SANJIN KODRIĆ – IZGUBLJEN U KNJIŽEVNOJ POVIJESTI

Izdvajamo

• Novi historicizam u Kodrićevom pismu puka je autoreklama kojom se maskira stvarni cilj njegovih tekstova – utemeljiti arhaizirani, getoizirani, klerikalizirani, autoviktimizirani, redukcionistički koncept bošnjačkog nacionalnog i kulturnog identiteta. Drugim riječima, Kodrić je devetnaestovjekovni tip nacionalnog radnika u književnom polju na početku 21. stoljeća. Pri tom i običan falsifikator.

Povezani članci

• UZBRDICE/NIZBRDICE Ljubo R. Weiss: Papa Franjo na pupku svijeta (II)
• Naša stranka Zenica: Grad zapošljava koga hoće, bez obzira na rezultate konkursa
• Netransparentnost Ujedinjenih naroda: Kako je UNDP dijelio milione dolara pomoći BIH za borbu protiv Covida
• Trumpov trenutak istine
• Gospa od Sedam Watti
• 50 nijansi zelene

Kodrić se pišući o Čolakoviću uključuje u onaj tok revizionističkih historičara i povjesničara književnosti koji danas relativiziraju odgovornost pripadnika kolaboracionističkih pokreta na prostoru bivše Jugoslavije s ciljem da njihove ideološke naracije učine legitimnim u društvenom prostoru.

Piše: Enver Kazaz

U Zagrebu je koncem novembra 2013. godine uz finansijsku podršku Ministarstva za kulturu Federacije BiH, a u organizaciji zagrebačke Kulturne zajednice Bošnjaka Preporod i Slavističkog komiteta, što ga je osnovala grupa profesora sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu radi probitka u univerzitetskoj karijeri, održan znanstveni skup o djelu Envera Čolakovića. Našao se tu i hrvatski spisatelj Božidar Petrač, predsjednik Društva hrvatskih književnika i tvrdi zastupnik tuđmanizma, zbog čega su to društvo napustili svi značajni hrvatski spisatelji i spisateljice i formirali svoje nezavisno udruženje. Naricalo je to društvance nad zlosretnom sudbinom Envera Čolakovića u povodu stogodišnjice piščeva rođenja, a poslije se objavilo u zagrebačkom bošnjačkom časopisu Behar.[1]

Enver Čolaković, foto: fanphobia.net

            Čolaković je zadugo bio nasilno i nepravedno isključen[2] iz bošnjačke književnosti, tvrdi tu sarajevski profesor bošnjačke književnosti Sanjin Kodrić, jedini na svijetu, često on to zna u neformalnim razgovorima naglašavati za sebe kako bi boldirao svoju akademsku pojavu. Bivši federalni ministar za kulturu Salmir Kaplan osvrnuvši se na Čolakovićev opus istakao je u svom uvodnom govoru: Riječ je, dakle, o poetsko-proznoj kozmogoniji koja u prvi plan ističe životne pulsacije za sva vremena. I upravo su fantazije i folklor ispunili i roman „Legenda o Ali-paši“, za koji su književni historičari ustvrdili da je riječ o jednom od naših najboljih romana objavljenih za vrijeme Drugog svjetskog rata, romanu u kojem dolazi do izražaja iskustvo islamskog kolorita u pretapanju s multikulturalnom i multikonfesionalnom Bosnom. [3]

                Naravno, Kaplan izmišlja, jer nijedan književni historičar to nije nikad i nigdje istakao. A i zašto bi? Neka ministar odgovori da li su Bošnjaci tokom Drugog svjetskog rata objavili samo jedan, ili možda još koji roman. Zato ex-ministar i kaže ovako uopćeno: književni historičari. Koji, kad, gdje su to eventualno istakli ne navodi. Ne može ni navesti, jer takve tvrdnje nema, tim prije što je o Čolakovićevoj Legendi o Ali-paši pisano vrlo malo. Najčešća kvalifikacija tog romana u dosadašnjoj književnoj historiji jest da je to istočnjačka priča,[4] u žanrovskom pogledu anahrona i oslonjena na koncept pseudohistorijskog romana, u kojemu je savremena postkolonijalna teorija prepoznala jedan od izvora zapadnjačke stereotipizacije i stigmatizacije Orijenta i Istoka.

