Samokolonizacija

Jako se naljutio Zoran Milanović na HDZ zato što je dao da mu izborni program napiše minhenski institut Ifo, i ne može se reći da nije u pravu. Dobro, uglavnom u pravu. Mogu razumjeti, kazao je, da se strance pita za savjet, ali dati im da pišu program stranke koja pretendira doći na vlast, to je izvan pameti, jer se radi o ‘intimnoj nacionalnoj stvari’. Čak je dodao da je to problematično i sa stanovišta sigurnosti zemlje. Sve ovo, dobro bez ovog zadnjeg, potpisao bi i svaki razuman promatrač sa strane, ali probleme ovoj Milanovićevoj izjavi pravi sam Milanović. I on je, naime, za spin doktora izabrao američkog PR konzultanta, što se, doduše, ne može usporediti s pisanjem cijelog izbornog programa, ali također ne stoji najbolje s pameću. Barem ako je vjerovati nekim medijima koji tvrde da je taj konzultant savjetovao premijera, a ovaj prihvatio, da mu glavni slogan u izbornoj kampanji bude subinteligentno – ‘Naprijed, a ne natrag’. Ako je premijer zbog te marketinške bezvezarije potegao preko Atlantika, ne vrijedi nijednog dolara koji je na to otišao. Ovih nekoliko uvodnih rečenica čini mi se prikladnim kao početak priče kako se Hrvatska u ovih nepunih dva i pol desetljeća uklopila u svijet, u ono što se ponekad naziva, sa svim pretjerivanjima, međunarodnom zajednicom. Malo se o tome kod nas govori, pa ćemo pokušati popuniti prazninu, iako se tu bogzna što pametno nema za reći. Više je to stvar volje ili, hajde, političke petlje, pa ako toga nema, badava sva pamet – samo time ne da se ovdje ništa napraviti.

Postoje dvije faze, dvije etape odnosa Hrvatske sa svijetom. Prva se poklopila s vladavinom Franje Tuđmana (1990. – 1999.), kada se nova država grčevito, ili čak ‘kurčevito’, opirala uklapanju u više međunarodne standarde. Jedini izuzetak, ali važan, u kojem je postojala puna suglasnost naših i međunarodnih elita, bila je prvobitna akumulacija pljačkaškog kapitala. Hrvatska elita je to na najbrutalniji i najbezobzirniji način provela, a evropsko-američka elita to je na najpodmukliji način tolerirala, a zapravo iz pozadine i poticala. Ovaj izuzetak važan jer je dao pečat i drugoj fazi. Ona počinje 2000. godine, kada prestaje hrvatsko inatljivo odbijanje međunarodnih pravila i uzanci, a nastupa potpuno drukčije era, bespogovornog prihvaćanja tih pravila, što se odmah pretvorilo i u slijepu poslušnost, a ima i jakih primjesa samokolonizacije. Iako izgleda da se ova druga faza razlikuje od prve, već smo spomenuli ono glavno zbog čega nije tako. Uklapanje Hrvatske u međunarodne standarde u osnovi je obavljeno već u prvoj fazi kroz spomenutu usuglašenu prvobitnu akumulaciju, ali se to nije najjasnije vidjelo zbog dima koji se dizao oko Tuđmanovog tvrdoglavog odbijanja manjinskih, medijskih i drugih sloboda. Čim je on otišao, a pogotovo nakon što je Hrvatska primljena u NATO i EU, ta pitanja su prestala biti smrtno važna, djelomično zato što toga ima sve više i u prestižnim državama međunarodne zajednice, djelomično zato što su postala nevažna.

