Samo tri dana žalosti?

Izdvajamo

• Opća žalost u cijeloj Evropi koja, naravno, neće biti proglašena, bila bi prikladan uvod u rekvijem za onu Evropu što je bila zamišljena u godinama nakon pobjede nad naci-fašizmom, i to zamišljena od onih koji su – za razliku od današnjih ‘državnika’ - dobro znali kakvo je zlo rat i što rat donosi (uključujući patnje civilnog stanovništva). Nitko neće niti proglasiti opću žalost, niti održati rekvijem. Izbjeglice će se i dalje utapati u vodama Sredozemlja, a plemenita ideja ujedinjene Evrope utopila se u moru licemjerja što je zamijenilo nekada visoku umješnost vođenja politike.

Povezani članci

• Besima Borić: Predstavnici i pripadnici
• Stolac, Mostar, Srebrenica…
• Andrej Plenković uči tovara gladovat’
• Pismo maturantice koja je srušena jer se potpisala na esej: “Gdje je nestao čovjek?
• Knjiški terorizam
• Zloguki porok

U tragediji broda s – procjenjuje se – nekih sedam stotina izbjeglica što je potonuo uz obalu Grčke, smrtno su stradale možda i stotine ljudi. Među njima – mnogo djece. Grčka je proglasila trodnevnu nacionalnu žalost. Samo tri dana? Samo Grčka? Ne, cijela bi Evropska unija trebala proglasiti trajnu nacionalnu žalost, jer izdala je samu sebe, izdala je ideale onih koji su je, inspirirani užasima Drugoga svjetskog rata, zamislili i prizvali u život.

Ujedinjena Evropa čije je dugo rađanje počelo stvaranjem Zajednice za ugljen i čelik, da bi preko nekoliko faza kako proširivanja, tako i unutarnjeg organiziranja, odnosno reorganiziranja dospjela do današnje Evropske unije, zamišljena je tako da Stari kontinent postane, i to trajno, kontinent mira, da postane kontinent na kojemu će se u praksi ostvarivati velike riječi o bogatstvu različitosti, toleranciji, odbacivanju svake diskriminacije, multikulturalnosti i multikonfesionalnosti.

I činilo se kao da proces ide u pravome smjeru, mada je sve do devedesetih godina prošloga stoljeća evropski projekt bio u sjeni hladnoga rata i blokovskog sučeljavanja. I bio je ograničen na zapadnu Evropu, s time da su Sjedinjene Države na njega blagonaklono gledale samo dotle, dok se nije činilo da bi ujedinjena Evropa mogla razviti potencijale što bi je pretvorili u ravnopravnog partnera (i saveznika, razumije se) na međunarodnoj sceni.

Nakon kolapsa onoga što se nazivalo socijalističkim sustavom u Sovjetskom Savezu i državama tzv. istočnog bloka, kada se činilo da pretvaranju ideje o evropskome ujedinjavanju u realnost ništa više ne stoji na putu, kada je taj projekt još jednom promjenom imena (od Evropske zajednice u Evropsku uniju) sugerirao kako krupnim koracima grabi naprijed, uslijedio je hladni tuš.

Mada su se svi pravili kao da ga ne osjećaju. S time da to samozavaravanje traje do dana današnjega.

Torpediran je u posljednjem trenutku Ustav Evropske unije, jer bi donošenje ustava sugeriralo kako se zaista krenulo putem ozbiljnog ujedinjavanja, kako priče o zajedničkoj vanjskoj, obrambenoj i sigurnosnoj politici prestaju biti samo ‘priče iz budućnosti’, kako – napokon – Evropa što se ujedinjuje poprima konture nove svjetske velesile. Na to se s druge strane Atlantika više nije gledalo blagonaklono.

