Samir Šestan: Da li drugi stih pjesme “Niko nam ništa ne može” glasi: “Više volim rusko govno nego američku tortu”?

Izdvajamo

• Upravo zbog toga je svaka ozbiljna analiza izrečenog na Narodnoj skupštini besmislena. Jer sadržaj realityja ne služi za razmišljanje i donošenje ozbiljnih životnih odluka, nego za zabavu mase, kao oblik pinkovskog joj ispiranja mozga. A ako ste izuzetak od pravila uvijek vam ostaje cinizam i crni humor. Ili pakovanje kofera. Što je svakako bolja opcija od kukanja nad sudbinom utopljenika u balkanskoj septičkoj jami i plača u samoći. Ili od nesvjesnog saučestvovanja u manipulacijama režima.

Povezani članci

• Japanci u Lori ili funkcija šupka
• Kako izgleda potkivanje u zarobljenoj državi?
• PRAZNICI BEZ TOALET PAPIRA
• Zašto Bog ne voli Hrvate i Hrvatsku?
• Marin Jurjević: Dictablanda ili meka diktatura Andreja Plenkovića
• Povratak novinarske legende: Denis Latin preuzima Treći dnevnik HTV-a

Foto: Arhiv

Naravno da se postavlja pitanje šta učiniti u situaciji kada pravna država ne funkcioniše, kada otuđena, kriminogena, na sve spremna vlast čvrsto drži u rukama sve represivne i kontrolne mehanizme, kad je protestni potencijal mase ozbiljno urušen stampedom mladog i inteligentnog stanovništva prema Zapadu, kad su svi ti slobodni mediji, nevladine organizacije i (stvarna!) opozicija (ako uopšte i postoji) tek izuzeci od pravila, bez realne snage, pa i obračun s njima nije motivisan strahom od štete koju mu mogu nanijeti nego glupošću samoljubivog diktatora koji ne trpi kritiku i kome će možda upravo neostavljanje nikakvih društvenih ventila (a ne ti ventili) doći glave.

Autor: Samir Šestan

Aktuelno stvaranje preduslova vlasti RS za finalni obračun sa medijima, nvo i uopšte drugačije mislećim ljudima, kreiranjem pravnog sistema koji će biti temelj za provođenje ne–pravde, nasilja, kršenja ljudskih prava i građanskih sloboda i legalizaciju diktature te izostanak adekvatne reakcije javnosti na sve to, podsjeća na onaj staljinistički poklič “Više volim rusko govno nego američku tortu” (koji je postao šire poznat nakon snimanja “Oca na službenom putu”).

Teatar apsurda dodatno je naglašen činjenicom da je lik koji stoji iza svog tog ludila do vlasti došao prvo na američkim tenkovima, a onda američkim novcem i uz podršku naivnog civilnog društva, koji su u njemu vidjeli suprotnost od onoga u šta će se on, opijen apsolutnom vlašću, moći i prilikom za pljačku stoljeća, vremenom pretvoriti. A da je rusko govno istom postalo ukusno tek kad su ga oni koji su ga doveli na vlast počeli upozoravati da je doveden kao deklarisani pokajnik (koji je osudio ratne zločince i genocid), u cilju demokratizacije i denacifikacije tog prostora, jačanja pravne države i poštovanja ljudskih prava, a ne za uspostavu pljačkaškog, na korupciji zasnovanog, autokratskog režima, po uzoru na ruski. Ili da bi izazvao novi rat.

Proces koji je krenuo kada nakon propasti reforme policije 2007. godine nisu uslijedile konkretne sankcije i kada je “igračima” u BiH koji razumiju samo jezik sile postalo evidentno da iza diplomatskih mjera i pritisaka “međunarodne zajednice” više ne stoji operativna sila i spremnost da se ona upotrijebi (na način viđen u slučaju “Hrvatska samouprava” iz 2001.), kulminira proteklih mjeseci otvorenim (verbalnim!) sukobom (na najprimitivnijem nivou) sa “međunarodnom zajednicom”, odnosno njenim zapadnim, demokratskim dijelom. I uvodom u konačno rješenje “problema” malobrojnih preostalih kritičara i protivnika nedemokratske politike režima u RS i sistemske korupcije na kojoj je on utemeljen.