            Zanimljiv lik je taj Kaplan. Dok je bio ministar nije imao običaj dolaziti na ovakve simpozije upriličene povodom npr. Selimovićeve godišnjice, Andrićeve, Sijarićeve i sl., ali nacrtao je svoju tjelesnu pojavu u Zagrebu i čak probuncao, valjda iz velike ljubavi prema književnosti, a ne prema Čolakovićevim ideološkim opredjeljenjima: poetsko-prozna kosomogonija i životne pulsacije za sva vremena. Kao da mu je govor pisao Kodrić lično i svojeručno, s visokoumnom spoznajom o svojoj jedinstvenosti na svijetu. Nikakve kosomogonije, a pogotovu životnih pulsacija za sva vremena nema u Čolakovićevom djelu. Po svemu anahron pisac, on je u periodu između dva svjetska rata, a i u drugoj polovini dvadesetog stoljeća, sve do svoje smrti baštinik ovdašnjeg epski kodiranog folklornog romantizma sa idejom ideologije i konstruktom etničkog identiteta u svojoj osnovi, kako ovakav model književnosti određuje Cvjetko Milanja.[5] Čolaković je, dakle, zakašnjeli Bašagić, pogotovu onda kad militantno pjeva o Aliji Đerzelezu, zazivajući ga da ustane iz groba i mahne sabljom, a potom se vrati majci na Ahiret i kaže joj da su svi Bošnjaci zbog trpnje u Titovoj Jugoslaviji postali Đerzelezi. On je zakašnjeli romantičar i onda kad jadikuje nad nestalim svijetom osmanske Bosne, šireći osmanofiliju, autoegzotizam i autokolonizatorsku fantazmu u svojoj prozi i poeziji, s kojima je raskinuo Mulabdić još u 19. stoljeću, deosmanizirajući bošnjački nacionalni identitet u Zelenom busenju i opredjeljujući se za izgradnju njegove moderne forme na osnovama evropskog racionalizma i prosvjetiteljstva. Mulabdića će u tako zamišljenom konstruktu bošnjačkog nacionalnog i kulturnog identiteta slijediti mnogi tadašnji pisci, Osman Nuri Hadžić, Abdurezak Hifzi Bjelevac, Nafija i Šemsudin Sarajlić, Musa Ćazim Ćatić, Fadil Kurtagić, Avdo Karabegović Hansanbegov, a o generaciji koja je ušla u književnost nakon Prvog svjetskog rata da i ne govorimo.

            Zašto je, onda, Čolaković privlačan Kodriću i ministru Kaplanu, te skupini koja je jadikovala nad njegovom književnom sudbinom u Zagrebu 2013. godine, dok je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić obećavao da će taj pisac dobiti ulicu u glavnom gradu Hrvatske. (Baš da vidimo hoće li i može li održati obećanje taj današnji stanovnik zatvora, osumnjičen za kriminal, ili se u svom poznatom populizmu samo udvarao slušateljima kako bi od njih dobio po koji glasić za uvećavanje svoje moći.) Privlačan im je zato što oni zasnivaju drugačiju formu bošnjačkog identiteta od one ustanovljene u bošnjačkoj moderni i stoga vrše njegovu arhaizaciju, klerikalizaciju, getoizaciju, autoviktimizaciju, fobizaciju i na koncu militarizaciju. Sve to garniraju osmanofilijom i osmanonostalgijom, smatrajući da je tamo, u dalekoj osmanskoj prošlosti, sadržan iskonski konstrukt nacionalnog identiteta, njegova organska forma, krvno-srodnička osnova i arhetipski sklop. Čolakovića oni koriste i kao snažan simbolički argument u demoniziranju titoizma i oblika bošnjačkog identiteta utemeljenog na toj ideologiji.

            Otud je njihovo poimanje književnosti u osnovi devetnaestovjekovno, epsko romantičarsko, ma koliko se retorički zaklanjali iza krivo shvaćenog poststrukturalističkog interpretativnog horizonta. Zato su književni povjesničari poput Sanjina Kodrića karikaturalni bastardi u čijem pismu se ukrštaju nacionalno funkcionaliziran romantizam i npr. površno i provincijski shvaćen novi historicizam. U tom pismu ugiba književnost i truhne njena lešina, a rađa se i raste nacionalna ideologija začinjena ličnom sujetom autora uvjerenog da je on presudan u borbi za nacionalni opstanak, gigantski mesija, jedini profesor bošnjačke književnosti na svijetu.

