Roko Markovina: DON’T FORGET- BUT DO FORGIVE, FOREVER, ili „Ljudska molitva“

Autor/ica 👤Roko Markovina 25.7.2015. u 10:24

Povezani članci

(slovo zahvale prigodom dobivanja nagrade „Mimar mira“ u Mostaru, 23.07.2015.)

Poštovani i dragi,
Zapala me je čast da se, u ime večerašnjih laureata,
a kao, ipak, ako ne po godinama, najstariji, onda,
barem sa najduljim stažem po godinama življenja u Gradu
obratim vama sa par riječi.

Kada sam, prije dvadesetak dana dobio vijest od uglednog mostarskog novinara Alije Behrama, da sam, između ovih časnih ljudi, jednoglasnom odlukom Povjerenstva za dodjelu značajne mostarske nagrade MIMAR MIRA za 2015. godinu, tu nagradu dobio i ja, bio sam i ponosan i radostan, ali, istovremeno i tužan. Jer, kad čovjek napuni 70 godina života, pogotovo ako je preko 2/3 tog života proveo u Mostaru, učeći od dičnih učitelja o svim oblastima života i rada sve znanje potrebno za jedan pošten i predan ljudski život, kao što sam ja imao tu sreću, onda on ima dovoljno i znanja i iskustva i mudrosti i hrabrosti da vrati svoj životni film unatrag, da se prisjeti svih događanja i dragih ljudi kojih više nema, ali i da shvati i prihvati vrijednost i valjanost dodijeljenog mu ovog mostarskog priznanja, pogotovo ako se zna da je „najteže biti prorokom u svom selu“, dopustite mi, ovom prigodom, uz moju duboku zahvalnost za njezino mi dodjeljivanje, da uputim vam i ovo moje skromno slovo.

Ponajprije, ja ovu nagradu doživljavam tek kao „nositelj štafete“ s obzirom da ste, dodijelivši je meni, dodijelili je, zapravo, i mojim roditeljima i svim mojim učiteljima i profesorima, mojoj supruzi i mojim sinovima, mojoj Raji i prijateljima te, konačno, MOM MOSTARU KAKVOGA VOLIM I PAMTIM, koji su se, svaki od njih, ponaosob, trudili i, eto, čini se uspjeli u tome da postanem čovjekom, da budem ovo što jesam i ovakav kakav jesam. Taj put, kroz sve te godine, nije bio ni lak, niti lagodan. To je, uvijek, bio put kojim se teže ide, put prepun brana i zabrana, prepun nedoumica i mogućih pogrešnih odluka koje su mogle koštati (i koštale su) i mene i moju obitelj, ali, to je bio put rada, poštenja i ljubavi i prema Gradu i njegovim žiteljima. Put jedino ispravan.

Otkad pamtim radio sam za dobrobit zajednice, bez obzira gdje sam se nalazio i stalno učio od mudrih i vrijednih ljudi kako treba ići kroz život i kako treba uvijek vratiti dug onima koji su te zadužili, a u ratu, kako mi je na samom njegovom početku, rekao moj pok. otac, „valja spasiti dva prsta obraza-a glavu, ako uspiješ“.

Dobivanjem ove, meni značajne, nagrade ja samo vraćam dug svim tim dragim ljudima koji su mi, nesebično, darivali svoje vrijeme, učeći me lekcijama života i koji su, zajedno sa mnom, probdjeli dane i godine, strahujući hoće li taj nauk što su mi ga davali, dovesti do dobra…ili, ne daj Bože, do zla. Izgleda, barem sudeći po dodjeli vaše nagrade i meni i ovim dragim ljudima pored mene, ova se druga solucija nije dogodila…I neće, budite sigurni.

Većina njih, na žalost, nije više među živima, ali onima koji su još na životu, zasigurno će biti drago, što sam, upravo ja, uz sve ove časne večerašnje laureate, kao njihova produžena ruka i kao njihova savjest, postao dobitnikom ove prestižne mostarske nagrade. O njima sam uvijek vodio računa pri donošenju svih svojih životnih odluka. Moram ovdje spomenuti barem neke, da se ne zaborave: i moju prvu učiteljicu u Trećoj osnovnoj školi na Luci – Sajku Despotović i moje nastavnike u Nižoj realnoj gimnaziji i Trećoj osmogodišnjoj školi: Muhameda Stupca, Ziju Behmena, Besima Koludera, Enisu Topuzović, Asiju Behlilović, moju dragu razrednicu Diku Grebenc; i moje profesore iz tada čuvene Mostarske gimnazije: Ivana Miličevića, Božu Pavkovića, Kamila Jakupovića, Acu Bošnjaka, Mariju Pavlović, Veru i Olgu Samardžić, Dragicu Rimac, Marinku Prusina i Saliha Lehu i Bojanu Mavar i Boriku Turanjanin i Jakova Zupca i Rudolfa Kraljevića.

