Saborske igre prijestolja na štetu političke kulture i boljitka zemlje

Autor/ica 👤Marijan Vogrinec 2.12.2020. u 15:21

Povezani članci

Foto HRT

Od kulturnog i produktivnog dijaloga u saborskoj igri prijestolja i dalje ni „k“ niti „p“, pa se, indikativno, u jednom trenutku opet ubacio u polemike predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković upozorenjem samom premijeru. „Predsjedniče vlade“, rekao je, „molim vas da ne dobacujete s mjesta. Predstavnicima vlade ne mogu davati opomene, mogu ih samo upozoravati.“ Igrokaz u kojemu se točno zna što su glavne uloge i tko su glavni glumci, tko su sporedni, a tko obični statisti. I dok je tako, Bijednoj Našoj nema šanse postati Lijepom Našom, a demokraciju uvesti kao naš način obnašanja političkog života radi općeg dobra. Je li, i politike i društvenog života

Marijan Vogrinec

Hrvatski je sabor u sklopu aktualnog, predbožićnog zasjedanja neki dan na brzaka izglasao državni proračun za 2021. godinu, promijenio nekoliko ovršnih paragrafa kako dužnički lihvari ne bi stotinama tisuća blokiranih sjeli i na božićnice i darove za djecu ili ih zimi istjerali iz ovršenih domova te glatko odbio oporbenu interpelaciju za opoziv ministra gospodarstva Tomislava Ćorića zbog umiješanosti u krim-skandal s vjetroelektranama Krš-Pađene nedaleko od Knina, ali i „gostovanja“ u kompromitiranom privatnom klubu uhićenog šefa Janafa Dragana Kovačevića. U principu, HDZ-ova tzv. stabilna saborska većina legalno je i legitimno odradila posao, zakon ni u čemu nije prekršen, pa… U principu, vladajući nisu ni u čemu prekršili ni jedan jedini tzv. pozitivan zakonski propis niti poslovničko slovo tzv. Visokog doma kad su glatko odbili 297 od 300 oporbenih amandmana na prijedlog proračuna. Manje-više ista HDZ-ova tzv. stabilna saborska većina znala je u prethodnom sazivu odbiti i svih 700 oporbenih amandmana, kao što je pak i SDP-ova glatko odbijala HDZ-ove amandmane…

U principu, ni predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković nije promašio ni jednu jedinu stepenicu u skalinadi vođenja sjednice kad je iz gotovo prazne sabornice izbacio trojicu od petero Mostovih zastupnika koji su došli objašnjavati svoje amandmane, a epidemiološkim mjerama o kojima su se suglasile sve parlamentarne stranke predviđena su samo dva Mostova zastupnička mjesta u velikoj dvorani. Ostalima su mjesta u drugim dvoranama, digitalno povezanim u istom zasjedanju. U principu, ni prvi put ujedinjena politička oporba nije učinila ništa nedopušteno – osim što je izvela prosvjedni performans koji je jako odjeknuo u medijima – time što su njezini zastupnici kolektivno bojkotirali izglasavanja HDZ-ovih odbijenica na amandmane, izašli na Markov trg i izjadali se javnosti. U principu, stvar bi trebala biti jasna i čista da jasnija i čišća ne može biti: onaj tko raspolaže tzv. stabilnom saborskom većinom od minimalnih 76 ruku, a to je vlada HDZ-ovog premijera Andreja Plenkovića formalno je u zakonskoj poziciji da – može što hoće. Imaju za to izbornu dopusnicu.

I ne mora pitati za mišljenje, nekamoli dopuštenje nikoga od vlasnika onih 75 zastupničkih ruku kojima je izborno/postizborno „izmaknulo“ biti nekim čimbenikom koji se mora pitati. E sad, nije bez vraga ni notorna činjenica da polovica minus jedan zastupnik u brojnoj momčadi od 151 igrača – na daljinski upravljač, je li, šefova svojih polit-stranačkih opcija, ali nije bitno – obnaša svoje parlamentarne dužnosti voljom polovice biračkog tijela. U njihovo ime dolaze ili ne dolaze na sjednice, raspravljaju ili šute, svađaju se ili demonstriraju dobar kućni odgoj, pišu amandmane, nešto predlažu i posreduju iz svoje tzv. biračke baze, etc. I, dakako, mnogi su akademski obrazovani ili su prirodni inteligenti, imaju čak i vrlo poželjnog političkog feelinga, dobronamjerni su i žele dobro svojoj zemlji i njezinim žiteljima, nisu baš svi primitivci, zatucane konzerve i rođeni hejteri, budale koji su se slučajno obreli u tzv. politici nečijom nesmotrenošću ili zlom nakanom.

