SAMOUBOJSTVO DEMOKRACIJE?

Izdvajamo

• Uz završnu konstataciju kako je laž do te mjere zagospodarila javnom scenom širom svijeta, da je laganje – čini se – postalo općeprihvaćeni način komuniciranja. A posljedica? Ono što smo naznačili u naslovu, i to bez upitnika. Posljedica je samoubojstvo demokracije.

Povezani članci

• Zaglavljeni
• Tako počinje kraj
• Bleiburg na Udbini
• Almin Kaplan:Male ideje velikih ljudi
• Imigranti & ignoranti
• Vlast i filmske trake

Svjedoci smo i sudionici povijesnog trenutka koji će u ne tako dalekoj budućnosti, biti označen i zapamćen kao samoubojstvo demokracije. Pretjerano? Nikako! Neosnovano i neutemeljeno? Ni slučajno!

​Današnja demokracija što je njezini neprijatelji vješto koriste, dovodeći do apsurda bit one iskonske i istinske demokracije, sama sebe ubija. Konkretno: što je danas pravo na slobodno iznošenje mišljenja, ili ono što se uobičajeno zove: pravo na slobodu riječi? Svoja negacija, jer ono je bezočno i beskrupulozno pretvoreno u ničim ograničeno ‘pravo na laž’. Drugim riječima, laž je etablirana na javnoj sceni, a svaki pokušaj onemogućavanja ili samo razotkrivanja onoga ili onih koji lažu, etiketira se kao napad na slobodu riječi, dakle: napad na demokraciju.

​Laže se o prošlosti, Drugom svjetskom ratu i nekim aspektima Domovinskog rata, laže se o drugoj Jugoslaviji, kao i o politici Hrvatske u vrijeme Tuđmana (i o njemu samome, pogledati knjigu Ivana Miškovića ‘Titov specijalni savjetnik”), laže se o ratnim zločinima i njihovim počiniteljima, laže se o zbivanjima u Ukrajini, od rušenja Janukovića i uloge Zapada u tome, pa sve do danas, laže se o mjestu i ulozi Rusije, ali i Sjedinjenih Država u međunarodnim odnosima, laže se o pandemiji, virusima i cjepivima, laže se – ukratko – o svemu. I, što je najvažnije: laže se nekažnjeno.

​Ponekada i u nekim zemljama ipak se i kod prava na slobodu riječi poteže pitanje odgovornosti, pa i više od toga: pravi se distinkcija između prava na javnu riječ i zabrane govora mržnje. Ponekada i ponegdje. No, kako to prolazi na prostorima nekadašnje federacije, gotovo da i nije potrebno obrazlagati. U Bosni i Hercegovini, točnije u Republici Srpskoj digla se kuka i motika protiv amandmana na  kazneni zakon kojim se sankcionira negiranje genocida i veličanje osuđenih ratnih zločinaca. Kako je taj amandman snagom svojih ovlasti neposredno prije završetka mandata nametnuo donedavni Visoki predstavnik međunarodne zajednice, nije teško proturiti parolu: neće nama netko drugi propisivati što smijemo misliti i govoriti! Ili: neće drugi pisati našu povijest!

​Ova potonja parola naglašeno je prisutna u Hrvatskoj, gdje nema ni propisa, sličnog ovome BiH amandmanu. Nema ga ni u Srbiji. U obje zemlje nekažnjeno se može i relativizirati ratne zločine (naravno, samo neke), pa i poricati takve zločine (i opet: samo neke), ali i javno veličati one koji su, bilo nakon 1945., bilo nakon ratova u kojima se raspala Jugoslavija pravomoćno osuđeni kao ratni zločinci, na osnovu dokumenata (autentičnih!) i izjava svjedoka. Hrvatska proglašava takve presude iz vremena nakon 1945. ‘političkima’ i poništava ih. U Srbiji buja kult ne samo zloglasnog Ratka Mladića, ‘arhitekta’ srebreničkog masakra, pravno okvalificiranoga kao genocid, nego i četničkog pokreta i njegovog vođe Draže Mihailovića, ali i šefa kvislinške vlade u Beogradu, generala Milana Nedića.

​I u Hrvatskoj pratimo trend što ga nije moguće opisati drugačije, nego kao borbu protiv istine. Naravno, sve to pod egidom jačanja demokracije. Javnost se kroz godine postupno privikla na ustašonostagičarske manifestacije, da upotrijebimo najblaži mogući izraz. Upravo sada u fazi smo ne baš previše prikrivenog pripremanja terena za prenošenje u Zagreb posmrtnih ostataka ustaškog Poglavnika, Ante Pavelića, pokopanog u Madridu, gdje je i umro. Nitko to još nije rekao? Možda, no samo pratite, čekajte i vidjet ćete. Revizionistički  pogled na prošlost (zamjena istine lažima) prisutan je unatrag tri desetljeća kako u politici, tako u medijima, obrazovanju, ali i u Crkvi. I ovo o čemu govorimo, ovo što predviđamo, logična je posljedica.