Nakon što su u julu ove godine usvojene izmjene Krivičnog zakona RS kojima se kriminalizuje sloboda javne riječi, pod izgovorom borbe protiv klevete (i to od strane režima čiji je eksponent, zapravo, sinonim za uvrede, klevetu i govor mržnje i njihov neumorni generator), Narodna skupština Republike Srpske je krajem septembra usvojila nacrt Zakona o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija, kojim se nevladinim organizacijama koje nisu pod kontrolom vlasti zabranjuje bavljenje politikom, pod izgovorom da su “strani agenti” (čime se, logikom iz nekih prošlih vremena, karakterističnom za zatvorene nedemokratske sisteme, sugeriše i – izdajnici nacionalnih interesa), jer su njihove aktivnosti finansirane iz međunarodnih izvora (koji, uzgred, podstiču borbu protiv korupcije i razvoj demokratije u tranzicijskim društvima, da ona ne bi završila ponovo u diktaturama). Pri čemu vlast, osim motiva i ciljeva međunarodnih sponzora i NVO, ignoriše i od javnosti prikriva činjenicu da sama iz istih izvora – što u obliku donacija, što kredita – dobija stotine miliona dolara (kojima začeplja budžetske rupe i hrani klijentilistički, koruptivni lanac oko sebe i bez kojih bi davno doživjela kolaps i bankrot), a da iz budžeta, bez praktično ikakve javne kontrole, dijeli ogromne količine novca “nevladinim” organizacijama, koje su zapravo vladine, odnosno, odane vlasti i čak učestvuju u predizbornim kampanjama vladajućih stranaka ili kao naručena javna podrška u situacijama kad se vlast suočava sa kritikom i iznutra i izvana.  

Reagujući na usvajanje nacrta Zakona o javnosti rada neprofitnih organizacija, na 5. redovnoj sjednici Narodne skupštine Republike Srpske, više domaćih nevladinih organizacija nazvalo ga je nastavkom udara na udruženja građana i medije koji nisu pod kontrolom vlasti i ukazalo da se njime krše ustavom zagarantovana prava na slobodu udruživanja, da on nije u skladu sa Ustavom BiH, pa ni RS, ni Evropskom konvencijom o osnovnim ljudskim pravima i slobodama, i da vlasti može služiti kao osnov za zabranu rada nezavisnih organizacija i slobodnih medija.

Direktor Upravnog odbora Transparency Internationala optužio je vladajući režim RS da od ovog entiteta pravi svojevrsni gulag ili koncetracioni logor za svoje stanovnike. A da je svrha zakona koji se donosi stvoriti pretpostavke za lov na ljude i organizacije koje kritikuju režim.

Od ignorisanja argumenata civilnog društva, medija koji nisu pod kontrolom vlasti u RS, nezavisnih intelektualaca i analitičara te opozicije, koje vlast u RS sve redom naziva izdajnicima, više zabrinjava samo suicidalno bespogovorno slijeđenje korumpiranog klijentilističkog partokratskog aparata svog domanovićevskog vođe, u sukob sa praktično cijelim demokratskim svijetom i njegovim organizacijama za zaštitu ljudskih prava i građanskih sloboda.

Upravni odbor PIC-a, upozorio je da predloženom zakonu nema mjesta u demokratskom društvu: “Nedavno ponovno uvođenje zakonskih sankcija za klevetu u RS-u i predloženi novi zakon (o neprofitnim organizacijama) protivni su samom pojmu demokratije. Njima se ograničava politički pluralizam, a svrha im je zastrašiti političku opoziciju. To će spriječiti slobodnu kritičku debatu i dodatno suziti ionako sve manji građanski prostor u RS.”

Evropska unija, diplomatskim rječnikom (ne uspijevajući da shvati da se političkim siledžijama može obraćati samo na jeziku koji razumiju), usvajanje nacrta Zakona o javnosti rada neprofitnih organizacija označila je kao zastrašivanje civilnog društva u RS i survavanje Republike Srpske ka diktaturi, podsjećajući vlast u RS da je Evropska unija utemeljena na vrijednostima poštivanja ljudskih prava, slobode, demokratije i vladavine prava. Što je neprikosnoveni lider RS ispravno shvatio, čekirajući kartu za Moskvu, gdje ga neće gnjavit, i malom i velikom diktatoru iritantnom, pričom o ljudskim pravima, demokratiji i pravnoj državi.

Duboku zabrinutost u vezi sa zakonom koji se nalazi u parlamentarnoj proceduri, izrazio je i OSCE, konstatujući da bi njegovo usvajanje moglo da ima ozbiljan negativan uticaj na sve koji žive u Republici Srpskoj.

No, interesantno je kako stranci ne shvataju s kim imaju posla. Oni poslanike vladajuće većine NS RS ubjeđuju riječima koje su zapravo pokušaj držanja lekcija koje su propustili u redovnom obrazovanju: “Sloboda udruživanja i srodna ljudska prava omogućavaju organizacijama civilnog društva da stvore prostor za razgovor, podignu svijest javnosti i institucija o suštinskim pitanjima, omoguće angažman na svim nivoima donošenja odluka i kreiranja politika djelovanja, kao i da omoguće održavanje javnih i virtuelnih debata na kojima se razmjenjuju i razrađuju ideje.” Ne shvatajući da, kao prvo, ti poslanici ne odlučuju ni o čemu (osim, eventualno(!), o samoinicijativnom odlasku na WC), odnosno da je čitav parlamentarni sistem u BiH (dakle, ne samo u RS) u nivou potemkinovih sela, da je vlast davno izmještena u partijske centrale ili čak ruke “konstitutivnih” autokrata, koji čitavim sistemom vladaju kao lutkarskim pozorištima ili, savremenim rječnikom – nizom povezanih reality programa, za masu zbunjenih, bez ikakvog stvarnog značaja. A kao drugo, ne shvatajući da je za onog koji odlučuje u RS njihova argumentacija kontraproduktivna. Da oni to što rade i rade zbog toga na šta ih upozoravaju. Jer Onaj Koji O Svemu Odlučuje ne želi nikakve osviještene građane, dijalog, razmjenu argumenata, demokratski uticaj javnosti na donošenje odluka i kreiranje politika. Ili “ne daj bože” pravnu državu i poštovanje ljudskih prava. On (i njegovi pandani iz druga dva “konstitutivna” naroda) vladaju upravo zahvaljujući odsustvu svega toga. (I neprovedenoj denacifikaciji “konstitutivnih” naroda, naravno.)

