Samoobrana, samoobmana ili samo obmana?

Povezani članci

• MOĆ DEZINFORMACIJA: Od korone do Gaze
• Viktor Ivančić: Most Festum
• Pokušaj ušutkavanja Petra Lukovića: Ostaće samo sramna šutnja
• Zoran Pusić: Milanovićeva izjava je prilično sramotna
• Marinko Čulić: Ekshumacija jednoumlja
• Aerodrom u Mostaru ima novog direktora, Marin Raspudić nagrađen pozicijom u BHDCA

Anders Behring Breivik, norveški državljanin izvršio je 22. jula prošle godine zločin o kojem su izvjestili svi svjetski mediji koji prilježno prate i njegovo suđenje koje je upravo u toku. Toga je dana mladi Norvežanin (33 godine), nakon što je prethodno izvršio bombaški napad u Oslu kojim je stradalo osmero ljudi – preobučen u policajca – prišao omladinskom kampu Laburističke stranke na otoku Utøya i tamo hladnokrvno pobio još 69 adolescenata. Mediji se takmiče koji će od ovog masovnog ubojice načiniti većeg zločinca i monstruma. U detalje opisuju (mada je nakon nekoliko dana zabranjeno snimanje) što se dešava, počevši od desničarskog pozdrava (varijacijom onog nacističkog) optuženika pri ulasku u sudnicu, preko analiza vještaka od kojih ga jedni proglašavaju normalnim a drugi psihijatrijskim slučajem, dodjeljuju mu epitete kršćanskog ekstremiste, terorista i psihopata, takmičeći se tko će s više što egzotičnijih detalja (navodno je igrao videoigrice, koristeći ih kao pripremu za suludi čin)  ocrniti okrivljenog. Prilježno prenose njegove izjave kako je “u normalnim okolnostima vrlo ugodna osoba”, ili one koju je dao na zahtjev suca da se očituje o optužnici: „Priznajem svoje djelo, ali ne priznajem krivnju. Djelovao sam u samoobrani“, smatrajući istu jednim od dokaza njegove mentalne poremećenosti. Desničarski ksenofob a posebice islamofob, s fobijom usmjerenom spram stranaca i multikulturalizma (prisjetimo se izjava njemačke kancelarke Angele Merkel i britanskog premijera Camerona, kako je multikulturalizam propala stvar), nastoji se prikazati kao izrod ljudske vrste nad kojim se trebamo zgražati, jer su to stavovi svjetlosnim godinama daleki od stavova normalnih ljudi. No, ulaze li oni u dublju analizu njegove tvrdnje kako je, navodno, djelovao u samoobrani? Jesu li breivici baš toliki izuzetak ljudske vrste ili su ipak mnogo zastupljeniji, samo što ih izbjegavamo prepoznati? 

        Djelujuću, dakako, u samoobrani, u noći sa 20. na 21. novembra 1991. pripadnici JNA i srpskih paravojnih postrojbi pobili su između 255 i 264 civila – većinom Hrvata – nakon što su ih deportirali iz vukovarske bolnice. 

        Podjednako, gonjeni nagonom samoobrane (nego kako drukčije?) pripadnici HVO-a pobili su 116 bošnjačkih civila tijekom bošnjačko-hrvatskog sukoba 16. aprila 1993. u Ahmićima, u središnjoj Bosni. 

        16.5.1992. godine, u sarajevskom naselju Pofalići su pripadnici Teritorijalne odbrane BiH – hm, u samoobrani – pobili preko 200 srpskih civila. 

        16. augusta 1993., u hrvatskom selu Kiseljak pored Žepča, vojnici armije BiH pobili su  – u samoobrani, dakakao – 43 civilne osobe. 

        U istočnobosanskom gradu Srebrenici, srpske jedinice pod komandom Ratka Mladića izvršile su sredinom jula 1995. – vođene impulsom samoobrane, jelte – genocid nad više no 8000 bošnjačkih civila; najveći zločin u Evropi nakon II svjetskog rata. 