​Svaki pokušaj odupiranja povijesnom revizionizmu dočekuje se, doslovno, na nož, ‘u ime demokracije i demokratskih sloboda’, ili odbija podrugljivom parolom kako nam je ‘dosta priča o ustašama i partizanima’. Čak ni godinama bunkerirana (što HTV, naravno, opovrgava) serija povjesničara Hrvoja Klasića o ustaškoj paradržavi nije pomogla da se to stanje promijeni. Ne dovodeći ni trenutka u pitanje kvalificiranost autora kao povjesničara, ne možemo a da ne primijetimo kako je u mnogim elementima serija ostala nedorečena, kako je upadljivo nedostajala kronologija događanja i njihovo jasno smještanje u širi kontekst i kako je očita ‘očaranost’ originalnim filmskim materijalima, uz onodobni komentar, dovela do toga da su u seriji bez ikakvih ograda ili objašnjenja svoje mjesto našle i najgrublje rasističke parole iz arsenala propaganda sila Osovine (napr: “‘Rooseveltovi crnci sinoć su bombama razorili…’ ). Šteta.

​Laž je svakodnevno prisutna u prezentiranju kretanja na međunarodnoj sceni. Ono što i ne baš tako rijetki eksperti na Zapadu javno zamjeraju američkoj politici, koliko Trumpovoj, toliko i Bidenovoj (a, naravno, i Obaminoj i onoj njegovih prethodnika) u vazalskom okruženju tzv. tranzicijskih država (a Hrvatska, uz svu specifičnost Jugoslavije, tu nije izuzetak) ostaje uglavnom dobro sakriveno od javnosti; pa svojevrsno ‘obožavanje’ Amerike, svojstveno tim zemljama u vrijeme tzv. realnog socijalizma, i danas dominira njihovom politikom, ali i razmišljanjem aktualnih upravljačkih garnitura, nerijetko sastavljenih od ljudi školovanih u Sjedinjenim Državama, ili onih koji su se vratili iz političke emigracije.

​Vojne intervencije Zapada u pojedinim zemljama, rušenje tamošnjih režima, sve se to predstavlja kao pobjeda demokracije, za što se može ponuditi samo jedan, jedini ‘dokaz’: održavanje slobodnih, višestranačkih izbora. A da su te zemlje praktično uništene, bačene u razvoju godinama unatrag, da njihovi stanovnici žive bijedno (ali mogu javno psovati vlast), o tome se malo, ili nimalo govori. Drugim riječima: laže se.

​Laže se s druge strane i o Rusiji i njezinoj politici. Zbog jednostavne činjenice da Rusija pod Putinom nije ni slična onoj Jeljcinovoj koja je bila na koljenima, današnja je Rusija u zapadnoj ne samo propagandi, nego i politici (usprkos izdvojenim mišljenjima onih koji upozoravaju na pogubnost takve politike) postala sinonim Zla, nešto mračno što prijeti ‘slobodnom svijetu’ (retorika iz vremena hladnoga rata koja samo potvrđuje da se to vrijeme vratilo). Rusija je, malo pojednostavljeno rečeno, dežurni krivac za sve i svašta. Bilo kada i bilo gdje.

Pa se zato laže i o plinovodu Sjeverni tok 2, o ovisnosti zapadne Evrope o ruskom plinu (koja je daleko manja, no što to propaganda tvrdi), o ruskoj namjeri da upotrijebi energente kao oružje (pročitati završnu izjavu Energetskog summita jugoistočne Evrope na kojem je sudjelovala i Rusija – moglo bi biti poučno).

Upravo bezočno poriče se, izjavama suvremenika višekratno potvrđena, činjenica da je posljednjem sovjetskom predsjedniku Mihailu Gorbačovu bilo obećano (ali samo usmeno, jer je naivni Gorbačov odbio sugestije svojih suradnika da to obećanje traži i na papiru) – ako pristane na ujedinjenje Njemačke – da se Atlantski pakt neće širiti ‘ni pedlja’ dalje od Berlina. NATO je danas (uključujući hrvatske vojnike!) na granicama s Rusijom, uz vidan interes da primanjem Ukrajine u svoje članstvo dobije mogućnost postavljanja ofanzivnog oružja toliko blizu Rusiji, da joj oduzme mogućnost tzv. prvog udara u eventualnom nuklearnom ratu. Rusko reagiranje u vidu koncentriranja trupa na svojem teritoriju, ali blizu granice s Ukrajinom, proglašava se ‘dokazom’ o neposredno predstojećem ruskom napadu, pa hrvatski mediji marljivo spekuliraju (i nakon on-line razgovora Biden – Putin) o tome je li Putin već (pazite: već!) donio odluku o invaziji Ukrajine i je li Biden donio odluku o slanju američkih vojnika u Ukrajinu (mada je Biden to izrijekom odbacio kao mogućnost).

