Revizionistička toljaga za lijepe uspomene

Izdvajamo

• Zato su tu Tomislav Karamarko, Kolinda Grabar-Kitarović, Ruža Tomašić, nekom ironijom prirode još živi, prestarjeli „ujaci“ s emigrantskim podmlatkom, nadrkani ljudi u crnom koji ne prestaju urlati da su bogomdani „hrvatski branitelji“, za dom spremni stožeraši/šatoraši, „Crkva u Hrvata“, neki mračni politikantski zombiji i tako to i slično društvo koje se proglasilo pozvanim tumačiti „Hrvaticama i Hrvatima“, „hrvatskom narodu“ tko je tko i što je što na „bespućima povijesne zbiljnosti“. Jao onom tko ne vjeruje. Ili je četnik, ili udbaš ili jugonostalgičar. A vrag mu mater, dođe mu to na isto. Nije Hrvat i šlus. Gost je u RH, jer ne voli Hrvatsku kakvu su je skrojili umovi (!?) „pravih Hrvata, domoljuba i katolika“.

Povezani članci

• Damir Mašić pisao Visokom predstavniku u BiH: Oglasite se konačno zbog kršenja ljudskih prava djece u Konjević Polju
• U kojem grobu leži zec?
• Guzonjin sin
• Stranačka demokracija na balkanski način
• Medved napao Radu Šerbedžiju
• Vlak bez voznog reda

Četvrt stoljeća otkad su „državotvorci“ uspjeli u tome da Maršalove federacije više nema te od bivših republika skrojili kilave bantustane, neki ne mogu spavati zbog bauka jugonostalgije. Čista glupost, jer ta vrst čežnje nikom ne može učiniti zlo, a sve što je bilo dobro u bivšoj državi svakom od „naroda i narodnosti“ ne da se izbrisati nikakvom revizionističkom gumicom niti je moguće reinkarnirati na zgarištu 25-godišnje svjesne destrukcije

Piše: Marijan Vogrinec

Neki dan strahovita gužva pod ono malo sumnjive hladovine u najvećem parku u zagrebačkim Gajnicama. Uglavnom mlade mamice i koliko-toliko držeći djedice  ubijaju dosadu mobitelima i dijagonalno špartaju očima po vrištećim skupinama raspomamljenih obiteljskih uzdanica. Jurcaju mališe gore-dolje, veru se po toboganima, naganjaju loptu po ćelavoj travi, biciklima svih marki i veličina rastjeruju golubove što strašljivo zoblju mrvice oko pretrpanih klupa u sjeni… Ne treba puno pameti: morski je žal i ovog ljeta većini tek mislena imenica.

„Nemojte se ljutiti, draga gospođo“, pristali je Casanova, svojih brat bratu 75 godina i brčićima a la Clark Gable, otvorio dušu prsatoj brineti na izmaku prvoklasnih srednjih tridesetih i vedra jezika neskrivene patrijarhalne njege, „jako me podsjećate na jednu divnu damu iz moje mladosti!“

Žena ga pogleda mješavinom nelagode i znatiželje, pošuti koji djelić sekunde, pa nevino razvuče usne među pramenove što su joj se slijevali na ramena:

„Aaaa, je li?“

„Da, da, gospođo, bila je tako dobra i lijepa… ma, eto, gledam vas, ista slika i prilika…“

„Ma, nemojte… A tko je bila ta žena, ako se smije pitati?“

„Ljubav moje mladosti“, treperila je nostalgija u vrućem zraku. „Bude mi lakše među uspomenama na nju i kad život pritisne najžešćim nevoljama. Trebali smo se vjenčati, ali prometna nesreća…“

Neko vrijeme su šutjeli svaki u svojim mislima.