        To je tek mali dio izdvojen iz naših balkanskih breivikovština koje su se dešavale do nedavno na ovim prostorima.         Nisu se, s izuzetkom zaista rijetkih, mediji naroda kojima su pripadali zločinci, trudili servirati egzotične detalje o prerezanim vratovima, silovanjima i klanjima (za što su se pripreme vršile mnogo ozbiljnije noli igranjem videoigrica) u aranžmanu svojih vrlih sunarodnjaka koji su djelovali isključivo u – samoobrani! Protiv nenaoružanih civila koji su valjda time još opasnije ugrožavali svoje potonje krvnike. Dapače, nastojali su ih ako već ne prešutjeti (od svepovezanog svijeta danas je teško bilo što sakriti), a ono ili minorizirati kao beznačajne incidente, ili opravdati događaje – shvatili ste – samoobranom! Pa ako su se svi naši zakrvljeni narodi osjećali ugroženima od onih drugih, te stoga pravdali samoobrambeno djelovanje protiv nenaoružanih muškaraca, žena, djece i staraca, nije li podjednako mogao i Anders Behring – u svom paničnom strahu od stranaca (posebice Muslimana) i svojih sugrađana koji su zauzimali liniju obrane ljudskih prava bez obzira na nacionalnost, rasu i vjeroispovijest čovjeka, zalažući se za internacionalizam i multikulturalizam – osjetiti se ugroženim, i u skladu s tim subjektivnim osjećajem djelovati? Preventivno, doduše, ali u samoobrani! Koja je razlika između njegova slučaja i prethodno opisanih (izdvojenih iz mase sličnih), čije vinovnike njihovi sunarodnjaci ne proglašavaju monstrumina, luđacima i ekstremistima već su se, dapače, godinama trudili zataškavati njihova djela a počinioce štititi od zaslužene kazne? Štoviše, gotovo dvadesetak godina uzdizali su ih (a ne tako mali broj to i dandanas čini) na pijedestal svojih najvećih junaka, pjevajući im slavopojke preko istih onih medija koji danas žigošu norveškog ubojicu. Zar nije i jedne i druge vodio izraziti, isključivi nacionalizam najgoreg tipa koji se realizira u ubijanjima i klanjima jer nema racionalnih argumenata za svoje opravdanje. Pred Bogom, to priznaju praktički sve vjere – svi smo jednaki. Osim, možda onih za koje procijenimo da su izuzeti od božje poruke ljudskom rodu? Kako možemo pravdati zločine počinjene „u samoobrani“ zbog osjećaja ugoženosti vlastitog naroda, istovremeno osuđujući norvežaninov zločin? Nisu li Breivik i vrli vitezovi svih nacionalnosti, na savršeno isti način „samoobrambeno“ štitili čistoću pripadajućih si entiteta – kako su je zamislili njihovi ograničeni umovi? Ima li gomila više prava na osjećaj ugroženosti i samoobranu od pojedinca? Smije li masa poduzimati preventivne korake za „zaštitu“ uslijed tog osjećaja dok jedinka to ne smije? Je li ludilo u miru sramotno i degenerativno, a u ratu itekako poželjna karakteristika? Nisu li kojekakvi naši, neopravdanom ratnom slavom ovjenčani probisvjeti, “u normalnim okolnostima vrlo ugodne osobe”? Niz pitanja koja se logički postavljaju pokušamo li iskreno, bez ograda i sapetosti kojekakvim „svetinjama“ što sputavaju našu misao, dovesti u korelaciju Breivikove i postupke one gomile „Breivika“ u jedinicima naših vrlih branitelja. 

        Ah, vidim, unezvjereno skačete, užasnuto protestirajući: Što li ovaj lupeta, kako ga nije sram, zar ne zna da je kod nas vladao stravični rat, dok je Breivikov bezumni zločin izvršen u mirnoj skandinavskoj zemlji! A ja ću nastojati još više podjariti vaše neslaganje, pitanjem: Pa što onda? Želite li reći kako je rat dovoljan alibi za pravdanje podjednako bezumnih djela poput onih norveškog masovnog ubojice? Mislite li kako su naši nevini civili, za razliku od onih norveških, unaprijed morali biti spremni i pomireni sa svojom sudbinom, k’o ovce kad ih vode na klanje? Možda tvrdite da bi Andreas Behring bio „heroj, a ne zločinac“ da je isti pokolj izvršio u ratnim uvjetima? Inzistirate li da se nevini civili, poklani u bezazlenoj idili otoka Utøya, razlikuju od ništa slutećih, naivnih stanovnika Vukovara, Ahmića, Pofalića ili Srebrenice? Podređujete li svoj moral (krivo interpretiranoj) Heraklitovoj tvrdnji „Rat je otac svega i svega je kralj“, a zna se  – oca svoga, posebno ako je još i kralj, treba poštivati i slušati, izvršavajući sve njegove naredbe bez dumanja?. Zar su vaši ratni zločinci imali „sreću“ što su djelovali u ratu, pa za razliku od „nesretnog“ Breivika koji je isto to činio u mirnim uvjetima imaju neoborivo opravdanje za svoja zlodjela? Ne bismo li svi mi skupa, sa medijima koji spremno podilaze našem, u mekane fotelje uvaljenom licemjerju, trebali – ne samo skinuti povez sa očiju boginje pravde (koji je, u silnoj želji za nepristranim suđenjem, sprečava da vidi ono o čemu donosi sud) – već sa vlastitog uma? Nemojmo se zavaravati; nije Breivik ništa krivlji od gore spomenutih vitezova naših naroda, niti su isti išta neviniji od sumanutog masovnog ubojice. Jedni su drugima samo odraz u ogledalu čiju pretanku uglačanu površinu, granicu između ove i one njegove strane, nastojimo koristiti za svoje nedosljedne, podjednako tanke i neodržive moralne prosudbe – osude ili opravdanja. 

        Rat ili mir, ta nemojte kaz’ti! Kakav jadni alibi i još bijednija izlika za masakre nevinih u jednom, i argument u prilog bezrezervne osude u drugom slučaju. Čini se da samo čovjek može na tako relativistički način vrednovati zločin. Ne bismo li prvo trebali dobro razmisliti o sebi samima, prije noli donosimo ishitrene sudove – o Breiviku ili vitezovima, sasvim svejedno. Jer oni su (sudovi) i prečesto samo proizvod našeg krajnjeg, kukavnog licemjerja, koje sa humanističkim moralom nema baš nikakve veze. Našim mladićima i djevojkama, na njihovu sreću premladima za aktivno učešće u proteklom krvoproliću na ovim prostorima, bi slučaj norveškog masakra mogao biti dobar stimulans i ohrabrenje za pitanje: Što si radio u ratu, tata? Mnogi odgovori – pod sumnjivom pretpostavkom njihove iskrenosti – ni najmanje na bi bili veseli kao u istoimenoj filmskoj komediji. Kao što, uostalom, ni stravično djelo ubojice iz Osla to nije.