Samir Šestan: Dubina septičke jame

Povezani članci

• Marinko Čulić: Karamarkova pobjeda je trijumf radikalizma
• Ljetovanje sedamdesetih
• Goran Sarić: Kula od zlata
• BiH: Političke igre bez granica
• Vojislav Vujanović: Likovni Tešanj
• Izvještaj s otoka

Mimikrija i relativiziranje svega postali su obrazac ponašanja po postjugoslovenskim tranzicijskim vukojebinama. Što uz sklonost mase amneziji i genetsku predodređenost za glavne uloge u vicevima, rađa apsurdne situacije u kojima nas razni ludaci pokušavaju istretirati kao zbunjene i upriličiti javno silovanje činjenica.

Po toj filozofiji, s druge strane, pripadnici nevelike suicidalne skupine, sklone javnom protivljenju tolerisanja ekstremizma i zahtjevu za zaštitom demokratskog poretka od onih koji mu otvoreno prijete, te za zaštitom ugoženih društvenih skupina, čijim životima se, takođe, prijeti, bivaju označeni kao – protivnici demokratije. Zabavno jebavanje u mozak.

Licemjerstvo, pritom, teče potocima. I to nabujalim. Pa se, tako, učesnici skupa o pogubnosti demokratije (na kome su ona i sekularizam označeni kao neprijatelji vjere) i savršenstvu organizovanja države po ugledu na ludačke bliskoistočne teokratske diktature, pozivaju na svoja demokratska prava. Organizatori skupa, na kome je jedan od „predavača“ čovjek koji zagovara uvođenje harača za nemuslimane, kao garanciju za njihovu sigurnost, i koji je simpatizer talibana i poznat i po izjavi „Tek je počelo da se krvari“, a drugi hapšen zbog napada na ustavni poredak BiH, izazvanja rasne i vjerske mržnje i nedozvoljenog držanja oružja i eksplozivnih materija, ističu da „treba saslušati šta (predavači) imaju reći i kakvu poruku šalju, jer poruka islama i Kur’ana je poruka mira”.

Pripadnici zajednice koja kontinuirano negira državu i njene institucije, krši zakone i organizuje paralelne obrazovne i “bezbjednosne” sisteme, ne priznaje sudove koji im sude za teške zločine, i zagovaraju ekstremizam a demokratiju i sekularno uređenje tretiraju kao neprijatelje, izražavaju “zabrinutost” zbog neprovođenja zakona u zemlji. Prononsirani ekstremisti, sa dugom tradicijom (neprocesuiranog!) govora mržnje, pokušavaju se predstaviti kao objektivni analitičari, zaštitnici ljudskih prava i demokrate, koji su na strani vehabija ne zato što se kao ekstremisti u mnogome slažu, nego zbog “principijelnog poštovanja demokratije i ljudskih prava” (Da, da, naravno. Zar je neko sumnjao?).

U javnom prostoru, estremizam se brani dosljednim zaobilaženjem suštine i preciznog portretiranja pojedinaca i čitave skupine. Zahtjeva se da zanemarimo ko su oni i šta predstavljaju i šta im je cilj? I da samo posmatramo šta su na tačno određenom skupu radili? Kao da su na taj skup pali drito s Marsa. I da o njima, osim da su mali, zeleni i bradati, ne znamo ništa drugo.

Kad je jedan od učesnika tv emisije, koja se bavila ovim problemom, upozorio na neke neprihvatljive izjave „predavača“, lakonski mu je odgovoreno da je to bilo na nekom drugom skupu (!). Što je otprilike kao da uzmete jedan od propagandnih mirotvornih govora Slobodana Miloševića, iz faze u kojoj je iz Balkanskog Kasapina „evoluirao“ u Garanta Mira, pa kažete: „Šta ima sporno u tom govoru?“. Ništa. Gledajući ga izolovano. Ali ima sporno u govorniku. Što, by the way, čini spornim i govor.

Drugi smjer odbrane ide kroz pokušaj relativiziranja i skretanja sa suštine, pričom o potpuno drugim temama. „Za mene je šerijat savršenstvo“, kaže jedna od gošća pomenute tv emisije. A za mene je oralni seks. Ali, kakve veze i jedno i drugo ima s temom? Jer ne govorimo mi o ličnom odnosu pojedinca prema nečemu (bilo to upražnjavanje vjerskih ili seksualnih sloboda), nego o neprihvatljivosti nametanja svog svjetonazora drugome. I to u sredini u kojoj to redovno završava masovnim kupanjem u krvi. (A ti, ako baš imaš želju, kad nešto ukradeš, odsjeci si ruku, a nakon vanbračnog izleta organizuj si (samo)ubijanje kamenovanjem i hodaj obučena u šator, ali ne nameći drugima tako „savršena“ rješenja. Niti zbijaj priglupe i neukusne šale na račun vehabijskog pozivanja na iskustvo osmanlijskog harača od „nevjernika“.).