Idući je potez bio degradiranje članstva u Evropskoj uniji u neku vrstu nagrade (utješne?) za aspirante na to članstvo, dakle za sve države istočne i jugoistočne Evrope. Nagrade za što? Za pristupanje Atlantskom paktu. Mada nigdje napisano, čvrsto je i bez iznimke primjenjivano pravilo kako svaka tzv. tranzicijska zemlja što želi postati članicom EU najprije mora ući u članstvo Atlantskoga pakta, vojno-političkog saveza osnovanoga u vrijeme Hladnoga rata sa svrhom obrane zapadne Evrope od sovjetske hegemonije.

Pa tek onda, s iskaznicom članice NATO ‘u džepu’ može stati u red pred vratima EU.

Logično je bilo očekivati kako će NATO sići sa scene nakon raspuštanja njegovog ‘istočnog pandana’, Varšavskog ugovora i nakon disolucije Sovjetskog Saveza. To se, međutim, nije dogodilo i to iz lako dokučivih razloga. Atlantskim paktom od samoga njegovoga osnivanja dominiraju Sjedinjene Države. Mada koncipiran kao obrambeni savez zapadne Evrope (i SAD i Kanade), na čelu njegove vojne komponente nikada nije stajao neki evropski general. Uvijek i samo – američki.

Takav NATO kojega su iznad svega američki interesi održali na životu nakon sloma ‘socijalizma’ pretvoren je u snažnu polugu ostvarivanja utjecaja Washingtona ne samo na tzv. tranzicijske zemlje, nego i na Evropsku uniju u koju su one hrlile. Nije pretjerano reći kako je EU, lišena svojega ustava, s nimalo slučajno probuđenim nacionalizmima kojima je u samoj prirodi da se opiru evro-integracijskim procesima, nastavila živjeti u sjeni NATO-a.

Treći je udarac uslijedio izlaskom Velike Britanije iz Evropske unije, dakle razbijanjem EU. I nije slučajno što je upravo Velika Britanija danas najvatreniji pobornik anti-ruske politike što je – ne zavaravajmo se – nametnuta ‘političkim patuljcima’ u EU. Da, naravno, Rusija jest napala Ukrajinu i Rusija jest time grubo prekršila međunarodno pravo i Povelju Ujedinjenih naroda. No, smije li se zaboraviti kako je ta Rusija bila itekako zainteresirana za suradnju s EU, pa čak i s Atlantskim paktom? Smije li se zaboraviti da je danas do karikaturalnosti u zapadnim medijima demonizirani ruski predsjednik Putin svojedobno svojem američkom kolegi Clintonu natuknuo kako bi se Rusija željela pridružiti NATO-u?

Ne, zaboraviti se ne bi smjelo, ali – zaboravlja se. I prešućuje se.

EU, a pogotovo NATO, s vrlo čvrstim vezama s Moskvom ne bi više mogli biti ono što su u konceptima američkih stratega morali biti: instrumenti koji će pomoći da se na svjetskoj sceni nikada više ne pojavi spomena vrijedan konkurent Sjedinjenim Državama; ujedno i poslušni sljedbenici Washingtona u nastojanjima da nakon sloma bipolarnog svijeta, spriječi stvaranje multipolarnoga. Pa je pokušaj približavanja Rusije Evropi odbijen, da bi danas bio potpuno prešućen i zamijenjen pričom o tome kako se Rusija desetljećima pripremala za neprijateljski kurs prema Zapadu.

Pretvaranjem NATO-a u okosnicu ujedinjene Evrope (bez Rusije, odnosno protiv Rusije!) stvoreni su ključni preduvjeti ne samo za amerikanizaciju Evrope u svim područjima života, nego i za pretvaranje Evrope u suštu suprotnost od onoga što je trebala biti – u tvrđavu Evropu na čijim vanjskim granicama naoružana policija, a i vojska sprječavaju nevoljnike s drugih kontinenata da na Starome kontinentu potraže utočište i stvore osnovu za novi život.

E sada, odakle se stvorio taj plimni val izbjeglica? Ne imigranata, jer imigranti su useljenici, a ovdje je riječ o ljudima koji bježe. Bježe od potpune besperspektivnosti, od ratova i njihovih posljedica, od bijede i krajnjeg siromaštva i od realne opasnosti da umru od gladi i izlječivih bolesti. Riječju: bježe od onoga što je u njihovim zemljama prouzročila politika demokratskog Zapada, a nerijetko – u posljednja tri desetljeća svakako – i NATO koji sve upadljivije izlazi iz svojih ‘evropskih granica’.

