Rušenje baštine: Zgražamo se nad ISIS-om, a šutimo oko svojih barbara

Izdvajamo

• Jebiga, davno je to bilo, ima tome već pune dvadeset i dvije godine, za to vrijeme čovjek i vlastitu mater zaboravi, a da neće zaboraviti svoje ratne zločine i to da je i naš general pukovnik Praljak rušio mostarski most iz čiste huje, samo zato što je bio njihov, to jest turski, pa ga tek onda, onako srušenog, pretvarao u strateški vojni cilj praveći od Neretve neku svoju Sutjesku (znam, nećete se vi s tim složiti, ali da je Stari most nekim slučajem bio vojni cilj, ne bi za mnoge u zapadnom Mostaru, a i šire, on bio srušen tako temeljito kao da ga nikada nije ni bilo i ne bi se mom drugu prošle godine dogodilo da na pitanje, kako da dođe do Starog mosta, dobije odgovor da u Mostaru nikada nije bilo nikakvog starog mosta.

Povezani članci

• Dijagnoza medija za vrijeme korone
• Haaretz prozvao Josipovića zbog Bleiburga
• Milja Marin, životna priča ikone NOB-a: Od Kozare, preko logora u Nemačkoj, do slike koja je obišla svet
• Viktor Ivančić: DRUŠTVO U OBLACIMA
• DRAGI HRVATI, HAJDUKOVU ZASTAVU NISAM PONIO TAJ DAN!
• Ista meta, isto odstojanje, isti promašaji

Piše: Goran Vojnović, telegram.hr

„Više mi vrijedi jedan mali prst mog vojnika nego Stari most,“ opravdavao je rušenje jedne od najvrjednijih ostavština Otomanskog carstva na tlu bivše Jugoslavije general pukovnik Hrvatske vojske Slobodan Praljak, a njegovo je opravdanje mnogima u Hrvatskoj i njenoj okolini zvučalo savršeno razumljivo i logično. Jer most je most, a prst je prst, ili kako je ono nekoć pjevao Đorđe Balašević.

Isti ti ljudi danas s nerazumijevanjem zure u Isilovce koji zbog nekih svojih prstiju razaraju ostatke jednog čudesnog rimskog grada u sirijskoj pustinji. Barbari, životinje, primitivci, ološ nekulturni i tko zna što sve još oni ne uzvikuju u pravcu Bliskog istoka, ti fini južni Europljani koji ni u snu ne mogu povjerovati da kuglom zemaljskom hodaju ljudi bez trunke poštovanja prema svjetskoj kulturnoj baštini i koji nikako ne mogu shvatiti kako netko u zamamnoj palmirskoj ljepoti može vidjeti tek nešto europsko, nešto što pripada mrskom neprijatelju.

Vojni cilj?

Jebiga, davno je to bilo, ima tome već pune dvadeset i dvije godine, za to vrijeme čovjek i vlastitu mater zaboravi, a da neće zaboraviti svoje ratne zločine i to da je i naš general pukovnik Praljak rušio mostarski most iz čiste huje, samo zato što je bio njihov, to jest turski, pa ga tek onda, onako srušenog, pretvarao u strateški vojni cilj praveći od Neretve neku svoju Sutjesku (znam, nećete se vi s tim složiti, ali da je Stari most nekim slučajem bio vojni cilj, ne bi za mnoge u zapadnom Mostaru, a i šire, on bio srušen tako temeljito kao da ga nikada nije ni bilo i ne bi se mom drugu prošle godine dogodilo da na pitanje, kako da dođe do Starog mosta, dobije odgovor da u Mostaru nikada nije bilo nikakvog starog mosta.

Nisu, vidite, ti barbarski, životinjski, primitivni i nekulturni Isilovci baš nimalo drukčiji od Slobodana Praljka i Hrvatske vojske koje, zna se, u Mostaru nikada bilo nije. Možda je jedina, sasvim mala, ali vrlo bitna razlika u tome što Isilovci u Palmiri vide prije svega vojni cilj. Nije da nema u njihovu rušenju i želji za rušenjem i obijesti, i huje, i bijesa, i slijepe mržnje neciviliziranih prema svemu civiliziranom, ali je uništavanje drevnih rimskih spomenika ipak prvo dio Isilovog promišljenog i vrlo strateškog medijskog rata, pa je tek onda sve ono ostalo. Znaju, naime, oni vrlo dobro da se uništavanjem nečeg tako vrijednog za čas posla može osvojiti svjetska medijska scena, doći na naslovne strane najvećih svjetskih časopisa i u televizijske dnevnike.