„Znate, draga gospođo, u današnje grubo doba uspomene su postale jako nepopularne, mogu biti čak i opasne, ako se odnose na nešto lijepo i ugodno iz prošlih vremena“, okrenuo je djedica polušaljivo. „Ja sam, što kažu, čovjek u zlatnim godinama, ali, nećete mi zamjeriti što sam nostalgičan, moje zlatne godine se ne tiču današnje zbilje, jer sve moje lijepo i dobro u životu već je prošlo. To je istina, koju neki danas hitro proglašavaju jugonostalgijom, a onda jao i  naopako. Dokaži budali da je budala…

Prepričana zgoda možda se uistinu zbila od riječi do riječi, a možda i nije. No, ta je spoznaja manje važna od činjenice – koju svaka/i od nas dnevno doživljava u svojoj okolini i široj društvenoj zbilji – da je biti jugonostalgičar isto što i najogavniji državni veleizdajnik. Politikantska tvornica jugonostalgičarskih etiketa radi u tri smjene. Najbolje kardofansko ljepilo (Gummi arabicum electissima) na etiketama obilježit će opasnog, prituhrvatskog jugonostalgičara dok je vijeka RH. Srećom ne i svijeta, ali to ništa ne mijenja na stvari. Izrod ostaje izrod i šlus. Nema više.

Eskadroni smrti

Srećom da djedica iz Gajnica nije žalio za davnom ljubavi iz jugoslavenske mladosti pred kakvim „domoljubno“ svjesnim Hrvatom od stoljeća sedmog, danas na obilnoj apanaži poreznih obveznika za braniteljske fanove Đure Glogoškog, Josipa Klemma i Dražimira Jukića, jer bi se proveo kao bos po trnju. Ili, da je slična ispovijed duše doprla do radarskih ušiju šefa „novog HDZ-a“ (novog – sic), ponajboljeg nacionalnog poznavatelja povijesti prošlih 100 godina, odmah bi se znalo da je brčićima a la Clark Gable zapravo zakrabuljen opasni agitator komunizma, nekim čudom izbjegao lustracijskim eskadronima smrti što su u praskozorje 1990-ih sačekivali jugooficire i obnoć upadali u srpske stanove.

Ovako, mlada majka, pa nježna ženska duša zapljusnuta komplimentom kakvog se njezin muž odavna već ne bi sjetio, nije imala ni uho niti srce za anateme iz jugonostalgičarskog spomenara kakvim je mrka družina Tomislava Karamarka neizlječivo zarazila i sve vrapce od vrha do vrha državnog kiflića na Balkanu. Dobro, Otac Domovine (sic) Franjo Tuđman je govorio o perecu, ali, bože moj, ni ta sitna pekarska razlika ništa ne mijenja na stvari.

Nikad u povijesti ljudskog roda do, eto, omasovljenja ZNA SE ideologije i prakse upravljanja zemljom kao „državotvorne“ religije , nitko se ni među prostodušnim pukom niti u visokoj znanosti nije odvažio proglasiti nostalgiju otrovnom za jednu naciju, hrvatsku recimo. Učeni hrvatski jezikoslovac Bratoljub Klaić, otac ponajboljeg „Velikog rječnika stranih riječi“, poučit će općinstvo da pojam nostalgija nastaje sljubljivanjem grčkih riječi nostos (povratak) i algos (bol) te podrazumijeva „1. veliku čežnju za zavičajem, za domom; 2. uopće čežnju za nečim poznatim gdje smo ili s kim smo već živjeli“. Što je loše u tome, ako je netko nostalgičan/a/o, dakle čeznutljiv/a/o, čežnjiv/a/o za nekim ili nečim? S predmetkom jugo ili bez njega.

