Reis Efendija u zemlji čudesa

Povezani članci

• Čovićev plan B je nastavak puta kojeg su utrli Pavelić i Tuđman
• “Mašna “ sporazum
• eMTeeM na “Novogradskoj sceni”
• Tatjana Ljujić – Mijatović: BiH je zemlja s hiljadugodišnjom tradicijom i niko je ne može izbrisati
• Božica Jelušić: U OVOM OGNJENOM ČASU…
• Tako je (na)zborio Reis Cerić.

Govori Barack Obama prije nekoliko dana o BiH: „BiH je dobila svoju nezavisnost još davno, ali njeni građani to nisu. U toj zemlji, moć je koncentrirana u rukama nekolicine. Prečesto se dešava da obični građani sa legitimnim problemom nemaju kome da se okrenu- nemaju časnog pravosudnog organa koji bi im saslušao predmet, nemaju nezavisnih medija koje bi im pružile glas, nemaju vjerodostojne političke opcije koje bi predstavljali njihove poglede, nemaju slobodnih i fer izbora. U BiH, nemoguće je ljudima dostići vlastiti potencijal kad imate situaciju da čovjek ne može započeti poduzetništvo bez plaćanja mita. Kako bi ova država mogla postati prosperitetna potrebno je srušiti zidove koj[ stoje na putu napretka- korupciju elita koji kradu svoj narod, ta crvena traka koja spriječava da ideja postane profitabilni biznis, patronat koji dijeli bogatstvo prema plemenu ili sekti. Duboke podijele medju plemenima, etnicitetima i vjerskim zajednicama su izmanipulirane kao sredstvo održavanja vlasti ili oduzimanja od nekog drugog. Ljudi ove zemlje su jasno rekli da taj život više ne žele.“

Ovo je naravno bila šala. Ove riječi Baracka Obame, izgovorene u njegovom posljednjem javnom obraćanju, nisu se odnosile na BiH, mada kad ih čovjek koji jeste nastanjen u BiH čita, dobija dojam da Američki predsjednik zaista govori  o našoj  stvarnosti.  Obama je koristio ove primjere u svom redovnom „bliskoistočnom“ govoru kako bi se osvrnuo na stanje u nedavno srušenim autokratskim, kriminalnim i totalitarnim sistemima Tunisa i Libije.  Slušajući ovaj njegov govor, shvatio sam sljedeće: Bosna i Hercegovina je Evropski Bliski Istok ili Sjeverna Afrika, zarobljena, zakašnjena, kroz višestoljećne diktature historijski unazađena, neadekvatno demokratizirana i sekularizirana, izgubljena u vlastitim aluzijama krvi i tla.

Velika galama se digla prošlog vikenda od strane SDP-ovih obožavatelja, internet glasnogovornika, nakon što je ministar Suljagić, zbog raznoraznih pritisaka, podnio ostavku na svoj mandat kao Ministar za Obrazovanje Kantona Sarajevo, odbijavši da povuče odluku o izbacivanju predmeta vjeronauke iz konačnog školskog prosjeka. Najžešći pritisci stizali su iz safova Islamske Zajednice, koja je mladom ministru zaprijetila biblijskim razmjerama. Nakon što je ministar Suljagić u petak podnio ostavku, munjevitom brzinom krenuli su naslovi na internet portalima. „Bošnjakistan ubija svoje ministre“, Laku noć BiH, dobro jutro Džamahirijo“, „Reis Cerić ima novo političko krilo, a to se zove SDP“, kao i Ahmet Burićevo javno pismo Svetozaru Pudariću u kojem Ahmet traži da „odgovorni preuzmu posljedice ili da priznaju nesposobnost“, natovarili su se na stranice svih relevantnih i manje relevantnih medija. U subotu ujutro, dok sam uživao u jutarnjoj kahvi, uz Mostarsko sunce i Radobolju, jedan mi duhovit prijatelj (inače liberal po uvjerenju) priđe da me pozdravi.

 „Assalam alejkum brate moj“, pozdravi me. 

„Alejkumussalam, velim ja, čemu ovo vjersko raspoloženje?“

„Od danas sve SDP-ovce pozdravljam samo Selamom“, odgovori on polu-nasmijan, polu-nasekiran.