            Čolaković sa svojim poetički anahronim djelom zaslužuje tek mjesto u kulturnoj historiji i sporednu ulogu u povijesti književnosti, a nikako status kanonskog pisca kakav mu se na zagrebačkom simpoziju pripisuje, uz to i tvrdi da je on nevjerovatno plodan pisac čija bibliografija sadrži čak 400 jedinica. Ispade, prema nikad dokazanim tvrdnjama Čolakovićevog sina Zlatana, da mu je otac napisao više djela nego svi bošnjački pisci u dvadesetom stoljeću zajedno. Ako je zaista napisao toliko, onda je nejasno zašto se ne publicira taj opsežni opus ovog bošnjačkog Tolstoja i Dostojevskog skupa, jer 400 djela nije mala stvar. Gigantski je to opus, pa je sin Zlatan prije svoje smrti bio dužan bošnjačkoj javnosti predstaviti njenog nikad spoznatog Dostojevskog i Tolstoja u Čolakoviću, vrlo genijalnom piscu.

Sanjin Kodrić, foto: avaz.ba

            Sanjin Kodrić upravo tako predstavlja Čolakovića, za vrijeme Drugog svjetskog rata kulturnog atašea u Mađarskoj, gdje ga je postavio Ante Pavelić, vođa endehazijskog, krvoločnog režima. Prihvatanjem te dužnosti, ovaj bošnjački pisac izravno legitimira Pavelićev ideološki sistem i postaje njegov puki šaraf. No, nije on bio samo šaraf u tom režimu, već i njegov ugledni pisac, pa je Legenda o Ali-paši dobila nagradu Matice hrvatske za najbolji roman 1943. godine i prije nego je objavljena. Primajući tu nagradu Čolaković se ugrađuje u kanonski poredak tadašnje endehazijske kulture i dodatno je svojim imenom i djelom legitimira. On je 1943. godine morao znati za Pavelićeve rasne zakone, za koncentracione logore, za pogrome po Hrvatskoj i Bosni, za ustaške crne legije, baš kao i za zločine i logore Hitlerovog režima, čiji je sluga bio Ante Pavelić. Legenda o Ali-paši izlazi iz štampe 1944. godine u Zagrebu, dok Hitler i Pavelić trpe poraze, a Čolaković uživa u svojoj književnoj slavi, razmeće se njome. U bošnjački književni kanon uvrstit će ovaj roman Enes Duraković 1991. godine u ediciji Muslimanska književnost u dvadeset i pet knjiga, a tragom te kanonizacije roman će ući i u bošnjačke srednjoškolske i osnovnoškolske lektire. Tim činom Čolaković je i književno rehabilitiran, nakon što je doživio građansku rehabilitaciju poslije dvodecenijskog gubitka građanskih prava u Titovoj Jugoslaviji.

            Nije jedino Čolaković izgubio građanska prava nakon Drugog svjetskog rata zbog podrške zločinačkim režimima. Mnoštvo je takvih primjera u svjetskoj književnosti. O njima inspirativno piše Mirko Kovač u knjizi Elita gora od rulje[6] analizirajući razloge za gubitak građanskih prava Louisa Ferdinanda Celinea, Knuta Hamsuna i niza drugih uistinu velikih svjetskih pisca. Kovač pronicljivo dokazuje da je nakon Drugog svjetskog rata izgrađena antifašistička civilizacijska norma prema kojoj su takve kazne bile nužne zarad denacifikacije društvenog polja. U toj sjajnoj knjizi on, nadalje, ustanovljava i da je nakon krvavih ratova iz devedesetih godina prošlog stoljeća na prostoru bivše Jugoslavije takva norma izostala, pa su zločinačke ideologije dodatno legitimirane u kulturnom prostoru, a ratni zločinci su postali nacionalnim herojima. Zaboraviti ili zaobilaziti, odnosno učiniti nevidljivim takav kontekst kada je Čolaković u pitanju, znači najjednostavnije rečeno reinterpretirati povijesne okolnosti, relativizirati Čolakovićevu odgovornost i u konačnici načiniti reviziju historiografskih fakata. To što je ovaj pisac poslije Drugog svjetskog rata izvršio estetski neuspio razračun sa svojim ratnim stajalištima u Knjizi majci[7] samo je potvrda do koje mjere je bio involviran u ideološku praksu Pavelićevog režima. Pozivati se na taj roman da bi se dokazivao njegov antifašizam isto je kao tvrditi da je mrtvac živ i da još diše.