Moram spomenuti i moje prve učitelje „loptanja“ u Veležu Mensuda-Peku Dilberovića i Sulejmana-Sulu Repca, i mojeg političkog mentora -Nijaza Durakovića, a napose moje životne uzore, vrijedne, stamene, stroge i pravedne Mostarce… Radmila-Bracu Andrića, Sulejmana Gostu, Osmana Piriju i Vesnu Šunjić. Od njih sam naučio kako se gradi, voli, radi i živi za ovaj grad i sve njegove žitelje.

Moram spomenuti večeras i moju raju iz Radićeve ulice: Acu, Magu, Tuša, Rafu, Iveka, Čopa, Ivu Čavara, Čitu, Siflu, Šoju, Bobu, Kisu, Čkalu, Alu, Hamzu-Kulju, Maru i Jusu, Mišu, moju raju iz Gimnazije: Pantu, Đanija, Hakiju, Nevu, Hodžu, Mirzu Bubala, Peku, Mirka Šagolja, Safu, Zdenu, Minku, Jožicu, Branku, Zoricu, Maru, Mehu, Mirjanu, Gorana, Hasu, Zorana, Edu i…pobrajanje svih daleko bi me odvelo. Moram spomenuti i moju raju iz nekog mog „srednjeg životnog doba“, kada smo podizali nove klubove, gradili terene, odgajali i učili sportu i zajedništvu mostarsku djecu: Nenada, Nedima, Emira, Nihu, Šekija, Gileta, Suada, Srećka, Džabira, Semira, Škobu, Mecu, Himzu, Tomu, Azru i mnoge druge. Svi oni zaslužni su za ovo što jesam. I nitko, baš nitko od njih, nije se, nikad, uputio „po zlu putu“ i svaki je od njih sačuvao ona svoja „dva prsta obraza“ u mostarskim ratovima, a i glavu su uspjeli. To je, ipak, neka pravda. Ili ljudska, ili Božja-svejedno. Pravda je-pravda. Spora-ali i dostižna.

Kao „nositelj štafete“, kakvim se ovog časa osjećam, ja ovu nagradu nosim, ali je prenosim i njima. Tek, kao prvi među jednakima.

Teško je i odgovorno, dragi moji, biti učiteljem i odgojiteljem, a nadasve čovjekom. Uvjerio sam se u to i kao sin i kao otac i kao stručnjak u svom poslu i kao sveučilišni profesor. I zato sam zahvalan svim mojim radnicima i suradnicima, mojim sinovima, mojim učenicima i studentima što me nisu iznevjerili ni u ljudskom, ni u stručnom, a niti u životnom pogledu.

To mi je jednako vrijedna nagrada poput ove koju mi, večeras, namijeniste.

Zadnji put sam vam se obratio, ovako javno, na protestnom skupu „BARIKADE MIRA, LJUBAVI I ZAJEDNIŠTVA“, 06.03.1992. godine, ovdje u Mostaru, iza HIT-a kojeg više nema, na kojem sam govorio o svim pošastima koje su nam tada prijetile, ako se ne budemo ponašali kao ljudi. Govorio sam tada da:

-„prošlost ovoga Grada i nas u njemu, isto koliko i budućnost, za koju vjerujemo da će bolja doći, kad prođe ova nesreća, nisu vlasništvo ni jedne partije, vlasti, stranke, niti pojedinca, već svih nas…svekolikog i naroda i pučanstva, koji su ih stoljećima stvarali i stvaraju i ostavljaju novim naraštajima, kao zadužbinu“,

-„da ovaj, naš Mostar, ova naša kršna Hercegovina i ova naša dična Bosna i Hercegovina, naša su zadužbina, pa ne dozvolimo da, barem za našeg života, budu srušeni“,

– „da ih žele srušiti, na komade sasjeći, iskasapiti, rastočiti, prekrojiti i u okove mržnje okovati i znani i neznani, i poznati i nepoznati, i umni i sumanuti, a sve zarad svojih zabluda, vlastitih interesa i nečasnih rabota, koje nikad nisu bile svojstvene ni jednom od naroda na ovim prostorima“,

– „da nam žele „da sabljama zemlju dijelimo, da glavama međe postavljamo“.

Govorio sam da:

-„ne damo mi Bosnu, a bogme ni Hercegovinu, jer, ovo je naša zemlja, jer ona je naša sudba, tu su naše kuće, naše komšije, ljubavi i djeca, tu je naš jedini život i jedina smrt…i jedina svetost naših grobišta“,

-da „mi nismo Valter, kao što su to u Drugom svjetskom ratu bile Sarajlije…da nas ima puno više,

da smo mi i Mladen i Laca i Tanja i Pava, da smo mi i Aleksa i Osman i Silvije i Braća Šimić…da smo mi, i Mujaga i Alojzije i Miloš…da smo mi i ona mala Anja, što se onomad rodi od oca Todora i majke Đulbe“,

-„da smo mi, jednostavno, MI – Raja mostarska, spremna čuvati i sačuvati temeljne nam vrijednosti, a koje su nam u amanet ostavljene. Jer, naši ideali trebaju biti MIR i ZAJEDNIŠTVO…skladan i bogat komšijski život…jedni s drugima, a ne jedni pored drugih“.