Luj XIV. u Bijednoj Našoj

Nisu iz druge galaksije i ne zastupaju imperijalnu volju tzv. malih zelenih i zašto makar ne saslušati što imaju reći? Više ljudi više znâ, pa… Kako se može učinkovito upravljati zemljom, ako se bahato anulira predstavnička volja polovice biračkog tijela? U čije ime 76 zastupničkih ruku smije – bez da njihovi vlasnici trepnu okom ili se zacrvene zbog političke samovolje u odlučivanju – tražiti potporu, suradnju i pomoć sveukupnog žiteljstva čiji, je li, svaki drugi punoljetnik nije izborno podržao samovolju tzv. stabilne saborske većine? Pokazalo se još u priči Jensa Sigsgaarda kako Pale ne može sâm na svijetu, zrelije europske demokracije su to davno već bile očitovale sinergijskim političkim djelovanjem za opće dobro svoje zemlje i žitelja, a samo se balkanska i neke prakse autoritarnih, totalitarističkih i diktatorskih režima po kugli zemaljskoj kao pijani plota drže lujovštine tipa: „Država to sam ja“ – pa dok ide, ide. A najčešće ne ide ili ne ide baš odveć dugo. Hrvatske vladajuće stranke/koalicije – 23 godine već HDZ s trgovačkim partnerima, a SDP sedam od 30 godina tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene – glumataju Luja XIV. i rade u korist državne štete.

Možeš što god hoćeš, ako možeš, ali ne možeš dokle hoćeš. Ali i dok možeš, nije mudro trošiti se do besvijesti pokazivanjem urbi et orbi kako, eto – možeš. I baš zato što možeš – hoćeš. To što hoćeš. „Ha, vidi ga“, zadivljeno zirkaju seoske babe iz pasivnog kraja prema ulickanom Audiju A6 iz vladine ergele sa službenim vozačem, „a jes’ do ministra dogur’o taj Stipin mali! K’o bi rek’o, ha, dok je još šmrkljavi mulac pred oltarom sv. Antuna otirao nos rukavom ministrantske haljine!“ Skorojevićki mentalitet tipa vidi tko sam i što sam – esencijalan produkt, je li, kompleksa veće vrijednosti no što ona i približno jest – zakorovio se u ovdašnjoj politici od vrha do dna piramide već smiješno-nespretnog 30. svibnja 1990. kada su netom izabrani zastupnici (351) Prvog saziva tzv. Visokog doma sa strahopoštovanjem, bojažljivo i suspregnuta daha, kriomice od tv-oka napasali oči na štukaturama po saborskim hodnicima i dvoranama. Neki prije toga nisu vidjeli ništa reprezentativnije od seoske crkve fra Tetke. I nije mala stvar „biti država“, imati mandat na moć, pokazati da – možeš.

Kao ona nesretna donedavna ministrica: dovući u provincijsko dvorište skupocjeni Mercedes E-klase. Za koji nema račun ni suvislo objašnjenje otkud joj. Ili bivša nastavnica njemačkog i engleskog jezika iz stana od 62 m², neupitna stranačka uzdanica svih HDZ-ovih šefova poslije Franje Tuđmana, koja također ne zna objasniti otkud joj u petnaestak godina imovina vrijedna navodno punih pet milijuna eura. Ili bivši potpredsjednik vlade i ministar što se zbog požara u Dalmaciji svađa s predsjednicom RH, maše ostavkom i bijesno razbija u sabornici darovane mu borbene avione-igračke: raspolaže s enormno vrijednom imovinom koju čak nije kadar svu popisati u imovinskoj kartici. Sic transit. Ima još, ali tema nije sastavljanje telefonskog imenika likova koji su godinama padali u tzv. nacionalnu politiku s ko’ca i konopca, pojavljivali se niotkuda i isto tako iščezavali u nigdini, nerijetko zabavljali javnost iz medijskih crnih kronika, zaoravali brazde zbog kojih će im javnost još godinama poslije prostački spominjati najbližu rodbinu, nanosili svojom „preuzetom odgovornošću“ nepopravljivu štetu i budućim naraštajima Bijedne Naše…