Upravo zbog toga je svaka ozbiljna analiza izrečenog na Narodnoj skupštini besmislena. Jer sadržaj realityja ne služi za razmišljanje i donošenje ozbiljnih životnih odluka, nego za zabavu mase, kao oblik pinkovskog joj ispiranja mozga. A ako ste izuzetak od pravila uvijek vam ostaje cinizam i crni humor. Ili pakovanje kofera. Što je svakako bolja opcija od kukanja nad sudbinom utopljenika u balkanskoj septičkoj jami i plača u samoći. Ili od nesvjesnog saučestvovanja u manipulacijama režima.

Tretiranje marioneta kao stvarnih ljudi i pokušaj vođenja dijaloga s njima je, naime, greška koja onog ko to radi čini saučesnikom u prevari.

Zato je svojevremena odluka dijela medija iz RS da ne učestvuju u fingiranim javnim raspravama o “kriminalizaciji klevete”, nego da “samo” zahtjevaju bezuslovno povlačenje tog zakona, bila ispravna (iako rezultat s ovakvom vlašću nije mogao biti pozitivan – ali on nije mogao biti pozitivan ni u kom slučaju!), a naivna želja nekih njihovih kolega (i to iz Sarajeva) da uspostave dijalog i “čuju argumente vlasti” i prenesu im svoje, potpuno besmislena i kontraproduktivna.

Jer legitimizira temu koja ne bi trebala uopšte postojati (šta ćemo, sutra učestvovati u javnoj raspravi o ukidanju izbora i proglašenju doživotnog predsjednika i pretvaranju državne imovine u entitetsku, a entitetske u njegovu privatnu). A još zagovara dijalog sa marionetama (kojima, pritom, kao Pinokiju, raste nos, ali su oni sve ponosniji što Lutkaru mogu pokazati veći), što dovodi u pitanje inteligenciju onog ko to pokušava.

Ali ništa bolje, doduše, ne bi bilo ni da imaju priliku razgovarati sa Lutkarem lično. Jer je njemu čitava stvar tek sitni pomoćni mehanizam za tranziciju sa kakve-takve demokratije, na apsolutizam i diktaturu u hard core izdanju (jer oni u svojoj soft varijanti funkcionišu već odavno – ali, eto, još nije ozvaničena garancija njenog doživotnog trajanja), te ga nikakav razgovor, osim sa rektalnim alpinistima i članovima sekte kojima je on Bog, ne interesuje.

Postoji “milion” argumenata koji se mogu suprotstaviti onome što radi vlast u RS. No svi ti argumenti režimu i masi njegovih sljedbenika, koja je valjda organizovano bježala sa časova na kojim se predavalo o Domanoviću i nije čitala obaveznu lektiru, ne znače ništa. I nije to, da se razumijemo, endemski problem ovih prostora, nego svjetski trend, koji je Tramp (i masa populista kojima je on idol, uključujući i naše) pretvorio u najavu sumraka civilizacije.

Ono što bi trebalo imati u vidu je da demokratski izabrana vlast (čak i da zanemarimo stepen izbornih prevara i krađe koji izborni legitimitet čini upitnim), gubi sav demokratski legitimitet nedemokratskim ponašanjem i zakonima koje usvaja, a kojima krši ljudska prava i građanske slobode i trasira put u diktaturu.

No, naravno da se postavlja pitanje šta učiniti u situaciji kada pravna država ne funkcioniše, kada otuđena, kriminogena, na sve spremna vlast čvrsto drži u rukama sve represivne i kontrolne mehanizme, kad je protestni potencijal mase ozbiljno urušen stampedom mladog i inteligentnog stanovništva prema Zapadu, kad su svi ti slobodni mediji, nevladine organizacije i (stvarna!) opozicija (ako uopšte i postoji) tek izuzeci od pravila, bez realne snage, pa i obračun s njima nije motivisan strahom od štete koju mu mogu nanijeti nego glupošću samoljubivog diktatora koji ne trpi kritiku i kome će možda upravo neostavljanje nikakvih društvenih ventila (a ne ti ventili) doći glave.

A šta se događa kad očajanje zahvati ljude, kad očajanje neumitno prelazi u kajanje? E, to…