Nakon što smo popili prijatno dugu kafu, ostao sam iskreno začuđen sa činjenicom da su se većina mladih intelektualaca, uključujući i mog druga, zbog Suljagićeve porazne ostavke pozdravili sa BiH kao sekularnom i demokratskom državom. Isti dan sam pročitao komentare i tekstove zaista inteligentnih pisaca u kojima razočarani i izdani autori navode kako je SDP kleknuo na koljena pred aktivnim udbašom, Armani nosećim, BMW X5 vozećim braodnjom, „reisom Chuck efendijom Cerićem.“ Inače uvaženi reis, ljut k’o puška, vjerovatno zbog Američkog zavrćanja Gadafijeve financijske pipe, odn. nemogućnosti naplate  1.5 milliona obećanih Eura za izgradnju svoje privatne „oaze“ usred Sarajeva, prekipio je kada je čuo za ministrovu odluku o neuračunavanju ocjene iz predmeta vjeronauke u prosjek u svim javnim školama Sarajevskog Kantona, čiji program sastavlja, određuje i podučava niko drugi nego Islamska Zajednica, naravno uz masnu naknadu iz državne odn. federalne kase. Efendija najavljuje, u stilu Hassana Nasrallaha, lidera Hezbollaha, da će Suljagić imati „Sarajevsko ljeto“, implicirajući  da će Sarajevo doživjeti Egipatsku sudbinu, ukoliko ne povuče „boljševičku“ odluku, jer su eto kao „prava vjernih bosanskohercegovačkih muslimana u tolikoj mjeri potlačena i ugrožena ovom ateističkom odlukom“. Što je meni tragikomično i što moram napomenuti, svidjelo se ovo nekom ili ne, istina je, jeste činjenica da su 90% bosanskohercegovačkih muslimana, sa posebnim naglaskom u Sarajevu, najveći vjerski lažnjaci, koji su šatro svi u prvim safovima na džumi, selamalejkuju u merhabaju na svakom koraku, a za ramazan iftare i poste cijeli mjesec, kako bi se za Bajram za što manje KM-ova mogli  što bolje alkoholom oduzeti. Vjersko  licemjerstvo ove vrste prisutno je samo u društvima u kojima je većini stalo do vjeronauke u školama u istoj mjeri koliko je i Draganu Čoviću stalo do Hrvatskog naroda.

SDP, koji je konceptom programske platforme poremetio i razmontirao uhodani kriminalni nacional-komunistički koncept vladanja u BiH;  zabranio HDZ-u pred očima cijelokupne međunarodne zajednice da izdaje „certifikate o hrvatstvu“; te natjerao Milorada Dodika da podvuče rep kao obični psić pred svijetom i umalo sam sebe smijeni sa funkcije; sad eto treba da klekne pred jednim reisom, i treba da kaže „dobro jutro Džamahirijo». Upravo je SDP nametanjem i uspostavom evropksih demokratskih principa, te formiranjem vlasti na osnovu programa, a ne podijele plijena, taj koji je na demokratski način rekao Laku noć Džamahirijo, Dobro jutro Bosno i Hercegovino, a ne obrnuto.

Svrha i epilog Suljagićevog donošenja odluke o vjeronauci, njegove ostavke pod pritiskom fundamentalista, te njegovog vraćanja na posao, bio je jasan od samog početka, ukoliko se samo malo pragmatično razmisli. Suljagićevom isforsiranom ostavkom nastoji se pokazati međunarodnim faktorima- jedinim relevantnim faktorima u BiH – kako je život jednog pro-evropskog ministra ugrožen od Islamski fundamentalista u BiH, isključivo zato što je dotični ministar, očito Evropljanin,  pokušao uspostaviti ljudska prava u obrazovnom sistemu, gdje se ona trenutno grubo krše.  Ovim potezom SDP je reisa, a i Cerića, poglavara Islamske Zajednice, koji ipak uživa znatnu moć, stavio u ravan sa Gaddafijem i Mubarekom, i ostalim bezobraznim, bezkurpuloznim autokratima, koji svojim manipulativnim djelovanjem ne dozvoljavaju uspostavu i razvoj demokracije i ljudskiih prava, ili kako reče Barack Obama u uvodnom govoru: „Oni koji koriste podjele i manipuliraju vjerskim zajednicama kao sredstvo održavanja svoje moći.“ Zlatko Lagumdžija je „odlukom o vjeronauci“ reisa gurnuo naglavačke u Obamin “bliskoistočni govor”, koji se odnosio na zaostale uhljebljene mangupe, teroriste i diktatore, koji se protive uspostavi vladavine prava i ustavnog poretka, te sa kojima se svjetski policajci namjeravaju  pozabaviti, kad već mi “prevareni” i “demokratski nezreli” nemamo kapacitet za to.

Vjeronauci nije mjesto u obrazovanju, jer se u praksi ne mogu nikad svi studenti staviti u ravnopravan položaj, bez obzira i kad bi postojali alternativni predmeti poput etike, jer, šta ako je student jevrej, a ne želi da uči o islamu ni o etici, nego želi da uči o Judaizmu, a škola mu to ne može ponuditi. Dakle, taj student je ugrožen i postaje automatski predmet diskriminacije. Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu 2007 godine, donio je odluku da, „učenje o vjeri u javnim školama mora biti objektivno, kritično i pluralno.» Presuda zabranjuje državama da vrše indoktrinaciju učenika specifičnim neobjektivnim, nekritičnim i nepluralnim vjerskim sadržajem. Dakle, vjeronauka kao predmet u školama, prema sudu za ljudska prava krši konvenciju o pravima djeteta ali i prava na vjeroispovijest pojedinaca bez nametanja dogmatskih stavova.

Pravda kao pojam u BiH još nije dobio istinski objektivitet. Termin koji najbolje odgovara slučaju BiH, jeste „tranzicijska pravda“. U tranzicijskoj pravdi, umjesto da Mustafa Cerić, građanin, koji prijeti rušenjem ustavnog poretka, bude pozvan u nadležnu policijsku stanicu kako bi dao izjavu policiji radi istrage nadležnog tužiteljstva, da bi se utvrdila mjera u kojoj je dotični prekršio krivične zakone ove države, umjesto dakle toga, što bi se desilo u svim normalnim državama,  izabrani ministar, državni službenik daje ostavku u strahu za svoj život, zašto – zato sto je htio uvesti i uspostaviti ljudska prava u Sarajevskim školama!Elhamdulilah nama za reis Cerica i našoj zemlji čudesa.