ENG
Revolucija na hrvatski način
Autor/ica
Povezani članci
Kakva nam je vladajuća politika – takva nam je i »revolucija«. Uopće, nazivati revolucijom ova okupljanja nezadovoljnika na Cvjetnom i drugim zagrebačkim trgovima uvreda je za sve one događaje iz davne i recentne povijesti koje smo nazivali i o kojima smo učili kao o revolucijama.
Za početak nam se valja osvrnuti na cirkusante koji su u medijima istaknuti kao inicijatori demonstracije javnog nezadovoljstva. Medicinski tehničar Ivan Pernar , 25-godišnji mladić željan vlasti i pažnje, neupućen je u politiku i ekonomiju do te mjere da se njegovi nastupi mogu gledati kao stand up komedija.
Urnebesna je njegova prijetnja nezadovoljnim Hrvatima da ih on neće više voditi i da će ih pustiti da se sami snalaze ukoliko ne žele s njim preskakati ogradu postavljenu prema Markovom trgu. Još luđe je njegovo obećanje da će, kad dođe na vlast, tiskati novac, pa svakom Hrvatu dati »malo para«.
Pernarovi istupi na tako su niskoj intelektualnoj razini, da će njegovu jalovost zamijetiti gotovo svaki čovjek koji ga ima priliku slušati. Mladi revolucionar zato će uskoro potonuti u zaborav. Savjet koji mu možemo uputiti jest da ne odbija djevojke koje, kaže, žele njegovo tijelo.
Nema seksa dok ne padne Vlada, istaknuo je mladi revolucionar, srljajući u još jednu pogrešku.
Drugi vođa koji je zajahao na valu Pernarove »revolucije« – Dean Golubić – opasniji je od mladog apstinenta. Ovaj ražalovani član mladeži HDZ-a javnosti šalje ekstremne nacionalističke poruke, nastojeći pritom pridobiti što više lako zapaljivih birača.
Sudeći prema njegovim istupima, Golubić se želi prodati kao mladi Franjo Tuđman, ali kapaciteta za tako nešto baš i nema. Međutim, njegove antieuropske, odnosno nacionalističke poruke mogu pogoditi srce prosječnog hrvatskog birača. Nadamo se da »mladog Tuđmana« nećemo imati priliku gledati u ozbiljnijim ulogama, jer politika koju promovira Hrvatsku bi vratila u kameno doba. S obzirom na to kakvi ljudi je vode, »revolucija« je još dobro i ispala.
Međutim, pada nam na pamet bogohulna misao da nezadovoljstvo građana i nije takvo kakvim se želi prikazati, kad se na prosvjedima ne može okupiti više od četiri tisuće ljudi. S obzirom na to da ovaj tekst nastaje prije demonstracija zakazanih za petak poslijepodne, moguće je da ga je život već demantirao, da se na Cvjetnom trgu okupilo pedeset tisuća ljudi. Ukoliko bude tako, svakom čitatelju koji se javi autor je spreman platiti sok i ćevape.
Uz prosvjed branitelja, održan u prošlu subotu, želimo napomenuti tek toliko da oni huligani koji su se obračunavali s policijom u Radićevoj ulici nisu iz redova takozvanih »fejsbukovaca«. Oni su na prosvjed došli na poziv branitelja, odnosno na poziv udruge navijača Dinama koja je braniteljski poziv proslijedila svojim članovima. I još, dužni smo upozoriti da ideje organizatora braniteljskog prosvjeda Hrvatskoj ne mogu donijeti ništa dobro.
Sad kad smo ukazali na nedovoljnu kapacitiranost organizatora prosvjeda, ostaje nam primijetiti da onih par tisuća ljudi koji noću hodaju gradom i skandiraju »Jaco odlazi!« mogu biti prava jezgra za ozbiljan pokret koji će metodom nenasilne borbe svakoj vlasti utjerivati strah u kosti.
Da bi tako nešto bilo moguće prosvjede bi morao preuzeti netko tko poznaje tehnologiju organiziranja takvih acija. Metode nenasilne borbe ne podrazumijevaju samo izlazak na ulicu i bezglavo tumaranje gradom.
Riječ je o ozbiljnom poslu , a jedina društvena snaga koja ga je u ovom trenutku voljna i sposobna izvesti jesu studenti Filozofskog fakulteta. Riječ je, naime, o ljudima koji dobro znaju što hoće, o ljudima koji su organizirali jedinu sustavnu nenasilnu akciju u posljednjih nekoliko godina.
Riječ je o studentskim prosvjedima , koji su za cilj imali budućnost u kojoj će djecu moći školovati i oni s najnižim primanjima. Pri toj akciji studenti su pokazali da im nije strana literatura koja propisuje pravila i metode organizacije nenasilnih akcija.
Takozvanu hrvatsku revoluciju , dakle, studenti Filozofskog fakulteta mogli bi spasiti blamaže, ali bojimo se da to neće biti u prilici učiniti. Kako to pjesnik reče: »Na barikadama su uvijek najbrži, al’ nikad i najmudriji.« U našem slučaju najbrži je bio medicinski tehničar željan pažnje Ivan Pernar.
Gledajući ga s diktafonom u ruci i slušajući njegove sulude ideje i zamisli, ne ostaje nam drugo nego smijati se i nadati da nismo baš u takvoj banani da povjerujemo svakoj budali koja se prihvati »revolucionarnog rada«.
Autor/ica