            Upravo to i čini Sanjin Kodrić, šef Odsjeka za književnosti naroda BiH na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, voditelj Naučno-istraživačkog centra tog fakulteta, šef Instituta za književnost, profesor na mostarskom, zeničkom, sarajevskom i fakultetu muftije Zukorlića u Novom Pazaru, recenzent ispred Federalnog ministarstva za obrazovanje i nauku srednjoškolskih i osnovnoškolskih udžbenika. A uz sve to i, kako navodi u svojoj biografiji:  član je i Redakcije za izdavačku djelatnost te Redakcije časopisa Radovi Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, član Uredništva časopisa Instituta za bosanski jezik i književnost u Tuzli Bosnistika plus te saradnik Instituta za bošnjačke studije pri BZK “Preporod”. Predsjednik je Matičnog odbora BZK “Preporod”, jedan od osnivača i zamjenik predsjednika Slavističkog komiteta u BiH, gdje je i rukovodilac Odjeljenja za književnost i kulturalne studije te urednik u Redakciji biblioteke Bosnistika, kao i član rukovodstva Bosanskog filološkog društva, gdje je voditelj Odjela za konferencije i urednik za oblast književnosti u Redakciji časopisa Pismo.[8]

Enver Čolaković

            Jednom riječju, u njega je ugurano više funkcija nego u bilo kojeg svaštara i moćnika iz npr. Parlamenta Federacije BiH. Nakon što se u uvodu svoga teksta o Čolakoviću divi njegovom opsežnom opusu, profesor sa mnoštvom funkcija piše: Na prezentaciji i promoviranju knji­ževnog djela Envera Čolakovića go­dinama je predano radio posebno piš­čev sin dr. Zlatan Čolaković, i sam svojom užom strukom vezan za knji­žev­nost, no njegova nedavna smrt (2008) prekinula je ovu zadaću koja je bila više od sinovske pažnje spram roditelja. Tako su još izrazitije postale – uvjetno govoreći – objektivne okolnosti uslijed kojih Čolakovićeva književ­na ostavština i dalje ostaje neobjavljena i nepoznata.  A među njima na prvom mjestu jeste činjenica da je Čo­la­ković imao sreću da mu je 1944. u Za­grebu objavljen prvi roman – Legenda o Ali-paši i da je još prije ovog na­g­ra­đen nagradom Matice hrvatske za naj­bolji roman 1943. godine, što je, me­đutim, istovremeno bila i piščeva nesreća, početak njegove zlosretne književne sudbine, jer će upravo zbog Legende o Ali-paši i nagrade koju je ovaj roman dobio, a potom i zbog svojih književno-publicističkih priloga u periodici objavljivanoj u NDH, kao i zbog mjesta povjerenika Vlade NDH za kulturnu razmjenu u Mađarskoj, Čolaković odmah po završetku Drugog svjetskog rata biti proglašen “saradnikom okupatora“, pa čak i “fašistom“. Ova kvalifikacija donijela mu je i zabranu objavljivanja u novoj, socijalističkoj Jugoslaviji tokom naredna dva desetljeća (1945–1965), naročito autor­skih književnih tekstova, pa čak i prijevoda (uz vrlo rijetke prevodilačke izuzetke), a isti ideološki prijestup za Čolakovićevo ime i književno djelo vezivan je i znatno kasnije, pa tako i danas, kao npr. onda kad se gotovo po automatizmu zaključuje kako “Čolaković nije umakao ideologizaciji teksta“, pa tako ni “stereotipima i predrasudama recentne ideologije nacizma“, kao ni onome što je “uticaj tadašnjih rasističkih teorija“ (Kazaz 2004:66), bez stvarne argumentacije i elaboracije.[9]