Netko će se cijeli život, poput gajničkog djedice, nostalgično sjećati lijepe, voljene djevojke, netko školskih raspusta kod bake i djeda na selu, studentskog života u domu, divljih tuluma u mladosti, prvog zaposlenja, ženidbe, rađanja djece, prvog automobila, gradnje kuće ili dobivanja stana u državnom poduzeću, ljetovanja na moru… Nekome će, pak, ostati u lijepoj uspomeni dio života proveden u SFR Jugoslaviji: primanje u pionire, nošenje Titove štafete, omladinske radne akcije (ORA) u izgradnji zemlje, sletovi i proslave Maršalovog rođendana, sindikalna druženja uz grah i janjetinu, radnička odmarališta, pa i primanje u članstvo Saveza komunista, napredovanje na poslu… Što je zlo u tim uspomenama da bi nekoga trebalo anatemizirati etiketom jugonostalgičara?

Najmanje pola „novog HDZ-a“, uključujući Franju Tuđmana i uži krug osnivača te političke stranke, imali su „komunističke“ karijere i bili članovi Saveza komunista, pa nikom ništa. Mnogi od njih sada se najglasnije deru protiv jugonostalgičara i, papagajče za Karamarkom o – lustraciji. A pojma nemaju ni što taj pojam znači niti kakve bi posljedice uzrokovao inkvizicijski pohod na jugonostalgičare. Kome uopće, pa makar i sa samo nekoliko razreda pučke škole, može pasti na pamet anatemizirati lijepe uspomene, „čežnju za nečim poznatim gdje smo ili s kim smo već živjeli“ i tvrditi da je jugonostalgija nešto neprihvatljivo u RH?

Sudeći po rezultatima nedavnog istraživanja među 2100 građana Hrvatske i BiH, starijih od 45 godina, s iskustvom života u SFR Jugoslaviji, 82 posto ih se po ekstremnom nacionalističkom kriteriju može smatrati – jugonostalgičarima. Većina anketiranih nema negativan stav prema bivšoj zajedničkoj, socijalističkoj državi i smatra da se u SFR Jugoslaviji maršala Tita živjelo socijalno bolje i radno  sigurnije, nego danas u „samostalnoj i suverenoj“ te ne bi imali ništa protiv opet živjeti u tadašnjim uvjetima. Također je vrlo jednostavno argumentirati činjenicu da RH u 25 godina postojanja nije ostvario više od pet posto gospodarskog i društvenog razvitka te standarda građana od onog što je Socijalistička Republika Hrvatska ostvarila u 25 godina u sastavu SFR Jugoslavije.

Rat nije nikakva izlika ni za što. Startne pozicije su bile podjednake: razorena i opljačkana Hrvatska i 1945. i 1995. Od 1945. komunizam i mic po mic napredak do razine industrijski srednje razvijene zapadnoeuropske zemlje, a od 1995. (zapravo, od 1991.) kapitalizam i strmoglavo gospodarsko, društveno i moralno urušavanje do razine dvije-tri najgore zapadnoeuropske zemlje. Kako to? Zašto to? Otkud katastrofa „svojih na svome“ kad o „hrvatskoj lisnici u hrvatskom džepu“ i o „hrvatskoj pušci na hrvatskom ramenu“ više ne odlučuje ni Beograd, ni Beč niti Pešta, nego „državotvorni“ hrvatski muž o svojoj hrvatskoj državi.

Dobro, nismo naivni. Ne odlučuje Beograd, ali Bruxelles, Berlin, Washington, pa i Vatikan, eeee, to je već drugi par rukava i tema za drugu vrst raščlambe. Valjda je zato neki nestaško narisao grafit u garaži Getroa u Vrbanima: „EU = YU“. Neki mediji već godinama muzu istu demagošku kozu, prenemažući se na sve načine dokazati da se „danas živi bolje i sigurnije, nego u Hrvatskoj kao republici  jugoslavenske federacije“. To na sva usta razglašava i šef Europske komisije u RH Branko Baričević, a građani mu se smiju: „Ne zna čovjek što govori“. Zna on dobro što govori, ali to što govori, govori agitpropovski, u interesu kapitalističkih poslodavaca i skupine njihovih političko-financijskih poslovođa u RH koji su i zemlji i građanima namrli dužničko ropstvo u celofanu „demokratskog raja“.