Sva pamet ovog svijeta

Zadnje zasjedanje Desetog saziva tzv. Visokog doma – svađalačko kao i Deveto, nekonstruktivno, prepuno bahatosti, netolerancije podvaljivačke bezobraštine i pametovanja bez pokrića – potvrdilo je i, pače, podboltalo opće već dugo vladajuće uvjerenje da hrvatski političari i tzv. politika nisu ne samo „na visini zadatka“ već ni skovani od materijala koji obećava. U najvišem zakonodavno-predstavničkom tijelu, instituciji zbog čije kakvoće država ili jest ili nije, sjede – i ne moraju, ako nije „rukopolagački“ dan D, pa su dužni glasati – politikantski instalirani pojedinci/skupine kojima su raison d’être zapravo saborske igre prijestolja što ih posredstvom tzv. stabilne saborske većine (najmanje 76 zastupničkih ruku) orkestriraju premijer, vlada i vladajuća stranka s koalicijskim partnerima. Sva pamet ovog svijeta, nekamoli sva oporbena pamet u istoj političkoj areni – gdje se unaprijed, sustavom je tako oktroirano, točno zna tko pije, tko plaća, čija je prva i zadnja – može hodati na trepavicama, ali neće se ostvariti u onoj da može što god hoće. Jer oporbena pozicija objektivno determinira ne samo to da ne može što hoće, pa je besmisleno i ne moći dokle hoće.

A pametan i savjestan će političar, stranka ili koalicija na vlasti – koji više drže do općeg dobra, ali i svog imena i prezimena, odgovornosti prema biračima i čak sugrađanima koji im nisu dali pobjednički glas, a manje do političke kuhinje u kojoj fasuju vlast i moć – dobro paziti eda to što hoće i mogu ne bude upravljačkim rezultatom blasfemično rješenje. Ni politički niti moralno promašeno i zato što se demonstracijom mentaliteta mogu što hoću, jer mogu išlo ismijati drevnu pučku mudrost da više ljudi, više znâ. U tzv. Visokom domu i političkom tzv. mainstreamu Bijedne Naše to otpočetka – ne vrijedi. Bit će prije – štono Zrinko Tutić poje svojoj Doris – „…oduvijek je pamet/ bila srcu nepoznata“ i zato „i dalje će biti/ budala i rata“. I politikanata u sabornici i naširoko izvan nje koji će imati „svoje mišljenje“ u premijerovoj, odnosno glavi svojih stranačkih vođa koji pak „bolje“ i od tih što su im na biralištima omogućili misliti da mogu što hoće i dokle hoće, vlast, odnosno oporbeno si umišljati da su uistinu u poziciji biti „političkim korektivom vladajuće samovolje“. Kako to formalno stoji u nenapisanom kodeksu navodne – hrvatske demokracije.

Foto HRT

U principu, ne bi se dogodilo ništa bogohulno niti bi premijeru Andreju Plenkoviću i tzv. stabilnoj saborskoj većini od 76 zastupničkih ruku pala vladajuća kruna s glave da je prihvaćeno bar dvadesetak uistinu dobrih i razvojno općekorisnih amandmanskih prijedloga parlamentarne oporbe, da je predsjednik Hrvatskog sabora – kao dan ranije, recimo – prešutio tri Mostova zastupnika u velikoj, ali gotovo praznoj sabornici i da nisu HDZ-ovi zastupnici kolektivno bojkotirali svojim nedolaskom na radna mjesta, u saborske klupe, obrazlaganje oporbenih amandmana… I da, da premijer nije bahato, arogantno i nepristojno celofanskim riječima poručio oporbi – pa baš sa saborske govornice – kako je glupa, nerazumna i pokvarena kad zahtijeva Ćorićevu smjenu s ministarske dužnosti. „Tomislav Ćorić je dobar čovjek“, bio je Plenkovićev slabouman argument kojim se notorno pitanje korupcije i kriminala na dugoročnu državnu štetu jednostavno gura pod tepih. Što to znači da je netko „dobar čovjek“, ako si dopušta biti u sukobu interesa i sijati koruptivnu sumnju s ministarske pozicije!?

