Sanjao sam

Povezani članci

• Domovinski odgoj
• OD KUPRESA DO MANJAČE: Hapšenje Daneta Lukajića povezano sa istragom protiv generala HV Željka Glasnovića?
• Lideri EU potvrdili kandidatski status za Bosnu i Hercegovinu
• ROKO MARKOVINA: TRI DANA KOJA SU POTRESLA MOSTAR
• Na kineskom, s ljubavlju
• Petokraka kao dio hrvatskog identiteta

Sanjao sam sinoć  kišu i crne oblake.  Orkanski vjetar i tamno nebo.  Padao sam sa oštre stijene u neku provaliju a oko mene su se čempresi savijali od snage vjetra i stvarali zastrašujuću buku.  Padam tako u tu provaliju, gledam u bezdan a on gleda mene. Sve je manje svjetla a sve više tame. Napokon sam dotakao dno.  Teturam.  Onda se pojavi čovjek sa svijećom i reče mi da je to njegova provalija i da sebi tražim drugu.  Pokušavam mu objasniti da sam ja tu slučajno, ne svojom voljom, da me odnijelo, a on navalio da izađem jer mu remetim mir.  Pitam se u sebi kakav mir kad gore sve zavija  leti i huči, a onda shvatim da se dole to ne čuje i da je kod ovog čudnog čovjeka stvarno mirno i nekako sigurno.  Iako sam bio na dnu neke jame ili provalije, i  nemam pojma kako ću se izvući odatle, poželih tu i ostati.  Tako se i usprotivih ovom čudaku sa svijećom i rekoh mu da ne idem nigdje.  On me pogleda sa prijezirom, odmahnu rukom,  promrmlja nešto sebi u brkove i ode u neku plavičastim svjetlom osvjetljenu prostoriju.  

Pođoh nepozvan za njim a tamo neki drugi svijet. Sve je nekako čisto, toplo, ugodno i nekako prijatno.  Ono plavičasto svjetlo sve obasjava na neki čudan, ali istovremeno ugodan način.  Neki ljudi, koji me za razliku od onoga sa svijećom ne primjećuju, sjede za stolom, na stolu piće i hrana, pričaju smiju se. Nešto je  tu čudno, ali je nekako ugodno.   I kad sam im se obratio nisu uzvratili pozdrav.  I kad sam ih dodirnuo nisu reagovali, i kad sam se proderao, sad već od straha, nisu reagovali.  Polako shvatam da nismo u istom svijetu.  Sjetim se onih Ajnštajnovih terija paralelnih svjetova koje nikada nisam razumio.  Onaj čovjek sa svijećom se odjednom stvori ispred mene i sada sa osmjehom reče da je vrijeme da idem.  Ovaj put nije bilo prezira u njegovim riječima, nije bilo drskosti, a ni ja se nisam protivio.   Izgleda da je htio da me nauči lekciju, da me isprepada i sada mu je drago što je uspio u naumu.  Drago mu je i što ja više nisam tako željan ostati dole.

Probudio sam se u pola četiri, ustao, otišao u dnevni boravak da ne remetim ukućanima san i upalio televizor.  Misli su mi lutale,  osjećao sam se čudno i nestvarno.  Povlašteno i odbačeno.   Ugodno i neprijatno.  Zadovoljno i neispunjeno. Zbunjeno.  Razmišljam.   Da li život  stvarno ide dalje ili je stao?  Da li ljudi zaslužuju da im se pomaže ili ignoriše?  Da li je „Pametnije“ spasiti psa lutalicu od čovjeka „lutalice“?  Zašto su ljudi u pravilu nezahvalni?  Zašto su  zlobni i ljubomorni?  Zašto su riječi „Pravda i Fer“ izmišljene riječi?  Zašto se licemjerstvo, zavist, pohlepa i zloba ne kažnjavaju po zakonu?  Zašto se loše osjećam?  Zašto od svake knjige koju pročitam najviše ćutim tugu, strah i nesreću glavnog junaka?  Zašto to dugo pamtim?  Zašto drugi ne vide ono što ja vidim?  Živimo u istom svijetu, hodamo istim ulicama, pijemo istu kafu, pričamo istim jezikom…. ali se ne razumijemo.  Zašto je ovdje normalno biti nenormalan?  Zašto je „drzak“ onaj koji odbija da ga uljudno lažu, onaj koji se ne miri sa statusom quo.

I tako dođe jutro.  Uskršnje jutro.  Noć prije, lijepo upakovane Uskršnje čestitke stavio sam svojim komšijama Hrvatima za vrata.  Red je, komšije su to.  Oko 10 ujutro, dok sam neobrijan i neuredan pisao neku tužbu , zazvoni mi komšija sa suprugom da se zahvali na čestitki.  Hvala ide uz Uskršnja jaja i nekoliko komada torte.  Baš su ljubazni, mislim se.  Kažem niste trebali, a oni će meni kako sam ih prijatno iznenadio.  Nisam pitao čime, ali iz razgovora pretpostavljam time što sam napravio lijepu gestu, čestitku za Uskrs i stavio je za njihova vrata.  Tu me malo zatekoše, ostao sam bez riječi.  Izgleda da sam opet uradio nešto normalno u nenormalnom svijetu.  I izazvao „iznenađenje“.

 I tako….bez obzira na medije svih oblika i boja koji su čestitali Katolicima Uskrs,  koliko je vas koji još uvijek čitate ovaj tekst „prijatno iznenadilo“ svoje komšije Hrvate Katolike  ovog praznika?  Koliko nas se potrudilo anulirati  normalan i objektivno blago neugodan osjećaj manjine među drugačijom većinom?  Pa makar na jedan dan?  Koliko nas se potrudilo  biti  normalnim  u nenormalnom svijetu?  Velikodušnim  u  duhom siromašnom svijetu ?  Koliko nas je sinoć nekome nešto iskreno oprostilo?   Ko je sinoć sanjao kišu, crne oblake, tamno nebo i orkanski vjetar?  Ko je gledao u bezdan?