Samir Šestan: Goli nacionalistički idioti u političkom performansu na ulicama Sarajeva – kandidovali Grad za regionalnu prijestonicu nekulture

Izdvajamo

• Problem je što dan nakon političkog performansa golih nacionalista na trgu ispred Narodnog pozorišta, na njega nag nije izašao kompletan ansambl tog pozorišta, na čelu sa svojim direktorom. I tako svi ansambli svih pozorišta u Sarajevu. I svi umjetnici. A onda i svi građani kojima je dosta tog političkog licemjerja u kome im pljačkaši javnog novca, bez elementarne socijalne osjetljivosti, drže moralne pridike. Pa još pod moralom podvode nasilje nad manjinama i slobodom umjetničkog izražavanja. I obećavaju nam ukidanje ljudskih prava, povratak potpune stranačke kontrole nad svim segmentima društva i nastavak pljačke. Jer, kako je to Ezekiel Bluff mudro zaključio: “Sirotinja nikad nije toliko siromašna da joj se još nešto ne bi moglo oteti”. Niti su ovdašnji građani, procjenjuju to političari, u međuvremenu opametnili da im se još kojom glupom pričom ne bi mogla skrenuti pažnja sa pljačke i destrukcije.

Povezani članci

• Rizom magijskog socijalizma inkapsuliranih tijela
• Sarajevski univerzitet poništio doktorat Sebije Izetbegović
• LAŽNI DAN HRVATSKE DRŽAVNOSTI
• Dnevna doza lirike sutra u Zvonu
• Kemal Mahić: Odlazak Ibrahima Mesihovića iz vrtova svojih predaka
• Čuvanje vjere Mustafine

Foto: Halid Kuburović

U priči o skandalu koji je, ovih dana, iskonstruisan oko jednog benignog umjetničkog performansa u Sarajevu, jedino što je čudno je insistiranje na besmislenim, komičnim mitovima o tom gradu – kao što je mit o “sarajevskoj toleranciji” (koji je u nivou onog o čudovištu iz Loch Nessa, Atlantidi ili postojanju elementarne ljudskosti i inteligencije u ovdašnjim konstitutivnim fašistima).

U redu je da osjetite mučninu kad vam plodovi neabortirane ljubavi (ili neobaveznog grupnog seksa bez zaštite?) između patrijarhalnog fašizma, hronične neukosti, primitivizma i besmrtne malograđanštine, najavljuju remake nekih od svojih najodvratnijih epizoda iz istorije. Ali, čuđenje…?

NOĆNA MORA SA CRNIM LIMUZINAMA I NASMIJEŠENIM POLITIČKIM SMEĆEM

Prije svega (i nakon svega) – jedino što u ovoj zemlji (a, nažalost, razvoj događaja u svijetu nam pokazuje da problem nije endemski), može izazvati iskreno čuđenje je iskra dobrote i inteligencije, kad se povremeno “ničim izazvana” pojavi. Ili građanskog aktivizma (ali stvarnog a ne manekenskog), u društvu iznutra izjedenom apatijom, konformizom, pristajanjem na korumpiranost i političku sodomiju. I koje je, naviknuvši se na život u septičkoj jami, zaboravilo protestvovati. Zbog svakodnevnih uvreda koje im nanosi politička kasta, jebavanja u zdrav mozak i pretvaranja im života u noćnu moru, kojom prolijeću crne limuzine sa rotirajućim svjetlima i nasmiješeno političko smeće sa gomilama što legalno što nelegalno napljačkanog javnog novca. I govorom mržnje koju velikodušno ostavljaju masi, da i ona ima šta glabati. I sisati.

Nakon što je goli umjetnik, u umjetničkom performansu na platou ispred Narodnog pozorišta, a u okviru međunarodnog festivala, izazvao reakciju “građana zabrinutih za javni moral” (a ustvari SDA-ovskog inkvizitora i političkog siledžije, koji je na umjetnike nahuškao građane na društvenim mrežama i policiju), reagovali su “umjetnički kritičari” iz vladajuće bošnjačke stranke, organizujući na istom mjestu, svoj politički(!) permormans, skinuvši se u javnom prostoru, odnosno pokazavši kako izgledaju goli nacionalisti, goli homofobi, goli politički idioti i goli primitivci.