Jer, Zapad je taj koji je nakon sloma kolonijalizma pošao putem pretvaranja dojučerašnjih kolonija u ‘rezervoar’ jeftine radne snage, nerijetko i dječje (usprkos svim zaklinjanjima u ljudska prava i prava djece). Zapad pretvara dijelove Afrike i Azije u nezamislivo golema odlagališta otpada, često toksičnoga, a pogotovo plastičnoga; što ima nesagledive posljedice ne samo za te dijelove svijeta, nego i za cijelu kuglu Zemaljsku. Napokon, teško je previdjeti kako je Zapad pod krinkom uvođenja demokracije i borbe protiv autokracije ‘izvezao’ rat u niz zemalja tzv. Trećeg svijeta, odnosno kumovao nasilnim smjenama režima s u pravilu neizbježnom posljedicom dugogodišnje, ako ne i trajne destabilizacije cijelih regija.

Ali i s ugrožavanjem egzistencije milijuna ljudi.

I ti su onda ljudi, tjerani borbom za goli život, krenuli put Evrope. A Evropa, kontinent mira, suradnje, tolerancije, prihvaćanja drugačijih i različitih (kako je sama sebi voljela tepati) dočekala ih je, nakon prvoga vala kojemu su vrata bila otvorena primarno zaslugom tadašnje njemačke kancelarke Angele Merkel – zatvarajući granice, postavljajući ograde od žilet žice, formiranjem posebne agencije za zaštitu vanjskih granica ‘tvrđave Evrope’, Frontexa – s njegovih deset tisuća pripadnika i godišnjim proračunom od pola milijarde Eura.

Sramotno je do koje granice ide netolerancija, jer jedva da se može posumnjati kako je to u pitanju, prema ‘obojenima i inovjercima’ što je manifestira ‘katolička Evropa’. Sramotno je svođenje problema izbjeglica na borbu protiv onih koji se koriste njihovom nevoljom i zarađuju ilegalno ih dovodeći do obala ‘željene zemlje’. Sramotno je to što je u posljednem desetljeću u vodama Sredozemlja smrt našlo više od dvadeset tisuća nevoljnika, među kojima mnogo žena i djece, dok se u isto vrijeme Evropljani dogovaraju kako da i tome problemu doskoče – novcem. Dosjetili su se, naime, kako će se novčanim uplatama ‘oprati’ one članice EU koje odbijaju primiti izbjeglice, pri čemu se selektira (selekcija, odiozan izraz, podsjeća na nešto iz ne tako davne prošlosti) one legalne od ilegalnih, one iz ‘sigurnih zemalja’ od onih iz ‘nesigurnih’).

Tko je legalan, a tko ilegalan, koja je zemlja sigurna, a koja nije, to – naravno – određuje Evropa.

Da bi se netko pozabavio onim dubljim, stvarnim uzrocima izbjegličkih valova što ciklički zapljuskuju obale Evrope, da bi netko priznao makar samo i suodgovornost za prilike što su te nevoljnike pretvorile u izbjeglice – o tome nema ni govora. Paralela s Ukrajinom naprosto se nameće. I ovdje nas, kažu, smije zanimati samo trenutno stanje i moramo se baviti traženjem rješenja za njega. U Ukrajini, to je rješenje – rat, na vanjskim granicama EU – odbijanje izbjeglica. Iz čega su takva stanja proizašla, što im je prethodilo, o tome nećemo.

Kao, naravno, ni o tome da su milijarde dolara bačene na naoružanje što se, sve bržim tempom i u sve većim količinama isporučuje Ukrajini, mogle potpuno ukloniti uzroke plime izbjeglica. Da su te milijarde uložene u projekte razvoja u zemljama Trećega svijeta, katastrofalno stanje u mnogima od njih ne bi možda bilo trenutno riješeno, ali bi se sigurno krenulo prema rješavanju. Ako bi ljudi vidjeli perspektivu života u svojim zemljama, ne bi ih sigurno napuštali. Pa bi izbjeglički pritisak jenjao.