            Prenosim ovaj kalambur profesora Kodrića bez lektorskih intervencija, da šira javnost vidi koliko je višefunkcionalni, multipraktik profesor pismen i kako reda pleonazme, te kako je Čolaković nagrađen nagradom, pa je sreća zbog nje, međutim, istovremeno bila i piščeva nesreća, početak njegove zlosretne sudbine. Šta, ustvari, hoće reći Kodrić. Hoće reći da je sreća dobiti književnu nagradu u Pavelićevoj zločinačkoj tvorevini i primiti tu nagradu dok taj režim kolje u Jasenovcu, donosi čuvene rasne zakone, šalje Jevreje u koncentracione logore, pali čitava naselja, siluje i progoni stanovništvo po Hrvatskoj i Bosni. Hoće reći da je legitimno, potpuno moralno i odgovorno, pisati književno-publicističke priloge u periodici objavljivanoj u NDH, tj. u ustaškim novinama. A šta je Čolaković pisao u tim prilozima, Kodrić ne govori, kao što ne kaže je li u njima taj književni gigant sa 400 djela zastupao fašističku ideologiju, kao nekad Crnjanski u časopisu Vreme, ili kao Dučić svojedobno? Je li se Čolakoviću dopadao poglavnik Pavelić i je li sa simpatijama gledao na Hitlera? Ne, takvih pitanja nema, ne postoje za Kodrića takve dileme, jer sreća je biti nagrađen nagradom za najbolji roman 1943. i objaviti roman u Matici hrvatskoj 1944. Baš kao što je to i nesreća, početak zlosretne književne sudbine, a ne pitanje jaspersovski shvaćene moralne i zakonske odgovornosti i krivice, stvar, dakle, denacifikacijskih zakona i pravnih procedura prema kojima Čolaković gubi građanska prava u periodu od 1945. do 1965. Također, u Kodrićevom tekstu je očito i negiranje Čolakovićeve odgovornosti, pa stoga i kaže da je ovaj pisac proglašen saradnikom okupatora, pa čak i fašistom, što znači da on to nije bio, već je eto proglašen, bez obzira na tako značajnu funkciju povjerenika vlade NDH za kulturnu razmjenu u Mađarskoj. Nužno je napomenuti da se takve funkcije u NDH nisu mogle dobiti slučajno, nego je Pavelić pažljivo postavljao na njih odane, tj. osobe od povjerenja, ideološki i politički saglasne s njegovim režimom. To bi profesor sa tako puno funkcija morao znati, a ne podmetati javnosti svoje tričarije i naricati nad piščevom zlosretnom sudbinom. Uostalom, Čolaković je kažnjen tek dvadesetogdišnjom zabranom javnog djelovanja i to u skladu s antifašističkom i denacifikacijskom civilizacijskom normom prema kojoj su kažnjeni i Celine, i Hamsun, i Pound i mnogi drugi klasici svjetske književnosti.

            Kodrić se pišući o Čolakoviću uključuje u onaj tok revizionističkih historičara i povjesničara književnosti koji danas relativiziraju odgovornost pripadnika kolaboracionističkih pokreta na prostoru bivše Jugoslavije s ciljem da njihove ideološke naracije učine legitimnim u društvenom prostoru. Aktuelna rehabilitacija ratnog zločinca Draže Mihailovića, odgovornog za npr. genocid nad Bošnjacima u Istočnoj Bosni samo je najvidljivija posljedica takvog revizionizma. Srpski i hrvatski revizionisti danas peru biografije Miloša Crnjanskog, Jovana Dučića, Dragiše Vasića, Mile Budaka i sličnih pisaca. Tom valu revizionista pridružuje se i Sanjin Kodrić, koji za sebe tvrdi i stavlja to u podnaslove svojih tekstova da se služi metodologijom novog historizma. Gdje mu je novi historicizam kad treba obrazložiti povijesni i kulturološki kontekst Čolakovićeva pisanja, pogotovu gdje su mu ko-tekstualne relacije Čolakovićeve proze i poezije i njegove publicistike. Tako se novi historicizam u Kodrićevom pismu svodi puku na retoričku figuru, na lažno kićenje tuđim perjem jednog u osnovi revizionističkog književnog povjesničara sa devetnaestovjekovnim konceptom nacionalne funkcionalizacije književnosti u metodološkom temelju njegove pseudoznanosti. Novi historicizam u Kodrićevom pismu puka je autoreklama kojom se maskira stvarni cilj njegovih tekstova – utemeljiti arhaizirani, getoizirani, klerikalizirani, autoviktimizirani, redukcionistički koncept bošnjačkog nacionalnog i kulturnog identiteta. Drugim riječima, Kodrić je devetnaestovjekovni tip nacionalnog radnika u književnom polju na početku 21. stoljeća. Pri tom i običan falsifikator.