Govorio sam da:

-„to nama nije samo usud i kob, da je to nama bogatstvo, koje se rijetko negdje drugdje može naći i da, stoga, trebamo čuvati to blago, jer, ako ga ne sačuvamo…i ako ne budemo umjeli zajedno živjeti, onda nam je, zasigurno suđeno, zajedno mrijeti“.

Govorio sam da:

-„zašto ne bismo mogli biti malo više MI, a malo manje ONI? Da je tako malo potrebno za čovjekovu sreću, a upravo nam to «malo» nedostaje,

– da nam nedostaje mira, ljubavi i zajedništva, da nam nedostaje reda i pravne države,

-da nam nedostaje (kao i danas) i kruha i hljeba, a treba nam i rada, a ne barikada.

Govorio sam još puno toga i… nisu me poslušali. Na nesreću.

I bilo je…kako je bilo, a nije trebalo, niti je smjelo onako biti. Jer, svi smo izgubili. Gubimo i danas, jer nema napretka. Nema života, osim nekima-odabranima, a MI se tek, samo u „smrti postrojavamo“.

I na kraju, moram vam reći, večeras, da mi se u glavi još uvijek vrte one tužne TV-slike 09. novembra/studenog 1993. I moje suze nakon onog strašnog TV snimka rušenja Starog mosta, mi se vraćaju, kao i moje slovo oproštaja od njega, par tjedana kasnije u sarajevskoj Nedjelji, kad već ništa drugo nisam mogao uraditi. I svaki put kad prođem Kujundžilukom, zastanem kraj onog kamena na kojem, crnim slovima, napisaste: DON’T FORGET i zamislim se nad našom sudbinom i ljudskim zlom. A onda se prisjetim i jednog nalijepljenog zapisa, kojeg sam ugledao na zidu ureda jedne sasvim mlade sekretarice/tajnice u Ministarstvu privrede/gospodarstva u Sarajevu, 2001. godine, na kojem je, nezgrapnim rukopisom, bila napisana jedna sjajna Ljudska molitva koju imam potrebu večeras izreći. Dakle, pisalo je:

„Gospodaru moj,
ne dopusti da me uspjeh zavara,
niti da me poraz baci u očaj.
Podsjećaj me stalno da je neuspjeh
iskušenje koje prethodi uspjehu.
Gospodaru moj,
nauči me da je podnošljivost
najveći stupanj moći,
a da je želja za osvetom
prvi znak slabosti.
Gospodaru moj,
ako mi uzmeš imetak, podari mi nadu.
Ako mi podariš uspjeh, daruj mi
i snagu volje da svladam poraz.
Ako mi uzmeš blagodat zdravlja,
daruj mi i blagodat vjere.
Gospodaru moj,
ako se ogriješim o ljude
podari mi snagu isprike,
a ako se ljudi o mene ogriješe,
podari mi snagu oprosta.
Gospodaru moj,
Ako ja zaboravim Tebe,
Ne zaboravi Ti mene.“

U potpisu PROROK M. a.s. Tako je u Knjizi zapisano.

Zapamtio sam svaki njezin redak, a stoji i danas, uokvirena, iznad mojeg radnog stola.

Ali, zašto vam sve ovo večeras izgovorih?

Pa zbog one sjajne poruke na njezinom kraju da: „ako se ogriješim o ljude podari mi snagu isprike, a ako se ljudi o mene ogriješe-podari mi snagu oprosta“.

I zato vas večeras sve molim-OPROSTITE.

Oprostite svi vi koji ste na bilo koji način bili ozlijeđeni i povrijeđeni, oprostite za sva ona ljudska zla koja pretrpjeste.

I zato vas molim da, uz onaj kamen sa napisanim DON’T FORGET, postavite još jedan sličan, i da na njemu napišete, BUT DO FORGIVE, FOREVER. Jer, zaista: NE SMIJE SE ZABORAVITI, ALI TREBA OPROSTITI. UVIJEK I ZAUVIJEK.

U protivnom, ova naša borba ZA MIR I MULTIETNIČKU SURADNJU u ovom Gradu nema izgleda…i nagrada koju smo večeras dobili i koju ćete i dalje dodjeljivati, bez toga NEĆE IMATI SMISLA.

OPROSTITE, JER LJUDSKI JE PRAŠTATI.

Poslušajte me, ovaj put. Nećete pogriješiti, vjerujte.

Mi, večerašnji dobitnici nagrade MIMAR MIRA, uspjeli smo, svaki ponaosob, spasiti i svoja „dva prsta obraza“, a i glave svoje boreći se za mir od samog početka rata. Zato i jesmo večeras ovdje, pred vama. Zato smo i dobili ovo vaše značajno priznanje, svemu ostalom, usprkos.

I HVALA VAM U IME SVIH VEČERAŠNJIH DOBITNIKA. HVALA VAM NA OVOJ DIVNOJ MOSTARSKOJ VEČERI.

JER, OVO BI I VAMA I NAMA TREBALA BITI VEČER ZA NEZABORAV.

BUDIMO SVI MIMARI MIRA, TAKO ĆEMO BRŽE ZAJEDNO U BOLJU BUDUĆNOST.

VOLIM VAS, GDJE GOD DA STE!

Vaš ROKO.