Od svega toga, međutim – ništa. Pristigle izbjeglice u Evropi selektiraju, vraćaju protiv njihove volje u zemlje što su ih napustili (bili prisiljeni napustiti), razbijajući nerijetko pri tome obitelji, a na vanjskim granicama EU, uključujući i na moru, nastoje ih odbiti. Tako da se ideja o otvorenosti, o bogatstvu različitosti čini iz današnje perspektive nekom ‘pričom iz davnine’.

I dok Evropska unija i njezin američki mentor propuštaju priliku stabilizirati cijeli svijet, ulažući u razvoj i pomažući (a ne samo kreditirajući), Skupina BRICS (Brazil, Rusija, Kina, Indija, Južna Afrika) sve se očitije profilira kao novi pol okupljanja suprotstavljen onome što se pretenciozno naziva demokratskim Zapadom. BRICS ima svoju razvojnu banku (svojevrsnu protutežu Svjetskoj banci) kroz koju pomaže razvojne projekte širom svijeta. A što se napravila i što radi Kina (u suradnji sa 150 zemalja sa svih kontinenata) u sklopu mega-infrastrukturnog projekta ‘Pojas i put’ (novi put svile), to graniči sa znanstvenom fantastikom.

Umjesto da u tome vidi i svoju  šansu, umjesto da se uključi u stvaranje multipolarnog novog svjetskog poretka, Zapad na čelu sa Sjedinjenim Državama i opet pribjegava jedinome za što je – čini se – sposoban: konfrontaciji, začinjenoj prijetnjom sankcijama, pa i provođenjem sankcija (ilegalnih, baš kao što su ilegalne i sve US-EU sankcije protiv Rusije, jer ih nije uvelo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda). Čime se ujedinjena Evropa predstavlja kao ‘sila’ koja druge odvraća od suradnje (s ‘nepoćudnima’, razumije se), umjesto da je preuzela ulogu šampiona u ostvarivanju ravnopravne suradnje i uzajamnog razumijevanja.

Pa je u takvim okolnosti zaista jadno kada jedna Grčka (koja se bezuspješno pokušala oduprijeti diktatu liberalno-kapitalističkog ustroja) proglašava trodnevnu žalost zbog smrti mnoštva nevoljnika koji su se pokušali domoći Evrope, ne bi li spasili vlastite živote. Ti su utopljenici žrtve promašene politike Evropske unije.

Hoće li EU to priznati? Neće! Umjesto toga razglabat će kako spriječiti ilegalni ulaz na ‘svoje’ područje, kako čuvati vanjske granice i kako se – naravno – oduprijeti ruskoj agresiji koja – ako je vjerovati propagandistima ne samo iz Kijeva – prijeti cijelome Starome kontinentu. Takva Evropa, koju čak i neki ozbiljni američki analitičari smatraju tek privjeskom politike Washingtona, lišena i najmanje ambicije, ali i šanse da bude ono što je realno mogla biti, nema budućnosti. Životariti može, živjeti i razvijati se, ne – to ne može.

Opća žalost u cijeloj Evropi koja, naravno, neće biti proglašena, bila bi prikladan uvod u rekvijem za onu Evropu što je bila zamišljena u godinama nakon pobjede nad naci-fašizmom; i to zamišljena od onih koji su – za razliku od današnjih ‘državnika’ – dobro znali kakvo je zlo rat i što rat donosi (uključujući patnje civilnog stanovništva). Nitko neće niti proglasiti opću žalost, niti održati rekvijem. Izbjeglice će se i dalje utapati u vodama Sredozemlja, a plemenita ideja ujedinjene Evrope utopila se u moru licemjerja što je zamijenilo nekada visoku umješnost vođenja politike.

Tri dana žalosti? Zar zaista?