            Naime, pozivajući se na moju knjigu Bošnjački roman XX vijeka, Kodrić na bezočan način falsificira ono što sam napisao o Čolakovićevom romanu Legenda o Ali-paši. On izvlači iz konteksta dijelove mojih rečenica, prešućuje da se odnose na ovaj Čolakovićev roman i stavlja ih kontekst koji sugerira da sam ideološko mrziteljski pisao o Čolakovićevom ukupnom opusu. Pogledajmo pobliže Kodrićev falsifikatorski postupak:

1. Kazaz po automatizmu zaključuje, što znači bez bilo kakve utemeljenosti u naučnom metodu i bez bilo kakve interpretativne argumentacije.
2. Kazaz tvrdi: Čolaković nije umakao ideologizaciji teksta. Kodrić ciljano ne kaže kojeg teksta, pa to dobija značenje da sam tom tvrdnjom ocijenio ukupno Čolakovićevo djelo.
3. Kazaz tvrdi da Čolaković također nije umakao ni stereotipima i predrasudama recentne ideologije nacizma, kao ni onome što je uticaj tadašnjih rasističkih teorija, bez stvarne argumentacije i elaboracije, pa sam prema Kodriću obična neznalica i lažov.

            Kodrić me, dakle, predstavlja kao hulju kojoj je cilj ideološki ocrniti Čolakovićevu ukupnu književnost. A evo šta sam zaista napisao o Čolakovićevoj Legendi o Ali-paši u studiji Bošnjački roman XX vijeka. Nakon što sam poetički odredio taj roman, naglašavajući da je profiliran na sentimentu romantizma i idealizovanog svijeta, te da se u žanrovskom smislu mora govoriti o izvjesnom stepenu Čolakovićevog anahronog odnosa prema protejskoj prirodi žanra romana i nakon što sam žanrovski odredio taj roman kao pseudohistorijski, napisao sam slijedeće: Ni Čolaković, nažalost, nije umakao ideologizaciji teksta. Unutar opozicijski postavljenog sistema odnosa, gdje se fizičko zdravlje, odnosno tijelo, pojavljuje kao metafora (nad)rase, a trgovcu Jevrejinu pripisuje čitav niz negativnih osobina i postupaka usklađenih, između ostalog, i sa stereotipima i predrasudama recentne ideologije nacizma, te ljubav prema bolesniku unaprijed osuđuje kao nezdrava – nije teško prepoznati uticaj tadašnjih rasističkih teorija na Čolakovićev roman. Taj uticaj nije eksplicitan, ali u asocijativnoj ravni teksta on nesumnjivo nosi ideološku komponentu roman. Tako se i Čolakovićev roman ukazuje u matrici ideologizacije kanonski (ovdje se misli na kanon žanra, a ne vrijednosni kanon u književnosti, op. E. K.) shvaćenog romana u kontekstu bosanske i bošnjačke književnosti, priključujući se književnosti prosvjetiteljskog modela sa ideološkom funkcionalizacijom u svojoj osnovi.[10]

            Dakle, potpuno je jasno da u podlogu svojih narativnih figura Čolaković ugrađuje ono što Frederic Jameson defenira kao političko nesvjesno. Prema Jamesonu svaki umjetnički tekst sadrži tri nivoa političkog nesvjesnog: tekstualni, društveni i povijesni,[11]a ostvaruje se kao društveni simbolički čin. Na taj način pisac nesvjesno političke, ideološke i društvene protivrječnosti i sukobe imaginarno oblikuje, težeći ka njihovom razrješenju. Zato sam i napisao da Čolaković, nažalost, nije umakao ideologizaciji teksta koja se očituje na njegovoj asocijativnoj ravni¸ preko narativnih figura i koncepata junaka, a ne na izravan način. Otud fizički jako i zdravo tijelo Ali-pašino jest u Čolakovićevom romanu metafora (nad)rase, baš kao što je bolest tijela Ali-pašinog ljubavnog suparnika također metafora koncipirana na eugenetskim stajalištima tadašnjih rasističkih ideologija. Lik jevrejskog trgovca, tvrdice, manipulatora i nekog ko je moralno osakaćen dolazi u Legendi o Ali-paši kao narativna realizacija predrasuda i stereotipa postavljenih u tadašnjim rasističkim teorijama. Jamesonov koncept političkog nesvjesnog primijenjen na čitanje ovog romana, nadalje, ukazuje da Čolaković imaginarno reproducira ideološke naracije i rasne teorije tako što u svojoj priči idealizira Ali-pašu, a njegova moralnost, dobrota, odanost snu i ljubav proizlaze iz snage tijela, a ne iz duha i uma. Budući da naspram njega stoji ljubavni suparnik epileptičar, pisac razvija crno-bijelu polarizaciju među likovima postavljajući tezu da iz bolesti proističe moralno zlo. Nije li to u samom koncipiranju junaka nešto što bi se moglo odrediti kao fizički rasizam, pogotovu kad se ima u vidu da epilepsija jest bolest sa tzv. epileptičnom aurom u kojoj bolesnik može zapasti u vrlo kreativno stanje i doći do genijalnih otkrića.