Obična laž

Zato je to ratna poruka posve slična onoj koju su Amerikanci potkraj Drugog svjetskog rata poslali Japancima u Hirošimu i Nagasaki, ili onoj koju su Nijemcima slali saveznici, pretvarajući bez ikakvog pametnog razloga u pepeo i dim jedan od najljepših njemačkih gradova. Takve su poruke neizostavni dio svih ratova i osvajanja. Zato je obična laž da smo mi, zapadnjaci, u tom pogledu išta napredovali od vremena kada su u Latinskoj Americi katoličke crkve po pravilu podizane na mjestu indijanskih svetišta, ako je ikako moglo iz istog kamena (kako se čini, napredovali su samo Amerikanci koji umjesto spomenika bombardiraju bolnice), kao što je laž da naš fini južnoeuropski svijet ne bi tu Palmiru sutra srušio da je samo kojim slučajem četnička, balijska ili ustaška, a ne rimska.

Zato će vas vjerojatno utješiti činjenica, vas kojima ovih dana krvari vaše europsko srce za vašom u nepovrat razorenom kulturnom baštinom, da se u Palmiri prije rata pričalo srpski. Znam, zvuči nevjerojatno, ali je živa istina. Jedan od tamošnjih turističkih vodiča bio je bivši beogradski i prištinski student strojarstva, Omar, koji je od svog u nesvrstanoj Jugoslaviji stečenog znanja uspio da unovči tek znanje srpskog jezika kojeg su posjetiteljima nudili kao dodatnu, pomalo egzotičnu, uslugu. Rijetko je, doduše, Omar govorio svojim tvrdim beogradskim naglaskom o Palmiri, ali da je govorio, govorio je.

„Ovo vam je pozorište još iz prvog stoleća, bre, tamo iza ćoška su gedže odlučivale o sirotinjskim tintarama, a dole levo se uzimao harač šiptarima i šokcima, bre…“

Varvari i kulturno nasleđe

Dobro, malo pretjerujem, ali tako nekako meni u sjećanju još i danas zvuči Palmira jer tako je nekako o njoj govorio Omar, dok nas je, ljude iz zemlje u kojoj je studirao, vodio do izvora pustinjske vode gdje turisti obično ne zalaze, i na kraju nas pozvao k sebi, upoznao sa svojim sinom jedincem, predstavio svojoj ženi i, nekoliko mjeseci nakon što su mu zadnji put bili gosti koji su razumjeli srpski (neka Slovenka iz Maribora), ponovo se prisjećao godina provedenih u Jugoslaviji. Da bi naposljetku rekao: „Mnogo lepo beše tamo i mnogo tužno, bre, što se desi to što se desi.“

„A desilo se da varvari počeše da ruše kulturno nasleđe,“ prešutio je Omar onoga popodneva u svojoj kući u Palmiri. Jer što je rat već rušenje mostova, spaljivanje crkava i džamija, brisanje tragova za protjeranim narodima, za kulturama i civilizacijama.

Slobodan Praljak, foto: Cropix vanja dosen 

Nama danas zapravo nije jasno odakle tom jadnom, slijepom i gluhom Isilu pamet pa da nas, moderne Europljane i kršćane, poveže s Palmirom i s Rimljanima. Jer da se nađe veza između otomanskih Turaka i muslimana iz istočnog Mostara, ne treba ti ni škola, a niti mozak, ali da nađeš vezu između onog Rima koji je gradio Palmiru, i ovog u kojem živi papa Franjo, i shvatiš da će cijeli zapadni svijet pasti u očaj ako ti u svojoj bliskoistočnoj pustinji razmrviš malo kamenja, zato ipak treba nešto više od praljkovske mržnje i prezira.

I zato nas slike iz Palmire toliko uznemiravaju, i zato mi njih ne razumijemo. Zato što se tamo nitko ne pretvara da to čini zbog nekakvih malih prstiju svojih vojnika (za te jadnike njihovim glavonjama puca ono nešto), nego nam otvoreno poručuje da je to samo zbog nas, nas, kojima ta Palmira, pa neka je sto puta rimska, nešto u životu predstavlja. Jer mi baš zbog te naše tisućljetne kulture, zbog slavoluka, hramova, akropola, palača i mostova više vrijedimo, zar ne?

telegram.hr