U novije vrijeme Rusiji se pridružila Kina koja svojim prvenstveno gospodarskim potencijalom, postaje sve veći konkurent Zapadu (a konkurenciju, želi li se uspjeti, valja uništiti, zar ne?). Pa se tako laže i o Novom svilenom putu – kako se popularno zove globalni kineski projekt povezivanja kopnom i morem kontinenata (nedavno je drugi vlak krcat kineskom robom stigao izravno u Njemačku!) i stavlja ga se u kontekst kineskog posizanja za gospodstvom nad cijelim svijetom. Zaboravljena je izjava šefa kineske diplomacije prigodom susreta s njegovim američkim kolegom na Aljasci: ‘Vi niste u poziciji da s nama razgovarate polazeći s osnove sile!’ Ta je izjava doslovno šokirala američke medije (‘Nitko nikada nije tako s nama razgovarao’, užasavala se voditeljica CNN-a), no nikoga kao da nije dozvala pameti, o čemu govori i odluka Washingtona da ‘diplomatski bojkotira’ Olimpijadu u Kini iduće godine (čemu se odmah priklanjaju i vjerni poslušnici).

Laže se o pandemiji i o cjepivima, ne samo u Hrvatskoj – naravno, demonstrira se, uz parole o slobodi i slike Bogorodice, a i nerijetko uz upotrebu sile, protiv mjera usmjerenih na suzbijanje pandemije i dozvoljava se – i opet: u ime demokracije i slobode javne riječi – nekim opskurnim političkim čimbenicima da neprovjerenim podacima i očitim izmišljotinama mobiliziraju javnost i pripremaju referendum kojim bi u Hrvatskoj bile zabranjene tzv. covid propusnice koje sve više i sve restriktivnije uvodi u upotrebu sve veći broj zemalja (Švicarci su referendumom njihovo ukidanje odbacili!). Laže se o cjepivima, kako o onom ruskom (koje se bez problema upotrebljava u nekih sedamdesetak zemalja, ali ne i u Evropskoj uniji), tako i o onim zapadnima koja – kao – mijenjaju genom čovjeka. I utjeruje se ljudima strah u kosti, ali i potiče na otpor svemu sračunatome na to da se stane na kraj pandemiji što traje već gotovo dvije godine. U ime čega? Zdravlja svakako ne!

I laže se, napokon (a sve su ovo tek naznake) kada je potrebno posjetu hrvatskog premijera Ukrajini dodati ‘prikladni ukras’. Za tu priliku Ukrajinu se predstavlja kao prvu državu, odnosno prvu članicu Ujedinjenih naroda, koja je priznala neovisnu Hrvatsku (a ne Island, ‘kako su nam do sada govorili’). Eto, i to je laž. Naime, Island jest prva međunarodno priznata država, dakle međunarodno priznati subjekt, koja je priznala Hrvatsku (18. prosinca/decembra 1991.). Ukrajina, ali tada još u sastavu Sovjetskog Saveza jest izrekla to priznanje 11. prosinca/decembra 1991., ali – ponavljamo – tada je još bila u sastavu Sovjetskog Saveza koji je službeno prestao postojati 24. istoga mjeseca (prema podacima UN). I, da, Ukrajina je doista imala ‘stolicu’ u Ujedinjenim narodima (kao i Bjelorusija), jer je Staljin za dvije sovjetske federalne jedinice još 1945. uspio izboriti taj status u svjetskoj organizaciji, kako bi pojačao svoju glasačku mašineriju. Ni u jednom drugom aspektu Ukrajina nije bila međunarodno priznati subjekt. Kome je i zašto potrebno manipulirati s prošlošću i u ovom segmentu, ostavljamo otvorenim.

Uz završnu konstataciju kako je laž do te mjere zagospodarila javnom scenom širom svijeta, da je laganje – čini se – postalo općeprihvaćeni način komuniciranja. A posljedica? Ono što smo naznačili u naslovu, i to bez upitnika. Posljedica je samoubojstvo demokracije.

Tekst je nastao uz podršku Heinrich-Böll-Fondacije.