            Kodrić bi, kao neko ko se poziva na novi historizam, morao uspostaviti ko-tekstualne relacije između ideoloških diskursa i tadašnjih rasnih teorija i Čolakovićevog romana, pogotovo ko-tekstualne relacije između Čolakovićeve publicistike i proznih djela. Tim prije što u naslovu svoga teksta insistira na kulturalno-poetičkim kontekstima Čolakovićevog opusa. Ali, namjesto razrade tih konteksta on ih svodi na periodizacijsku shemu isključivo bošnjačke književnosti, i to shemu koja se pretvara u pravi književnopovijesni galimatijas. Evo kako izgleda taj Kodrićev književnopovijesni galimatijas, sintaksički potpuno nepismen, čak nemoguć za čitanje:

                Ovakvo što nije slučaj isključivo uslijed naročitog piščeva razumijevanja fenomena pjesničke umjetnosti kao takve i sebe kao pjesnika (usp. Čolaković, E. 1990a), već, čak možda i prije svega drugog, i stoga što je – zahvaljujući specifičnoj poziciji pisca – Čolakovićevo pjesništvo imalo barem tu sreću da se – u piščevoj javnoj izolaciji – razvijalo sve vrijeme neprekidno, na način književnopovijesnog kontinuiteta, i da je kao takvo nesumnjivo nastavljalo i međuratna književna iskustva bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, ali isto tako i barem u naznakama sačuvana iskustva mađarskog međuratnog književnog konteksta kao onog okvira za koji su vezani piščevi pjesnički počeci, baš kao i uopće iskustva savremenog evropskog pjesništva, s kojim je pisac ostao u trajnoj i neposrednoj vezi s obzirom na svoj prevodilački rad – sve to, dakle, bez naglih i radikalnih poetičkih zaokreta kao kod drugih bošnjačkih i bosanskohercegovačkih pisaca u vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata, a koji su, naime, u ovom povijesnom trenutku imali nesreću izvršavanja obaveze služenja socijalističkoj Revoluciji i poratnoj obnovi domovine, uz poštivanje strogih poetičkih okvira književnosti NOB-a i socrealizma. A na taj način, upravo isti oni razlozi koji su ga izopćili iz javnosti književnog života, i koji su njegovo prozno djelo učinili književnohistorijski dekontekstualiziranim i izgubljenim u povijesti u negativnom smislu, ovdje – u slučaju značajnog dijela Čolakovićeva pjesništva – ostvarili su se pozitivnim učincima, istina i dalje potvrđujući drugačijost piščeve književnohistorijske pozicije, ali isto tako istovremeno stvarajući osnovu i za to da upravo pjesnički rad Envera Čolakovića postane neka vrsta čuvara moderne književne svijesti i sasvim konkretni, stvarni most između književne prakse međuratnog avangardizma te njegovih poetičkih alijansi i neoizama, na jednoj strani, i poratnog predmodernizma i modernizma u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti, na drugoj strani, bez njezina povijesnorazvojnog diskontinuiteta u vremenu i neposredno nakon Drugog svjetskog rata, odnosno vremenu književnosti NOB-a i socrealizma. (…)

            Preciznije govoreći, u pitanju je specifičan kulturalno-poetički okvir novije bošnjačke i bosanskohercegovačke književne prakse – njezin politradicijski kulturalno-poetički makromodel, a koji – smješten između kanonskog i postkanonskog kulturalno-poetičkog makromodela novije bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti kao njezina druga dva temeljna kulturalno-poetička okvira ove vrste (usp. Kodrić 2012:104–130, 174–200) – ne samo da ih spaja i međusobno povezuje u smislu književnopovijesne dinamike već, isto tako, počev od međuratnog doba pa sve do vremena nakon Drugog svjetskog rata u sebi okuplja upravo elemente i jednog i drugog, počivajući upravo na miješanju kulturalno-poetičkih značajki različitih vrsta i karaktera, pa čak i onih sasvim suprotnih i međusobno isključujućih, nerijetko u književnom djelu jednog autora, pa čak katkad i u jednom te istom književnom žanru ili pojedinačnom književnom tekstu (usp. Kodrić 2012: 131–174), baš, dakle, kao kod Čolakovića.[12]

                Zadržimo se malo na Kodrićevim terminima: politradicijski kulturalno-poetički makromodel, kanonski i postkanonski kulturalno-poetički makromodel, međuratni avangardizam i njegove poetičke alijanse i neoizmi, poratni predmodernizam i modernizm. Ni oni se ne mogu pojmiti, kao ni Kodrićeva sintaksa, potpuno alogična, haotična, nerazumljiva. Kako li se time muče studenti, kako li odgovaraju pred profesorom koji citira samog sebe, jer nema koga drugog. Ne zaboravimo: on je jedini profesor bošnjačke književnosti na svijetu, jedini, kao Bog u kosmosu.

