima promene člana veća
• Zapadna Evropa napušta kršćanstvo, počinje sustizati nejveće nevjernike Čehe
• Zaigraj kviz ,,Prvi put biram!” i osvoji vrijedne nagrade

Svašta se minulih dana događalo u nekada mirnom i u sebi pospremljenom Sarajevu koje danas liči na grad na koji je sami đavo/šejtan spustio svoju šapu. Duhovi su silno uznemireni. Mnogi su razlozi, a skupili se u isto vrijeme. Narod izlazi na ulice jer mu se odjednom, nakon poprilične ignorancije lokalnih izborima prije desetak dana odjednom učinilo da je mjera u svemu prevršena. Tako to biva sa naoko malim iskrama za velike eksplozije. Studenti kojih na tim istim izborima nigdje nije bilo, prednjače u protestima. Bezbrojne lokalne »institucije« zadužene za sigurnost i koješta drugo optužuju jedna drugu za nered u gradu, tonovima koji ponajviše odišu otvorenim animozitetom. Policijski komesar vapi da je »medijski linčovan«. Poklonici teatra i kulture dramatično su podijeljeni, ovdašnji Kardinal piše pisma unaokolo pominjući (s početka 21. stoljeća!) »blasfemiju« na MESS-u, teatarskom festivalu koji se ponosio slobodoumljem i kad je bilo najteže. Crkveni velikodostojnik traži da se ispita odgovornost organizatora Festivala tim povodom. Samo tri dana kasnije dr. Drago Bojić, bosanski franjevac, teolog, promovira knjigu »Zlato i tamjan« kojom (vremenski slučajna koincidencija sa događanjima) govori o »heretičkoj prirodi istine«, o »predstavnicima vjerskih zajednica koji se za šaku srebrenjaka klanjaju ovozemaljskim bogovima« i mnogo čemu drugom.

Odjednom, tri su događaja u pitanju, na prvi pogled bez velike uzajamne veze, a zapravo, mnogo čvršće uzajamno isprepletena nego što se čini.

Prvo je Oliver Frljić, »najveći postjugoslovenski prokletnik« (A. Methadžović) pozvan u nekadašnji Grad, na MESS, sa svojom predstavom »Naše nasilje i vaše nasilje«. Predstava je prethodno bila na teatarskim smotrama u Beču, Berlinu i u Poljskoj, u gradu Bydgoszczu. Osim pojedinih »vrućih« kritika u tamošnjim medijima, u Beču i Berlinu nikome od crkvenih velikodostojnika nije palo na pamet da se oglase povodom predstave. Crkva je crkva, a kultura je kultura. U »tvrdoj« Poljskoj je otvoreno protestiralo nekoliko gradskih vijećnika, a jedna parlamentarna zastupnica radikalno konzervativne stranke »Pravo i pravednost« zbog predstave je prijavila tužiteljstvu pozorište u pomenutom gradu. Naravno, »tužitelji« su tamo prvo vidjeli predstavu.

Onda je došlo Sarajevo. Na neviđeno, tragom tekstova o »skandalu u Poljskoj« čistunci su preventivno podigli temperaturu. Znamo nas. Onda je uslijedila vijest o kaznenoj prijavi kardinala Puljića protiv MESS-a. Potom je »kaznena prijava«, prema objašnjenju Katoličke tiskovne agencije Biskupske konferencije BiH (KTA) preinačena u »prosvjedno pismo« Kardinala, upućeno još 1. oktobra Tužilaštvu BiH, gradonačelniku Sarajeva, predsjedniku Vlade kantona Sarajevo i Apostolskoj nuncijaturi u BiH. Razlog, veliko uznemirenje vjernika multikonfesionalne BiH, prevashodno katolika ali i muslimana, Frljićevom predstavom. Kardinal posebno optužuje organizatore MESS-a za uvrštavanje u program nečega što je – blasfemija! Odmah reagira savjesni predsjednik Vlade kantona Sarajevo Elvedin Konaković (SDA) koji potvrđuje kako će se njegova Vlada pozabaviti organizatorima predstave. Kardinalu se promptno pridružuje i staro i uvaženo Hrvatsko Kulturno Društvo »Napredak«.

Za mnoge nevažno, nitko od njih u tom času nije vidio predstavu. Hajka je, ipak, dala rezultat. Organizatori Festivala donose odluku da se »iz sigurnosnih razloga« Frljićeva predstava igra bez publike, samo pred članovima žirija! Publika se ne slaže i bezmalo provaljuje u Pozorište. Skandal, zapravo, tek počinje… I nervoza u gradu.

I dok se sve ovo dešava, u večernjim satima minulog ponedeljka, izvjesni Sanjin Sofić (25), inače doooobro poznat policiji, svojim »golfom 6«, pri brzini od sto km/h, na pješačkom prelazu ispred Zemaljskog muzeja, usred grada, ubija dvije studentice, Editu Malkoč (21) i Selmu Agić (20), i bježi »u nepoznatom pravcu«. Uz krvavu dramu, počinje iza zavjese za mnoge ne baš neočekivana farsa u režiji »države«, ovakve kakva je: Bjegunac se organizira tokom iste noći i uz lako identificirane pomagače, nešto iza 6 sati slijedećeg ujutra, bez problema i uz ličnu kartu, prelazu u Srbiju, na graničnom prelazu Uvac kod Priboja. U Sarajevu policija, MUP, Tužilaštvo, Granična policija, Nezavisni policijski odbor… sva sila kantonalnih »institucija«, ne uspijevaju da se povežu, da djeluju, da se iskoordiniraju, usaglase, dogovore onoliko koliko je minimalno neophodno da dotični kriminalac barem ne može da mrtav hladan pređe sa regularnom ispravom, granični prelaz opremljen svom komunikacijskom i ostalim tehnikom koju ima međunarodni granični prelaz. Jednostavno, »Sarajevo« je sa granice obavješteno tri sata nakon što je dotični S.S. doista tuda prošao – da je uredno prošao! Koji sat kasnije njegov je advokat dojavio javnosti kako mu je pacijent u depresiji i kako se strašno kaje zbog svega.