I premda je toj (političkoj) golotinji i onom što su oni radili (i rade) u javnom prostoru, mnogo više odgovarala karakterizacija “orgijanja nad javnim prostorom” i “nenormalne revolucije koja se sistemski provodi” (da se poslužim njihovim riječima), i premda je potencijalna šteta od njihovog djelovanja (i po zajednicu i po državu) bila stvarna, za razliku od izmišljene štete koju je prouzročio jedan umjetnički performans ili “Povorka” kao izraz borbe za ljudska prava LGBT zajednice, adekvatna reakcija tužilaštva i policije je izostala.

Što ima smisla samo zato što su ovakvi ispadi, koliko god odvratni bili, tek soft verzija govora mržnje i egzistencijalnih prijetnji koje nam svakodnevno dolaze od kriminogenog polusvijeta koji nam je ukrao državu i koji se lažno predstavlja političkom elitom.

KANDIDATURA ZA EVOPSKU PRIJESTONICU NEKULTURE

“Ogoljeni” “umjetnički kritičari” vladajuće bošnjačke stranke (da se vratimo njima), na “mjestu zločina” su saopštili da “Ovo što se danas predstavlja kao umjetnost, nećemo prihvatiti.” i “Performans je odvratan i sramotan za grad koji čini kulturno središte regiona”.

Izignorišemo li dirljivu zabrinutost za ugled grada koji je “kulturno središte regiona” (ah, ti kompleksi manje vrijednosti), konstatujmo da je ono što je od vrijednosti i ugleda tog grada (i od njegove multikuluralnosti, na koju se, takođe, bezobrazno pozivaju) opstalo, opstalo ne zahvaljujući nego uprkos njihovom postojanju i djelovanju.

Kao što ni poštovanje ljudskih prava, u vidu dozvoljavanja organizovanja Povorke ponosa nema nikakve veze s njima. I da je do njih, ugleda, koji je dozvoljavanje organizovanja Povorke i institucionalna zaštita njenih učesnika donijelo Sarajevu u svijetu, ne bi ni bilo. Nego bi bili zamijenjeni “ugledom” sredine u kojoj domaći klonovi talibana i iranske Moralne policije, obezbjeđuju moralno ponašanje, kako u javnom prostoru, tako i u našim domovima.

I… nije ovo nikakvo pretjerivanje. Takvi eksperimenti su, naime, u više navrata u Sarajevu iskušavani, ali bi se brzo ugasili, jer je ovisnost o Zapadu, čelnike vladajuće bošnjačko-muslimanske stranke uvijek, dosad, dovodilo pameti. Ali uvijek se pojavljuju i novi koji bi se iživljavali nad ovdašnjim građanima i umjesto prava i hljeba im nudili vjerski fanatizam i kolače.

Pa nam te nove verzije propalih radikalizama, saopštavaju da “Dok je SDA bila na vlasti, parade nisu organizovane”, “Sarajevo je grad tolerancije i čovjekoljubac, ali ovako narušavanje javnog morala za vrijeme vlasti SDA nikada nije zabilježeno”, “Mi obećavamo da ćemo spriječiti ovakvu nakaradnu interpretraciju ljudskih prava” (kad, kao, ponovo preuzmu vlast u Kantonu Sarajevo – op.a.).

“Što se tiče “tolerancije” i “čovjekoljublja” (da to odmah razriješimo) problem je terminološke prirode, odnosno u definiciji (Ili, što bi Bill Clinton rekao: “Nisam imao spolne odnose sa tom ženom”). Svi bosanskohercegovački “konstitutivni” fašisti, naime, pod tolerancijom smatraju prihvatanje mišljenja koje ne mora biti u potpunosti identično njihovom, ali da bar 99% jeste – razlike su u detaljima: da li “pedere” treba premlaćivati i slati u zatvor ili ih liječiti, recimo) a “čovjekoljublje” (kao i bratstvo i jedinstvo, u novoj nacističkoj interpretaciji konstitutivnih kumova i njihovih familija) podrazumijeva odnose unutar nacionalno-vjerskog tora ili još bolje – Stranke).

TOLERANTNO DO BOLA. I KRVI.