U kontekstu odbrane neodbranjivog, pojavilo se i “naivno” retoričko pitanje: “Da li je bilo nešto sporno na skupu, zbog čega bi ga bilo opravdano zabraniti?”, koje je postavljeno s ciljem proturanja priče kako je to bio jedan pristojan i demokratičan skup. Što je samo još jedan u nizu pokušaja seksualnog kontakta sa zdravim mozgom.  Naime, postavlja se pitanje da li je na skupu na kome su demokratija i sekularizam označeni kao neprijatelji vjere, i to od strane vjerskih ekstremista, kojima napad na vjeru podrazumijeva posezanje za “svetim ratom” i od sekte koja je, u globalnim okvirima, dokazano pogodno tlo za klijanje i razvoj ljudskog otpada, kome život nije svetinja, da li je dakle tu bilo nešto sporno. Ma, ne. Bože sačuvaj.

I još jedno „naivno pitanje“, koje je postavljeno u javnom prostoru, s ciljem etiketiranja protivnika ekstremističkog okupljanja i djelovanja, kao – islamofoba: „Ako Noam Chomsky i Slavoj Žižek mogu pričati protiv demokratije, zašto to ne mogu učesnici ovog skupa? Zato što su muslimani?“ Pa hajde, da odgovorimo i na to. Pitanje vehabija u BiH nije pitanje ni islama ni šerijata. To je pitanje straha od nasilja. Straha od terorizma i straha od terora. I nad muslimanima i nad nemuslimanima. Straha od ekstremizma i njegovog prelaza u ludilo. Ludilo koje završava klanjem vlastite majke, zato što nije htjela da klanja onoliko i onako kako je njen sin to smatrao da treba. Ludilo koje završava bombaškim napadom na policijsku stanicu, pucanjem po američkoj ambasadi ili ubijanjem povratničkih porodica.

To je problem, a ne, kako se želi podmetnuti, što su oni muslimani. Ili što smatraju da je šerijat savršen. Smatraj šta hoćeš. Koga za to zaboli? Kao što, u principu, nije problem da neko sanja o Velikoj Srbiji, recimo, sve dok nema namjeru i objektivnu mogućnost da pokuša da je i ostvari, čineći pritom monstruozne zločine. Sve je čvrsto povezano sa kontekstom i nekim konkretnim pratećim elementima. Elementima koji definišu onu ključnu razliku – da li se nečemu nasmijati kao budalaštini (kao što smo se smijali grafitu „Ovo je Srbija!“ na glavnoj pošti u Sarajevu, ispod koga je neko napisao „Ovo je pošta, budalo.“), da li ga ignorisati, kao nerelevantno, da li ga prihvatiti i poštovati, kao drugačije mišljenje, koje pritom uvažava druga mišljenja i ne nasrće na društvo, ili ga tretirati kao potencijalnu ili stvarnu opasnost po državu, poredak, društvo, živote ljudi…

Na žalost, često ono prvo (smijanje) završi kao ovo posljednje (zločini), jer niko ne uči ništa iz istorije, niti sluša upozorenja, kao što je ono Elvisa Costella: „Mislite da su glupi, mislite da su smiješni, sve dok vas ne natjeraju da trčite na njihove noćne mitinge.“

Pritom je jasno da sve vehabije nisu teroristi („samo su svi teroristi vehabije“, kaže popularna doskočica) – svako ko je dolazio u kontakt s njima zna da tu ima i divnih ljudi, s tragičnim sudbinama, uvjerenih u dobronamjernost svog učenja. Ali niko ne bi trebao da bude ni naivan pa da ne uočava da je ta ideologija (vjerska sekta, ili šta već) plodno tlo za razvoj ludaka koji misle da Bog uživa u smrti i da mu se najbolje možeš približiti – ubijajući.

Profesor Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, akademik Rešid Hafizović, svojevremeno je, u dramatičnom obraćanju javnosti, govoreći o vehabijama, upozorio: „Oni dolaze po našu djecu!“. Podsjetio je na zločinačke korijene te sekte, koji objašnjavaju i zašto je ona i danas rasadnik zla i otkuda strah od njenih sljedbenika:  “Svaka civilizacija ima svoje tragedije, padove i pogibelji; pa tako i ona muslimanska, ali vrhunac tragedije koja je zadesila muslimane, zbio se godine 1746. kada je bezumnik iz Nedžda – po imenu Muhamamad Ibn ‘Abd al-Wahhab sa svojom falangom ’beduina’ i ljudi željnih plijena, krvi i ubijanja, proglasio službeni džihad protiv svih muslimana, i to-samo zato što su ovi potonji ustrajavali u svom slijeđenju i razumijevanju islama onako kako to nalozi temeljnih vrela islamske vjere traže i kako je to živim primjerom Poslanik islama, izabranik i miljenik Božiji, zasvjedočio prije više od četrnaest stoljeća. Da vehabijsko proglašenje službenog džihada nije bio tek formalan i zanemariv čin posvjedočit će, domalo iza toga, strašni pokolji koje su vehabijske falange načinile najprije u Kerbeli 1802., gdje su ubijene hiljade muslimana, opljačkana njihova imovina, a nisu bile pošteđene ni njihove džamije, turbeta i mezarja; iza toga je slijedilo krvoproliće u Ta’ifu 1803. i Mekki, zatim u Medini 1805., a onda diljem kolijevke islama, a u tim pokoljima nisu pošteđene žene ni djeca, starci i druga nejač. Pred razularenim vehabijskim mačem nestajali su muslimanski gradovi i naselja onoga vremena, a hiljade muslimana je udavljeno u vlastitoj krvi.”

