Renato Baretić: Baklja na mozgu: O suhozidima i trogloditima

Povezani članci

• DORH odbacio kaznenu prijavu: Pjesma ‘Lijepa naša haubico’ je satira
• Bez odgovora nadležnih: Nelegalna deponija još uvijek pred Višegradom
• Bura u Crnoj Gori zbog izjave vicepremijera o ljudima bez djece u politici
• KINA NE PREŽE NI OD ČEGA
• HERCEG-BOSNA U HAAGU (19) – Heliodrom: Premlaćivanja, izgladnjivanja, živi štitovi, pogibije, deportacije…
• Dragan Markovina: Riječko ogledalo

Obično to tako biva pred “derbi”, pred još jednu teško gledljivu utakmicu Hajduka i Dinama: svake se godine po dva puta zbog te dvije provincijalne, loše i nevažne utakmice umjetno zaraćuju Split i Zagreb. Onaj majmun gore govori o “sotonama” “kopitima zla”, a ovi majmuni tu (okej, nije počelo u samom Splitu nego u Makarskoj, ali doći će i do nas ovdje, pa i dalje po Dalmaciji, najkasnije sutra) uzvraćaju pozivom na samoubilački bojkot kupnje “svega zagrebačkog”. A sve zbog čega – zbog slabašnog nogometa i potpaljivanja strasti među najnepismenijim i najmanje inteligentnim državljanima Republike Hrvatske, “zemlje znanja” na “Mediteranu kakav je nekad bio”!

Photo: Hrvoje Jelavić/PIXSELL

U utorak navečer na HTV-u je išao dokumentarac “Čuvari tišine”, scenaristice i režiserke Matee Šarić, totalni antipod svemu što su tog dana majmuni nakriještali. Film je to o podizanju Bašićevih suhozidnih križeva na Kornatu, na mjestu tragične i nikad uvjerljivo razjašnjene pogibije dvanaestorice vatrogasaca prije četiri godine. Rijetko gledam televiziju i moguće je da sam propustio štogod epohalno, ali taj dokumentarac nešto je najljepše što sam vidio u zadnjih deset godina! (Da ne bi bilo zabune – ne poznajem ni Mateu Šarić niti Nikolu Bašića).

Toliko udruženog truda, znanja, volje, boli, suosjećanja i muke u tako malo vremena i na tako malom prostoru, to je usporedivo samo s Vukovarom ili Srđem ujesen 1991., baš kako i kaže jedan sudionik dokumentarca. Suhozide su gradili dobrovoljci iz svih krajeva Hrvatske, i kolege vatrogasci i obični civili, njih više od dvije i pol tisuće, i napravili veličanstven spomenik u samo dva mjeseca.

Homo vulgaris, prosječni izdanak hrvatskog loptačkog saveza (Pixsell)

Poučak je tog dokumentarca, u svjetlu ovih nogometom podbodenih mržnji, da Hrvati mogu biti složni samo kad im je jako teško i kad ih nešto silno boli. E jebiga, braćo, ako vam sad nije dovoljno teško i ako vas sad nedovoljno boli, to znači da ste spremni i na gore i da ste voljni pristati na to da gore od ovoga doista i bude, pa ćemo vidjeti. A ako je zbilja tako, onda se lijepo nastavite gložiti oko toga hoće li Joe Šimunić (wow! Joe Šimunić!) završiti karijeru u Hajduku ili u Dinamu i tko kome nepravedno dosuđuje ofsajde i kartone, jer za važnija pitanja, očigledno, vama još ima vremena. Samo pazite da jednog dana ne izgorite u bakljadi, a da nitko nikad ne dozna ni kako ni zašto.

Mislim, ne bih se ja poslije za vas ni raspitivao bogzna koliko, ali svejedno zastanite i pripazite, ako već ne možete zastati i razmisliti.

Tekst prenosimo sa portala nacional.hr