No, ono što jeste fakat je da Parade nije bilo za vrijeme vladavine SDA u Sarajevu (Gradu i Kantonu). I da im treba vjerovati da će, pruži li im se ta mogućnost, oni zaista spriječiti “ovakvu nakaradnu interpretraciju ljudskih prava”. I provesti svoju. U kojoj se govor mržnje i vrijeđanje manjina tretira kao sloboda misli i vjerskih osjećanja. I u kojoj svako ima ljudsko pravo da organizuje linč nad nezaštićenom manjinom i da u njemu učestvuje.

O njihovoj interpretaciji ljudskih prava govori podatak da je LGBT zajednici trebalo 11 godina da se oporavi nakon prvog pokušaja svog “izlaska u javnost” sa Queer Sarajevo Festivalom, 2008. godine, da bi tek 2019. skupila hrabrosti da, pod novom vlašću, organizuje prvu Paradu ponosa.

A te 2008. Festival se završio u krvi, napadom vjerskih ekstremista i huligana, fašističkim progonom i premlaćivanjem učesnika i posjetica Festivala na ulicama Sarajeva, kao logičnim rezultatom prethodnog višednevnog huškanja od strane političara, vjerskih službenika i medija. Gebelsovski pravdanim tobožnjim vrijeđanjem “svetog muslimanskog mjeseca Ramazana” činjenicom da se održavanje festivala poklopila sa njim (a “vrijeđanje” se, pritom, svodilo na to da su ljudi to što jesu, a što je vjerskim ekstremistima bio dovoljan razlog za nasilje nad njima i nad posjetiocima Festivala, koji su došli na kulturnu manifestaciju ili u znak podrške poštovanju ljudskih prava i građanskih sloboda u bar nominalno sekularnom društvu.

S druge strane, istorija problema s golotinjom sarajevskih vjerskih ekstremista i klero-fašista dugotrajna je. I starija od borbe ovdašnje LGBT zajednice za svoja prava. I trebala je biti dovoljna opomena onim što, kao akter Niemöllerove pjesme “Prvo su došli…”, misle da se to njih ne tiče.

NE POSTOJI BOLJA PROŠLOST. POSTOJI SAMO IZBRISANA.

Jedan od svojih ekstrema, ta istorija, imala je u godinama nakon rata, kao svojevrsni nastavak obračuna režima sa tada svojim najradikalnijim kritičarem – satiričnim časopisom Polikita. Vlast je, naime, nakon protuzakonitih policijskih akcija, tužbi za “vrijeđanje patriotskih i vjerskih osjećanja građana i najviših zvaničnika vlasti” i onemogućavanja distribucije i reklame, časopis koji je ukazivao na kriminalnu, zločinačku i pornografsku suštinu političkog establišmenta optužila za – pornografiju. Neadekvatna reakcija navodne “građanske” političke, intelektualne i medijske alternative (čija je i tada kao i danas osnovna karakteristika bio konformizam a politički diskurs tek soft verzija nacionalizma), par mjeseci kasnije došla je na naplatu.

Osokoljeni društvenom atmosferom u kojoj se javno uništava jedan časopis, u kojoj policija vrši protuzakonito otimanje primjeraka te novine od kolportera i privodi na saslušanja prodavačice iz kioska(???), u kojoj javni tužioci nakon naredbe iz Stranke masovno podnose tužbe protiv urednika, u kojoj se na stranicama medija objavljuju pozivi na linč i zatiranja, u kojoj “građanski intelektualci” umjesto principijelne osude frontalnog udara režima na slobodu javne riječi, odnosno medij koji se je istu usudio praktikovati, otvaraju “javnu debatu” da li pornografske časopise treba prodavati u trafikama ili na za to specijalizovanim mjestima (što bi rekli “Pored takvih prijatelja, neprijatelji ti nisu potrebni”), iz vlastitog mraka “izronili” su militantni vjerski ekstremisti talibanskog profila (znakovitog naziva “El Fatih”), koji su na golu kitu kipa „Multikulturnog čovjeka“, rad vajara Frančeska Perilija i poklon talijanskog naroda građanima Sarajeva, postavljen na Trgu Oslobođenja, reagovali optužbama za – nemoral, pornografiju, homoseksualizam, prostituciju, razvrat,… I prijetnjom dizanjem (kite?) u vazduh.

A onda su se “apetiti otvorili” pa su zahtjevali i uklanjanje ili prekrivanje (krpama ili malterom) spolovila kipova po zgradama iz austrougarskog perioda.