Jedna od najopasnijih stvari koje je organizator Kristalne noći u Tuzli (kako je ovaj skup u Kristalnoj dvorani hotela Tuzla, nazvala Slobodna Bosna), pokušao da uradi jeste – stavljanje znaka jednakosti između spornih “predavača” na skupu, s jedne, i islama i Kur’ana, s druge strane. „Treba saslušati šta imaju reći i kakvu poruku šalju jer poruka islama i Kur’ana je poruka mira”, kaže organizator, govoreći o “predavačima”. Međutim, to što je poruka islama i Kur’ana poruka mira, nema nikakve veze sa “predavačima” koji su sve samo ne islamizovana “djeca cvijeća”.

Ovi komičarski istupi advokata Zla nisu uopšte naivni. Oni su sračunati na pridobijanje simpatija kod dijela javnosti koje funkcioniše na principu spojenih posuda, napunjenih frustracijama, mržnjom, osjećajem nepravde, socijalnom isključenošću i ekonomskom agonijom, a kojima se, u cilju održanja na vlasti, godinama igrala vladajuća kleronacionalistička mafija, da bi danas mehanizam funkcionisao sam od sebe, kao svojevrsni perpetum mobile.

Kao što je godinama poslije rata nacifikovana masa funkcionisala na principu „Nek je lopov, samo nek je „naš““, pa sad skupo plaća svoju glupost (prebacujući, pritom, svu odgovornost na političare – kao da su im ih birali oni „drugi“), tako se u datom momentu priča o ekstremizmu završi na konstataciji „Nek su, al su naši“. Ne shvatajući da nisu njihovi. Niti će ikada biti. I da će i za ovu glupost skupo platiti. Zapravo, još skuplje nego za prethodnu.

Dva desetljeća iživljavanja kleronacionalizma nad nekad (valjda) zdravim mozgom pripadnika konstitutivnih monolita u BiH, ima očekivanu posljedicu – laž je postala neprepoznatljiva. A licemjerje sveopšte i bezgranično. Otuda je samo moguće da se i policija i uprava hotela i dio javnosti zaklinju u demokratiju, kao razlog zbog koga skup nije zabranjen.

Direktorica hotela u kome je održana tribina na kojoj se regrutovalo članstvo za obračun sa demokratijom i sekularizmom, čitavu stvar pravda riječima: “Nikome nismo ni ranije uskratili gostoprimstvo, jer je jako ružno da nekome nešto zabranimo.” Pretpostavljam da to znači da Biljana Plavšić (u “opravdanom odsustvu” Karadžića i Mladića) može računati sa iznajmljivanjem Kristalne dvorane hotela Tuzla za skup pod nazivom “Pogubnost bratstva i jedinstva i Savršenstvo etničkog čišćenja” ili “Srpska istina o Kapiji i bošnjačko-komunističke laži”? Jer tamošnja uprava – nikom ne uskraćuje gostoprimstvo. A policija svakom obezbjeđuje zaštitu. Kao što je štitila 500 vehabija od pedesetak tuzlanskih studenata i studentica, koji su osjetili potrebu da svojim sugrađanima pokažu da ne treba da se plaše i da stave do znanja da u Tuzli postoji i neko ko se sa ovom zloupotrebom i pervertiranjem demokratije ne slaže.

Dugogodišnji istrajni borac za ljudska prava i građanske slobode, Predsjednik Foruma građana Tuzle Vehid Šehić izjavio je da održavanje vehabijske tribine u Tuzli predstavlja narušavanje temeljnih vrijednosti bosansko-hercegovačkog društva. No, na žalost nije u pravu. Radi se o narušavanju vrijednosti demokratskog društva, ali to sa bosanskohercegovačkim društvom, u kome etno-nacionalizam brižljivo dekonstruiše i pervertira svaku naznaku istinske demokratije i ljudskih prava nema nikakve veze. Naprotiv.

Prije će biti da je to samo radikalna potvrda ključnih vrijednosti koje isijava ova zarobljena virtuelna država. U kojoj, među sva tri konstitutivna kleronacionalizma, i to u političkom i javnom mainstreamu, zapravo, ima mnogo više ekstremizma (i mnogo opasnijeg) nego što ga u ovom trenutku isijavaju vehabije. Što ne umanjuje problem koji društvo ima s njima, naravno. Nego samo govori o dubini septičke jame u kojoj živimo.

e-Novine