U Hrvatskoj kao federalnoj jedinici SFRJ, da se ne ide u širu argumentaciju, postojao je solidan i masovan srednji sloj građana koji su imali riješeno stambeno pitanje, fićeka, stojadina ili kakvu istočnonjemačku poluplastičnu „pilu“, najmanje jednog ili dvoje stalno zaposlenih u obitelji od čijih se redovnih plaća dalo solidno živjeti i ponešto staviti na stranu, penzići nisu bili sirotinja na kruhu i vodi, školstvo i zdravstvo su bili besplatni za sve, u jaslicama i vrtićima (čak pri većim poduzećima) bilo je mjesta za sve, godišnji odmor do 30 radnih dana, ljeti se bez problema išlo na more, nitko nije kopao o kontejnerima, nije bilo pučkih kuhinja, broj nezaposlenih je bio najmanje deset puta niži od današnjeg, prosječna je obitelj kupovala dnevne novine i bar jedan tjednik, moglo se u 168 zemalja bez vize (čak u Meksiko, do same granice sa SAD-om)…

Komunisti Gaj i Strossmayer

SFR Jugoslavija i njezin predsjednik Josip Broz Tito bili su pojam i na kraljevskim dvorovima, i u Bijeloj kući, i u Kremlju i u najzabitnijem kutku globusa. Za Hrvatsku danas i njezine vođe jedva znaju u najbližem susjedstvu. Ne baš po dobru, pa predsjedničino nerazumno bunkeriranje Titove biste i puhanje u antijugonostalgičarski rog Karamarkovih rigidnih desničara ni njima niti zemlji ne služi na čast. Dapače, čini ih nacionalnim redikulima koji se i na povijesnom planu infantilno odriču vrijednosti kakvima bi se, a ne mogu jer ih nemaju, ponosili i najveći narodi. Južnoslavenska/ilirska/jugoslavenska ideja je razložna politička teorija južnoslavenskog narodnog jedinstva pod kapom slavenske uzajamnosti, a plod je ponajboljih umova hrvatske inteligencije još iz 17. stoljeća (Juraj Križanić, Pavao Ritter Vitezović), osobito razrađena potkraj 19. i početkom 20. stoljeća radi narodnog otpora germanskom, talijanskom i mađarskom imperijalnom ugnjetavanju. Jugoslavenstvo nipošto nije komunistički izum kakvim ga prikazuju aktualni nacionalistički revizionisti i zato anatemiziranjem navodnih jugonostalgičara nastoje eliminirati političko-ideološke neistomišljenike.

Nitko normalan neće proglasiti komunistima prvaka Ilirskog pokreta Ljudevita Gaja zato što je uzeo tzv. kulturno sveslavenstvo kao opći okvir hrvatske nacionalne ideologije ni đakovačkog biskupa, nacionalnog prvaka i mecenu naprednog duha Josipa Juraja Strossmayera zato što je osnovao Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti (JAZU) u Zagrebu. „Revolucionarne 1848. južnoslavenska ideja prvi je put dobila sva obilježja političke ideje: njome je bio izražen program političkog ujedinjenja južnoslavenskih naroda u Habsburškoj Monarhiji“, zapisuje Wikipedija. „U to je doba krug Ljudevita Gaja ‘sredotočje samostalne južnoslavenske države’ vidio u Beogradu, a ban Jelačić nastojao je uspostaviti suradnju s Kneževinom Srbijom očekujući od nje pomoć u bobi protiv mađarske vlade.“

I tako to, desetljećima, jugoslavenska ideja malo gore, malo dolje, kako ju je nosio povijesni vihor, ali ta vizija ni dan-danas nije mrtva. Ne samo na prostorima slavenskih naroda Slovenaca, Hrvata, Srba, Bošnjaka, Bugara, Makedonaca i Crnogoraca nego i u europskom, pa i širem svjetskom kontekstu. Možda otud i aktualno raspaljivanje psihoze odbojnosti desnice u RH prema svakoj Jugoslaviji i prokazivanje jugonostalgije kao društvenog zla? I ta se ludost očito naslanja na također povijesnu paradigmu zatvaranja nacije u što čišće državno dvorište, pa makar i oblika „neprirodnog“ balkanskog kiflića, pardon pereca.

