Samo se u diktaturama politički neistomišljenici proglašavaju državnim neprijateljima
Povezani članci
Foto: Ilustracija
Očekivanja da će neko drugi preuzeti odgovornost u stvaranju bolje sutrašnjice društva gubljenje je dragocijenog vremena u samozavaravanju za koje su čak i društvene mreže pronašle mudro rješenje: „Osoba koju čekate da vam promijeni život, nalazi se u vašem ogledalu!“ A, čovjeku treba tako malo da ostane ono što jeste, uspravne kičme da živi prije i poslije izbora.
Piše: Hamdo Čamo
Demokratija se razlikuje od diktature kroz neotuđivost prava i sloboda zagarantovanih svakom pojedincu neovisno od uzrasta, rase, spola ili religijske pripadnosti. U neotuđivost sloboda spada i sloboda govora u okviru koje se nalazi pravo i sloboda na različitost mišljenja koje često u sebi nosi klicu opšte sigurnosti ili nesigurnosti građana.
Nažalost, većina država jednostranim odlukama – bez volje građana i stanovnika – (bez orijentacije i strateške politike, posebno u domenu sigurnosti i obrazovanja), na velika vrata uvodi sistemsku kontrolu javnog i privatnog sektora; sve počinje uobičajenim tokom donošenja zakona ogrnutih velom “borbe protiv terorizma”, u koje spadaju ogromni troškovi za aktivnosti povećanja sigurnosti, kontrole putnika, granica, telefona, saobraćaja, bankovnog prometa, preduzeća.. (stvaranje privilegovanih oblika staklenog društva), što nije ništa drugo već put u diktaturu instituacija države, državnog aparata, udruženja i pojedinaca – izmakao svakoj kontroli – uz najdirektnije finansiranje samih (naivnih, ali ne i nevinih) građana.
Stvaranje osjećaja veće (ne)sigurnosti samo je jedna u nizu karakteristika globalizacije na svjetskom nivou; prilagođavanje regulama onih kojima takve aktivnosti ne odgovaraju stvar su nevoljne radnje i prinude, bez obzira što iste ne odgovaraju pojedinim zemljama u kojima nema straha niti terorizma – posebno u onima, u kojima sigurnost nije samo riječ i pojam – za razliku od zemalja u kojima se slobode, ljudska prava i prava drugih doslovno gaze nogama, što je glavni krivac i inicirajući pokretač lavine nesigurnosti širih razmjera.
Totalitarna država je moderni oblik autokratije. Čiji je cilj totalna kontrola društva. Prelasci iz jednog oblika vladavine u drugi sliče prelascima agregatnih stanja u prirodi. Čim se ‘konstanta jedne komponente promijeni’, dolazi do promjene agregatnog stanja. U našem primjeru, narod je ta konstanta zbog čije promjene ponašanja i interesa dolazi do promjene oblika vladavine.
Totalitarne sisteme prati jedna među mnogim osobinama koja otkriva osnovne značajke totalitarizma, a to je prozivanje i nazivanje neistomišljenika „državnim neprijateljem“; bez obzira što je riječ više o sukobu interesa, sudaru različitih pogleda na državu, državno i društveno uređenje, različitosti pogleda na budućnost istih.
Samo se u diktaturama politički neistomišljenici proglašavaju državnim neprijateljima.Ono što totalitarni sistemi i pojedinci u službi istih ne prepoznaju, a osnove su demokratskog društva, to je dijalog i tolerancija. Čest slučaj ovakvog ponašanja moguće je susresti u sistemima u kojima religija zauzima visoko mjesto u sistemu upravljajnja državom, te uveliko čudi da dolazi iz grudi vjernika uz očito nepoznavanje vođenja dijaloga, razgovora, argumentovanja i tolerancije. Kao što se zna, tako nešto njima ne bi trebalo biti nepoznato.
Odgovornost građanskog društva je ogromna i od velikog je značaja, jer njegovo postojanje nije samo radi kontrole onih na vlasti koje je društvo samo izabralo, već i radi društva samog: boljih uslova života, zdravlja, vode, hrane, okoline, zdravog i očuvanog prirodnog nasljedstva, kao i života budućih generacija.
Očekivanja da će neko drugi preuzeti odgovornost u stvaranju bolje sutrašnjice društva gubljenje je dragocijenog vremena u samozavaravanju za koje su čak i društvene mreže pronašle mudro rješenje: „Osoba koju čekate da vam promijeni život, nalazi se u vašem ogledalu!“ A, čovjeku treba tako malo da ostane ono što jeste, uspravne kičme da živi prije i poslije izbora.