„I lijeva i desna saborska oporba jutros je bila ujedinjena“, izvijestili su mediji o kontroverznom zasjedanju tzv. Visokog doma koje je zapravo iksti već put pokazalo nezrelost hrvatske tzv. demokracije u kojoj su privatni i stranački interesi, pozicije, naklonosti i javna beriva znatno preči od općeg interesa zemlje, pojedinačnih i skupnih potreba pojedinih kategorija društva. „Uoči glasanja o amandmanima na proračun izašli su na Markov trg jer je Vlada gotovo sve njihove prijedloge odbila. Njih čak 297, a ukazuju i na to kako u dan i pol, koliko je trajalo izjašnjavanje, zastupnika vladajuće većine nije bilo u sabornici.“ Predsjednik SDP-a Peđa Grbin pojasnio je novinarima: „Nažalost, vladajući su pokazali na koji način razumiju suradnju u trenutku kad se Hrvatska i svijet suočavaju s najvećom krizom nakon Drugog svjetskog rata, a ta suradnja se svela na to da su prihvatili tek dva-tri amandamana, a sve ostale odbili. To je sumrak demokracije kada vladajući tijekom obrazlaganja amandmana nisu bili ni prisutni u sabornici“. Šef HDZ-ovog kluba zastupnika Branko Bačić „opravdavat“ će to poslovničkom činjenicom da o obrazloženjima „nije moguća rasprava“, a zapravo jest istina da je tzv. stabilna saborska većina unaprijed dobila direktivu vladina šefa Plenkovića o tomu koje će amandmane – odbaciti, pa… No, bonton je bonton, a ovdje ga nema.

Tko je glasao za ovo…

„Ovo je napokon poruka javnosti da se oporba ujedinila i da HDZ-ova Hrvatska nije Hrvatska kakvu želimo“, dopunio ga je Milan Vrkljan, je li, saborski zastupnik Domovinskog pokreta Miroslava Škore, svojedobno nepravomoćno osuđeni endokrinolog za primanje mita. „Vječni“ Mostov čelnik Božo Petrov reći će da je „njih“ u HDZ-ovoj vladi „briga samo da imaju 76 ruku koje će se po zadatku dignuti. Ne vjerujem da je itko za ovo izašao na izbore i dao im glas“. HDZ-ovi prvaci jamačno nisu bili impresionirani ni oporbenim izlaskom na Markov trg niti njihovim riječima. „Smatram to njihovim pravom i dijelom jednog političkog igrokaza“, bio je komentirao Gordan Jandroković. „Njihov povratak u sabornicu me još više iznenadio, pa se pitam nisu li izašli jer im se nije sjedilo nekoliko sati.“ A premijer Andrej Plenković je – što također ne spada u kulturan, demokratski bonton zdrave/poštene političke borbe – još podjario vatru: „Javnost mora znati (ne mora, pogotovo ne mora vjerovati da premijer govori istinu, op. a.) da postoji koalicija, ista ona koja je rušila Kolindu Grabar-Kitarović u drugom krugu predsjedničkih izbora, a koja se sastoji od Škore, Pokreta, Mosta i SDP-a. To je sve jedno kad vidim tko je sve potpisao inicijativu za smjenu ministra Tomislava Ćorića. Mislim da je vaš put da ostanete još 12 godina u opoziciji“.

Od kulturnog i produktivnog dijaloga u saborskoj igri prijestolja i dalje ni „k“ niti „p“, pa se, indikativno, u jednom trenutku opet ubacio Jandroković upozorenjem premijeru. „Predsjedniče vlade“, rekao je, „molim vas da ne dobacujete s mjesta. Predstavnicima vlade ne mogu davati opomene, mogu ih samo upozoravati.“ Igrokaz u kojemu se točno zna što su glavne uloge i tko su glavni glumci, tko su sporedni, a tko obični statisti. I dok je tako, Bijednoj Našoj nema šanse postati Lijepom Našom, a demokraciju uvesti kao naš način obnašanja političkog života radi općeg dobra. Je li, i politike i društvenog života.