Ćetvrt stoljeća otkad su „državotvorci“ uspjeli u tome da Maršalove federacije više nema te od bivših republika skrojili kilave bantustane, neki ne mogu spavati zbog bauka jugonostalgije. Čista glupost, jer ta vrst čežnje nikom ne može učiniti zlo, a sve što je bilo dobro u bivšoj državi svakom od „naroda i narodnosti“ ne da se izbrisati nikakvom revizionističkom gumicom niti je moguće reinkarnirati na zgarištu 25-godišnje svjesne destrukcije. Ni traljavom mantrom da su Hrvati, eto, bili dobri i zaslužni u ovom ili onom, proslavili se i osvjetlali obraz, ali im to Srbi, Beograd i komunisti nisu željeli priznati. Držali su ih prignječene cokulom.

I prva i druga Jugoslavija uvelike su hrvatski grijeh, ima pravo komentator Jutarnjeg lista Vlado Vurušić, ali taj je grijeh „okajan“ dvostrukom dobiti. Prva je Jugoslavija sačuvala hrvatski teritorijalni integritet od neminovnog komadanja u korist Italije i Srbije, pobjednica u Prvom svjetskom ratu, te se prvi put Hrvatima priznalo da su važan političko-državni čimbenik. Hrvatska je u drugoj Jugoslaviji učvrstila republičku državnost na osnovi koje se 1991. mogla odvojiti od SFR Jugoslavije i dobiti međunarodno priznanje, ali u avnojskim, granicama koje su izborili partizani maršala Tita.

Nacionalisti danas izvrću te povijesne činjenice jer je, navodno zbog budućnosti, „potrebno“ prikazati svaku Jugoslaviju, osobito Titovu i socijalističku, kao vražje, protuhrvatsko djelo. Što jednostavno nije istina. Kao što jest istina da bi gubitnička ustašijada, bez pobjedničke partizanske intervencije, ostavila Hrvate bez ikakve svoje države, pa i ovako uvjetne „samostalnosti i suverenosti“. Danas bi, zajedno s Karamarkom i veselim društvom iz desničarskog kuta, nastavili snivati drugi milenij „hrvatskog državnog sna“ – javno (ako?) kao pričuvno topovsko meso Zapada u kakvoj emigrantskoj pivnici, odnosno tajno, intimno (ako?) kao provjeren partijski kadar, špicl kodnog imena „dodo“ ili smjerni pastir fra Tetka s danonoćno otvorenom linijom ispovjedaonica-Udba.

Ne bi danas bila moguća notorna budalaština i samovolja neke „žene iz naroda“ bunkerirati Titovu bistu u ime svih građana RH, za što nije dobila mandat, niti bi itko normalan iz Vile Zagorje išao time globalno osramotiti zemlju iz koje je potekao čovjek čije je djelo svijet priznao kao jedno od temeljnih obilježja 20. stoljeća. Maloumnici, koji ni samima sebi ne znaju željeti dobro, batrgaju se kao pile u kučini uvjeriti građane ne samo u to da se moraju odreći svog hrvatskog sunarodnjaka Jože iz Kumrovca nego i naprasno zaboraviti sve dobro, lijepo i korisno što su gradili s njim i živjeli 45 godina u državi „naroda i narodnosti“. Jer, sve dobro, lijepo i korisno bila je „fatamorgana“, a uistinu „zlo i komunistički teror, protuhrvatska paradržava“ čega ljudi, zapravo, još nisu ni svjesni.

