Renato Baretić o Splitu: ‘Ovo nije moj grad, ovo nije ništa moje!’

Povezani članci

• Patrioti i imperijalisti: Čerčil, de Gol i Putin
• Leonardo i Bruno Bancher, otac i sin, revolucionari koji će ostati upamćeni u historiji Trentina i Bosne i Hercegovine
• Zatvorena biračka mjesta: Mostarci su nakon 12 godina izabrali lokalnu vlast
• Naša stranka: Podržavamo objavu registra i osnivanje jednog krovnog udruženja boraca
• Intervju – Snježana Kordić: Radi li se doista o različitim standardnim jezicima?
• GOTOVO JE? MA NI SLUČAJNO!

Četiri me tjedna nije bilo u Splitu, bio sam na otoku (ne i na odmoru!) i čim sam se vratio iz deprimirajućeg sela, poželio sam malo one poznate gradske vreve, pogotovo ove ljetne, kad lijepe žene, jedva odjevene, prolaze kroz grad.

Po prvi put otkad znam za sebe, sad nisam gledao u njih i nisam osjetio njihove parfeme u vrućem zraku. Po prvi put otkad znam za sebe i za Split, gledao sam umjesto u njih – uvis, pazeći da mi, nasred Marmontove i nasred Rive, ne padne na glavu neko od onih svijetlećih plastičnih govanaca što ih štanderi prodaju na svakom drugom koraku i reklamno lansiraju u zrak, ne mareći hoće li kome u padu iskopati oko. Po prvi put otkad znam za sebe i za Split, zgadili su mi se mirisi pečenoga kukuruza, palačinki, kokica i hot-doga, izmiješani na svakom drugom koraku u nepodnošljiv miks ugljena, ulja i senfa, razvučen od početka do kraja Marmontove, od početka do kraja Rive i praćen zastrašujučim lelekom i brenčanjem tobožnjih uličnih svirača.

‘Ovo nije moj grad‘

Ovo nije moj grad, ovo nije ništa moje! Gradsko poglavarstvo, znamo koje, čije i kakvo, kaže da je izdavanjem dozvola za takvo bijedno i bijedničko vašarenje (presahnuli su svi drugi izvori para!) željelo ojačati izvanpansionsku turističku ponudu.

E, u tome i jest stvar: oni su je željeli ojačati i obogatiti prema svojem ukusu i prema svojim mjerilima, a ne prema mjerilima i ukusu stvarne turističke potražnje. Tko god pojede reciklažni hot-dog ili pečeni stočni kukuruz prema ukusu samozatajnog Žele i njegove kamarile, nikad mu više neće pasti na pamet da u Splitu pojede išta toplije od sladoleda iz zamrzivača u samoposluzi! “Kao vašar u Banji Koviljači”, glasio je jučer naslov u Slobodnoj Dalmaciji, a ja se (premda u Slobodnoj ne radim već godinama) ispričavam kako Banji Koviljači tako i svim njezinim stanovnicima, jer vjerujem da njima ipak nije ovako grozno. Kaže jedan moj: “Jebate, oni bi mu betonski Isus na Marjanu uvenija od muke da ovo vidi i omiriše!”

Kordoni smrdljivih štandova

Prošlogodišnje izdanje splitske Rive: Photo: Ivo Čagalj/PIXSELLSplit je, ukratko, ovog ljeta, zahvaljujući izuzetnim intelektualnim, upravljačkim te estetskim kapacitetima lokalne vlasti, pretvoren u razrovanu jeftilen-prčvarnicu, natopljenu smradom stoput preprženog ulja i zapečenoga hibridnoga kukuruza kakav bi i na moldavskim stočarskim farmama, makar bio i sirov, jako, jako teško prošao. A što se tiče hot-doga na dnu Marmontove i početku Rive, odmah do odiozne “Male Banovine”, e, njime bih ja do sljedećeg ljeta hranio, triput dnevno, i gradonačelnika i dragu mu i njihova potomka, plus cijelo gradsko vijeće i sve stranke u njemu zastupljene, s kompletnom obiteljskom i stranačkom mladeži.

Razrovane ulice, kordoni smrdljivih štandova i jauci uličnih muzičara na mukama – aha, to su, znači, oni hoteli s pet zvjezdica, ona radna mjesta za sve i oni stambeno-poslovni tornjevi što ih je Kerum (koji se, uzgred, već tjednima odmara na svojoj ruralno-hrvatskoj jahti) onomad obećao svojim biračima kad se upuštao u najveću avanturu njihovih života!

Tekst prenosimo sa nacional.hr