            Čuj politradicijski kulturalno-poetički makromodel u bošnjačkoj književnosti. Ispade da bošnjačka književnost sadrži u sebi više tradicija, više bošnjačkih književnosti, pa je ona politradicijska. Koje su to tradicije, ko ih je oblikovao, ili se, pak, radi samo o jednoj tradiciji obilježenoj povijesnim diskontinuitetima. A onda još dođe makromodel, koji kao da je krovni različitim modelima, u sebi ih sabira, sjedinjuje, pa je on makro, nad model – usisna spužva. Prema tome, bošnjačka književnost je u tradiciji ogromna, visoko diferencirana, sa bezbroj modela, a ne tradicija obilježena usvajanjem imperijalnih osmanskih kulturnih obrazaca, pisanjem na arapskom, turskom i persijskom jeziku, a poslije na narodnom, kad se zasniva romantizam u bošnjačkoj književnosti. Potom dolazi međuratni avangardizam i njegove poetičke alijanse. Preveden u realnost književne prakse ovaj termin pokriva svega jednog-dva avangardna pisca, a ovako skrojen on sugerira da je to nepregledno more autora, djela i poetika. Kodrićev termin obična je krivotvorina, čista književnopovijesna glupost s poetičkim alijansama. Potom dolazi poratni predmodernizam, termin koji bi svojim sadržajem trebao pokrivati valjda intimizam u bošnjačkoj književnosti iza Drugog svjetskog rata. Ali, Kodriću je ono što je ukupna svjetska znanost prihvatila – netačno, neprihvatljivo, pa kuje svoj termin. Jer, valja se još više osamiti, nije dovoljno biti jedini, nego težiti da se postane nadjedini. Zato i citira najčešće samog sebe. Mora, jer njegov galimatijas niko ne može ni razumjeti, niti prihvatiti. Drugim riječima, ako je kako tvrdi književno djelo Envera Čolakovića izgubljeno u povijesti, onda je Sanjin Kodrić s ovakvim terminima, tezama i stajalištima – potpuno izgubljen u književnoj povijesti.

[1] Isp. Trajni književni znamen Envera Čolakovića, Behar, 114, dostupno na Internet adresi: behar.hr, 5. 4. 2105.

[2] Isp, Sanjin Kodrić, Izgubljeno u povijesti: književno djelo E. Čolakovića i njegovi kulturalno-poetički konteksti, dostupno na Internet adresi behar.hr, 5. 4. 2015.

[3] Govor ministra Kaplana na otvaranju Simpozija o Enveru Čolakoviću, dostupno na internet adresi: behar.hr., 5. 4. 2015.

[4] Isp. npr. Dejan Đuričković, Roman 1945-1980, Sarajevo, 1991.

[5] Isp. Cvjetko Milanja, Hrvatski roman 1945-1990, Zagreb, 1996.

[6] Isp. Mirko Kovač, Elita gora od rulje, Zagreb, 2009.

[7] Isp. Enver Čolaković, Knjiga majci, Hadžići, 2012.

[8] Sanjin Kodrić, biografija, dostupno na internet adresi: behar.hr, 5. 4. 2015.

[9] Sanjin Kodrić, Izgubljeno u povijesti: književno djelo E. Čolakovića i njegovi kulturalno-poetički konteksti, dostupno na internet adresi: behar.hr, 5. 4. 2015

[10] Enver Kazaz, Bošnjački roman XX vijeka, Zagreb-Sarajevo, 2004., str. 66.

[11] Isp.Frederik Džejmson: Političko nesvesno. Pripovedanje kao društveno-simbolički čin, Beograd, 1984.

[12] Sanjin Kodrić, Izgubljeno u povijesti: književno djelo E. Čolakovića i njegovi kulturalno-poetički konteksti, dostupno na Internet adresi: behar.hr, 5. 4. 2015