Danas u Hrvatskoj gledamo puzajuću desničarsku kontrarevoluciju, gledamo huškačke nasrtaje na manjinsko ćirilično pismo, neviđenu retradicionalizaciju Katoličke crkve, praktički na crti onoga kako je izgledala u NDH, a djelomično čak i gore… I nitko se zbog toga u Bruxellesu i Washingtonu ne uzbuđuje jer je to, rekoh, naprosto postalo nevažno ili manje važno. Najvažnije, zapravo jedino što je danas važno jest održati dominaciju i neupitnost internacionale kapitala, koja je danas izrazitija nego ikada u posljednja dva stoljeća. Hrvatska se u to uklopila na način koji nije moguće bolje opisati nego spomenutim pojmom samokolonizacije. Pristala je da joj model razvoja bude nametnut iz centrale spomenute internacionale, a taj se model od ranih devedesetih bazirao, i još se bazira, na napuštanju domaće industrijske i druge proizvodnje, tako da zemlja postaje kronično ovisna o uvozu, uz srdačno posredovanje stranih banaka koje kreditiraju taj uvoz. Ali nije samo to. Uz ovo ide i posvemašnje srozavanje ekonomske struke u kojoj dominiraju fahidioti koji ne vide ništa loše u ovakvom položaju zemlje i nastavljaju tupo propovijedati katekizam navodno slobodnog tržišta pod kontrolom inozemni tutora. Ovo je dovelo do tolike lijenosti duha u ekonomskoj struci da ona ne vidi ni kada se događaju dosta značajne promjene u ekonomskim doktrinama. Vidjelo se to kada su ljudi iz spomenutog minhenskog instituta izašli s okvirnim načelima za program HDZ-a, što je zgromilo ljude i u ovoj stranci i u SDP-u.

Bavarci su se, naime, pojavili s modelom ordoliberalizma, koji čini otklon od ponovno aktualnog kejnzijanskog modela jake države koja aktivno sudjeluje u ekonomiji, ali i od ortodoksnog neoliberalnog modela slabe države koja sve prepušta ‘nevidljivoj ruci’ tržišta. Zato su si dozvolili predložiti nekoliko mjera iz tipičnog repertoara državnog intervencionizma. Na prvom mjestu to je devalvacija nacionalne valute, što je na tragu nikada uslišanog kumljenja hrvatskih izvoznika da im se na taj način pomogne u izlasku na svjetsko tržište. Drugo je da se prezaduženim zemljama evropskog juga otpišu dugovi, što je u slučaju Grčke djelomično i napravljeno, a neće biti druge ni ubuduće. I treće je da zemlje južne Evrope trebaju smanjiti ovisnost o evropskim fondovima, jer smanjuje njihovu ekonomsku borbenost i poduzetnost (to, rekao bih, posebno vrijedi za Hrvatsku i Sloveniju koje su u socijalizmu stalno kukale da moraju financirati gotovansko Kosovo, a sada se isto ponašaju u EU-u). U HDZ-u i SDP-u ovo je, rekoh, izazvalo pomutnju. U Milanovićevoj stranci ovaj prijedlog smatraju opasnim odstupanjem od neoliberalnog modela, posebno kada je riječ o devalvaciji kune (iako rijetki ozbiljni ekonomski analitičari naglašavaju da se izvoz može stimulirati i bez devalvacije). U HDZ-u pak brane Bavarce od samih sebe, pa kažu da oni ne traže devalvaciju nego tzv. internu devalvaciju (smanjenje plaća i drugih troškova), iako je jasno da traže baš prvo.

Ukratko, dvije najveće hrvatske stranke pokazuju da uopće ne razumiju nove trendove u ekonomiji, jer čak i MMF, jedna od vertikala svjetskog neoliberalizma, počinje pokazivati razumijevanje za novi pristup. Uostalom, Njemačka iz koje Bavarci dolaze vertikala je neoliberalizma u Evropi, pa su i ondje vidljivi novi vjetrovi. Ali, evo, Hrvatska, kojoj neoliberalni model nanosi najviše štete, čuči u rovu njegove zaštite do zadnje kapi krvi, kao da je čvrsto odlučila ostati na repu događaja. Ako nije točnije reći – pod repom.