Zato su tu Tomislav Karamarko, Kolinda Grabar-Kitarović, Ruža Tomašić, nekom ironijom prirode još živi, prestarjeli „ujaci“ s emigrantskim podmlatkom, nadrkani ljudi u crnom koji ne prestaju urlati da su bogomdani „hrvatski branitelji“, za dom spremni stožeraši/šatoraši, „Crkva u Hrvata“, neki mračni politikantski zombiji i tako to i slično društvo koje se proglasilo pozvanim tumačiti „Hrvaticama i Hrvatima“, „hrvatskom narodu“ tko je tko i što je što na „bespućima povijesne zbiljnosti“. Jao onom tko ne vjeruje. Ili je četnik, ili udbaš ili jugonostalgičar. A vrag mu mater, dođe mu to na isto. Nije Hrvat i šlus. Gost je u RH, jer ne voli Hrvatsku kakvu su je skrojili umovi (!?) „pravih Hrvata, domoljuba i katolika“.

Haubicom na civilizaciju

Jest da je takav nakaradni nacionalizam – ma što nacionalizam: šovinizam i rasizam najgore vrsti! – danas itekako na djelu u RH i zato je jugonostalgija javno nepriličan osjećaj. Zaziru od njega i vlast i oporba. Ne znaju se ili politikantski ne žele hladne glave, razumno postaviti ne samo prema žalu velikog dijela starijih i građana srednje dobi za jednim prohujalim vremenom, izgubljenim svijetom u kojem ni približno nije bilo današnjih masovnih egzistencijalnih ugroza. Građani s „povijesnim pamćenjem Titovog doba“, pokazala je to i rečena anketa, drže prvorazrednom glupošću i dugoročnom državnom štetom zauzetost interesnih skupina slučajnih, privremenih „obnašatelja vlasti“ da se presiječe pupčana veza RH sa svim dobrim, međunarodno cijenjenim i dugoročno korisnim hrvatskim postignućima za vrijeme i prve i druge Jugoslavije.

To je zločin i veleizdaja vlastitog identiteta, čega se, eto, u novije doba ne ustručavaju samo vjerski fundamentalisti što haubicama ubijaju civilizaciju tisuće godina stariju od Isusa Krista. U RH nikad nije manjkalo političko-ideoloških fundamentalista, pa zato država i jest u sranju u kakvom nije trebala biti. Oni i dalje pucaju iz svih oružja po svemu što su si građani privrijedili u bivšoj federaciji „naroda i narodnosti“, pa i po lijepim uspomenama, jer su jugonostalgične. Na nesreću, nema toliko psihijatrijskih ustanova u koje bi stali svi ti bolesnici, koji bi na inkvizicijskim mukama još i priznali da je „bivša država“ imala ponečeg dobrog za Hrvate, ali da je to imala Jugoslavija – ne bi priznali ni pred streljačkim vodom. Kao da „bivša država“ nije isto što i Jugoslavija.

„No“, poentirat će komentator Vlado Vurušić, „odradila je svoju povijesnu misiju u jednom odsječku vremena: spasila Hrvatsku od komadanja, dala joj političko sazrijevanje, izvukla je ispod staljinističke šape i time izbjegla sudbinu ostatka istočne Europe te, na kraju, sama nam svojim ustavom omogućila međunarodno priznanje. Jugoslavija se neće vratiti, ali bi bilo pošteno da zbog sebe i svima onima koji će doći možemo odgovoriti na pitanje kako smo i zašto 80 godina živjeli u toj zajednici? Ali moramo odgovoriti iz perspektive stoljetne prošlosti do danas, a ne iz perspektive pranja nečiste savjesti preobraženog oficira loših zubi.“ Jugonostalgija u toj perspektivi? Prirodna pojava stanovitog trajanja, a ne zarazan virus smrtonosne boleštine.