Sve što se dešava od utorka do danas, zapravo, svojevrsna je farsa razvaljenog sistema. I uzajamna optuživanja, i petljanja u izjavama po raznim tv stanicama i portalima, i pravdanja uz prebacivanje odgovornosti jednih na druge, i dosoljavanja u kojima postaje jasno kakav je to sve skupa košmar koji se zove državom, kantonom, strankama, liderima, ustavnim glupostima počivanim na neznalicama, rođacima, ignorantima, potkupljenima i vjernima… Čovjek u svemu tome naprosto ne može da vjeruje vlastitim ušima slušajući ko sve tu »nema ovlasti« za ovo ili ono a »sigurno bi reagirao da ima«. A ko ima? Ko će to znati slušajući kako Policijski komesar Kantona Sarajevo optužuje premijera Vlade istog Kantona što se »neprimjereno uplitao u tok sjednice Nezavisnog policijskog odbora i samoinicijativno upućivao više pitanja policijskom komesaru…« A samo desetak dana ranije glasovita SDA je u Sarajevu proglasila grandioznu izbornu pobjedu (sic!) sa »najboljim kadrovima što su u službi naroda…«

Sa druge strane Drine policija je za manje od desetak sati uhapsila onog S.S. i već ga ispitala u Novom Sadu, a da ni do tada nije dobila ništa od dokumentacije iz Sarajeva, neophodne za ekstradiciju.

Ona Kardinalova »blasfemija« povodom Frljića koji je doista noćna mora svakoj ultra-nacionalističkoj i konzervativno – religijskoj pameti na ovim prostorima, a nije je nikako malo, ući će u sarajevske anale ili kao vic ili kao tuga, ovisi koliko ko bude imao duha u tumačenju storije. »Blasfemija« sa državom ovdje, ipak je mnogo gora. Knjiga fra Drage Bojića, teologa kojeg su šikanirali na najgori način unutar njegove crkve isti oni što su se, valjda, identificirali sa samim božanstvom – sjajna je i predstavljena u jadnom, nekada doista velikom Sarajevu, u pravi čas. Neka se zna i da joj je izdavač »Centar za kritičko mišljenje« iz Mostara. Javnosti poznatiji kroz portal tačno.net. Mnogo je mjesta u knjizi nad kojima će normalni, pošteni i savjesni ljudi zastati s razlogom ali i nostalgijom, a sada već i nevjericom. I pročitati, recimo, o BiH, »zemlji nezavršenog rata, koji se nastavlja na političkom polju…. Ova država se za sada ne može izvanjski raspasti, ali ne može postići ni unutrašnju koheziju… Tragedija je u tome što se tzv. međunarodna zajednica nikada nije složila oko pravednog rješenja za BiH, nego je nagradila etničko čišćenje i iznutra je učinila takvom da ne posjeduje snagu koja bi je učinila demokratskom i funkcionalnom…«

O umjetnosti i religiji Bojić kaže, znakovito i za slučaj sa MESS-om: »Sveto nije privatno vlasništvo religijskih zajednica, a njegovo predstavljanje i tematiziranje nije isključivo privilegij pripadnika vjerskih zajednica. Zato umjetnicima treba ostaviti slobodu u interpretiranju i predstavljanju svetoga…« U vezi sa tzv. »blasfemijom«, ne najnovijim povodom, fra Drago još ranije piše: »Danas bi Isus vjerovatno pobacao sve križeve obješene na neprikladnim mjestima, porušio one koji su postavljeni da prkose drugima i bičem rastjerao one koji su ih postavili, prije svega svećenike!«

Oni što su se među Franjevcima, izgleda, umorili od svog nekadašnjeg odnosa prema Bosni i Hercegovini pokušali su, ne baš lukavo i operezno, da smjeste u neku rupu Bojića, da ga ne slušaju i ne gledaju. Nije uspjelo. Njihova bogohuljenja, crkvena i »državnička«, ona što kriminalce raznih vrsta ostavljaju na slobodi, a nje je baš zato sve manje, tema su kojom se valja baviti i vjerski i svjetovno.

Veliki lomovi obično počinju malim naprslinama u sistemu koji laže samoga sebe. Nesposobnost, dezorganiziranost, bahatost i ignoriranje vlastitih obaveza do bezobrazluka, uljuljkanost u vlasti, razlozi su raspada kobajagi države u kojoj je moguće sitnica bjekstvo kriminalca za kojeg se zna da će to učiniti. I u kojoj će se krivica za takve i slične stvari prebacivati u lancu vlasti pravljene onako kako se krpio dr. Frankenštajn. To porađa i potpuni gubitak osjećanja za realnost temeljem čega se doista vjeruje da se umjetničko propitivanje zbilje može vratiti u vrijeme spaljivanja »vještica«. Ništa tu nije čudno. Jedna dekadencija stvara i obnavlja novu. Priča nije gotova, i neće ni biti onako kako zaigrani lažni vlasnici zemlje i neba vjeruju.

Đavo ili šejtan, isto je, doista jeste nad gradom. On vazda dođe po svoje. Ali se čini da sada nije tu ni radi Frljića, ni radi Bojića. Ni onaj S.S. uhvaćen sa druge strane granice nije njihov primarni pacijent. On je posljedica, a tema blasfemije u Sarajevu, nekada Gradu, na terenu je uzroka. Nema tu velike filozofije.

Novi list