Ovdašnja javnost i institucije se nerado sjećaju tih epizoda i činjenice da su pod pritiskom vjerskih fanatika donesene i neke sramotne odluke vlasti (da sad zanemarimo činjenicu da je kolektivno pamćenje temeljito “oslobođeno” sjećanja na postojanje jedinog poratnog od vlasti proganjanog i zabranjenog časopisa, radikalnog kritičara konstitutivnih fašizama i njihovih sljedbenika, ujedinjenih u licemjerju i mržnji prema takvoj, gerilskoj, antifašističkoj satiri).

LEKCIJE IZ ISTORIJE: KONFORMIZAM I KUKAVIČLUK UVIJEK DOĐU NA NAPLATU

Uglavnom, poenta je u tome da ovaj najnoviji ispad sarajevskih ekstremista – homofoba, zatucanih primitivaca, neprijatelja umjetnosti, političkih talibana, stalnim prisustvom i pritiskom Zapada osujećenih u razvoju – nije ni nešto posebno neobično za Sarajevo, a pogotovo nije dokaz da je “u drugoj polovini devedesetih bilo bolje”, kako to površno i s ciljem dramatizovanja aktuelne situacije ukazuju neki iz susjedstva.

Ne, nije Sarajevo nikad bilo drugačije. Između ostalog što su te karakterizacije kolektiviteta najobičnija glupost.

Sarajevo nisu ni razdragani učesnici Parade ponosa, ni ludaci koji bi ih zatvarali, premlaćivali ili ubijali, da od njih “spasu svoju djecu”. A ni ta, od svega možda gora, ćuteća većina, koja sav ovaj užas od privida života u organizaciji kriminogene “konstitutivne” naciokratije, čini mogućim.

Sarajevo je sve to. I ništa.

I u konačnici, ne radi se tu o Gradu, Državi ili Narodu. Radi se o ljudskim pravima i pravnoj državi. Odnosno o njihovom postojanju ili nepostojanju. I o činjenici da konformizam i kukavičluk uvijek dođu na naplatu.

Kao u onoj Niemöllerovoj: “…Kad su došli po mene nije bilo više nikog da se pobuni”.

BOLJE JE BITI GOLI NACIONALISTA I HOMOFOB NEGO GOLI ČOVJEK?

Nije, naime, problem u klerofašističkoj desnici – takvih ima svugdje i reaguju slično – problem je u “onim drugim”. Od kojih u ovakvim situacijama očekujete principijelnu reakciju i zaštitu elementarnih vrijednosti sekularnog, demokratskog društva, ljudskih prava i građanskih sloboda. Da o slobodi umjetnosti i ne govorimo.

Problem je što sarajevska direktorica festivala u okviru kog se odigrao pomenuti performans (odnosno njegov dio, do policijskog prekida), nije podržala predstavu i umjetnike, nego se izvinjavala i pravdala “javnosti”, odnosno desničarskim političkim primitivcima. Slično svom kolegi, direktoru MESS-a, koji je, svojevremeno, sramotno reagovao na primjedbe iz vjerskih krugova, zabranivši  predstavu “Naše nasilje i vaše nasilje” u režiji hrvatskog redatelja Olivera Frljića. (To je to “tolerantno i otvoreno Sarajevo”)

Problem je što dan nakon političkog performansa golih nacionalista na trgu ispred Narodnog pozorišta, na njega nag nije izašao kompletan ansambl tog pozorišta, na čelu sa svojim direktorom. I tako svi ansambli svih pozorišta u Sarajevu. I svi umjetnici. A onda i svi građani kojima je dosta tog političkog licemjerja u kome im pljačkaši javnog novca, bez elementarne socijalne osjetljivosti, drže moralne pridike. Pa još pod moralom podvode nasilje nad manjinama i slobodom umjetničkog izražavanja. I obećavaju nam ukidanje ljudskih prava, povratak potpune stranačke kontrole nad svim segmentima društva i nastavak pljačke. Jer, kako je to Ezekiel Bluff mudro zaključio: “Sirotinja nikad nije toliko siromašna da joj se još nešto ne bi moglo oteti”. Niti su ovdašnji građani, procjenjuju to političari, u međuvremenu opametnili da im se još kojom glupom pričom ne bi mogla skrenuti pažnja sa pljačke i destrukcije.