Razvoj konsezualne demokracije u Bosni i Hercegovini

Povezani članci

• Je li politika mrkve i štapa doživjela fijasko
• Pančić: Sumnjivo lice, sve s bradom
• Čarobna “Noć Harry Pottera” održat će se u Sarajevu 3. februara u organizaciji Biblioteka Sarajevo
• Pavle Stanišić: Nadam se
• Zatiranje uspomene na neodvojivi dio hrvatske baštine
• Samoća i dekolte

Foto: Ilustracija

„Razvoj konsenzualne demokracije u mnogome ovisi od političkog sistema kao zdrave osnove na kojoj će se graditi dalji razvoj drušva na svakoj ravni svojih sveukupnih kretanja. Svaki iole ozbljniji naučnik historije zna da je Bosna i Hercegovina jedna od najstarijih država Balkana, čiji je državni kontinuitet obnovljen nakon 480 godina, izuzev par historijskih vremenskih navrata, potvrđen 25./26. novembra 1945. na zasjedanju ZAVNOBIH-a, potom referendumom svih naroda R BiH i priznanjem R BiH kao 177. članice UN, a onda ne slučajno i Dejtonskim sporazumom 21. novembra 1995. godine, nikad ratifikovanog od najviših institucija R BiH.“ 

Piše: Hamdo Čamo

Nakon raspada Jugoslavije, koji skoro da se poklapa sa padom Berlinskog zida i krvavih sukoba koji će uslijediti, narodi Jugoslavije stvaraju zasebne nacionalne države. Kako će vrijeme pokazati, brzina razvoja novonastalih država biće uvjetovana spremnošću međunarodnih subjekata u pružanju pomoći – da se istima prizna nezavisan status države, a potom i spremnost u pružanju neophodne ekonomske pomoći od kojih će uveliko ovisiti brzina uključivanja u evropske, potom svjetske asocijacije i kretanja.

Uskoro će se narodi Balkana u vremenu postkomunizma pokazati kao nezrelo demokratsko društvo, općenito nespremno na dogovore u vremenu kulture alternativnih pitanja. Ovako ozbiljne tvrdnje nailaze na uporište u historijskoj spoznaji kompleksnosti vremena nakon Drugog svjetskog rata, vremena Hladnoga rata, potom komunističkih režima koji nakon proglašenja političkih odluka, centralizovanog (u to vrijeme univerzalnog) načina mišljenja i smjernica – nisu dozvoljavali druga, alternativna mišljenja. Zboga tako dirigovanog načina ponašanja, koja je trajao više desetljeća i koji se provlačio kroz sve društvene sfere – obrazovanja, ponašanja i djelovanja – narodi nisu bili u stanju da razviju kulturu alternativnih načina mišljenja koja su se očekivano vremenom pretvorila u poteškoće razvoja konsezualne demokracije.

Zbog poteškoća u razvoju, koje su vidljive na svim poljima gdje postoje mogućnosti dogovora, ali se ne koriste i radije rješavaju konfliktom, takvi narodi (pod velom ekonomske zaostalosti), postaju poznati kao „narodi/države u razvoju“ ili „narodi/države u tranziciji“, gdje je i tzv. „tranzicija“, tj. pretvorba društvenog vlasništva u privatno – radi usklađivanja i bolje konkurentnosti na svjetskom tržištu, te tranzicija u demokratiju – sama po sebi konfliktna, puna protivrječnosti, nezakonitosti i nesposobnosti da se problemi riješe dogovorom. Problemi koje društvo nije u stanju da riješi na vrhu, samo su projekcija problema koji se iskazuju na drugim poljima, počevši od sportskih do političkih i naučnih. Zbog poteškoća u razvoju, uključujući poteškoće u obrazovanju, nemoguće je predstaviti širinu nastale problematike koja se odražava na sami sistem upravljanja, na sistem demokratskog razvoja i načina rješavanja konfliktnih stanja i situacija.

Na svijetu je mali broj društava i zemalja koje žive bez problema i svakodnevnice rješavanja konfliktnih situacija, još manji broj je onih koje svoje probleme i konflikte rješavaju konsenzusom, a najmanji je onih – koje se kao vrh konsezualne demokracije mogu navesti kao svijetli primjeri svijeta. Mada takvi primjeri postoje – kao što su Irska, Finska i dr. – ipak sam skloniji navesti primjer Švicarske, koja po raznolikosti i mnogo čemu drugome upravo kao najbolji primjer odgovara društvenoj strukturi Bosne i Hercegovine.

Za društvene promjene od velike važnosti ima postavljanje samih uslova koji, ne samo da će omogućiti promjene u društvu – već i najvažnije zbog čega se preduzimaju promjene – kvalitetu života i nastavak funkcionisanja nakon izvršenih promjena. Na prvom mjestu, presudne su historijske osnove naroda/društva, kao i sama njihova odlučnost o neophodnosti promijena, pri čemu je najvažniji cilj i mišljenje o sebi, a međunarodnoj zajednici preostaje da prihvati volju naroda. U slučaju konfliktnih nesuglasica i pitanja, za to postoje stručni timovi međunarodnih sudova. Potom slijedi uspostavljanje državnog autoriteta, utvrđenog ustava i ustavnih ovlaštenja koja imaju veliku ulogu, posebno kod predsjednika kao šefa države sa širim – a ipak ograničenim ovlastima – te mogućnosti biranja i postavljanja na predsjedničku funkciju – u za redom – najviše dva mandata. Takvi uslovi uobičajeni su u svijetu demokratskih zemalja i imaju svoje praktično i funckionalno opravdanje. Društva sa ustrojenim parlamentarnim sistemima, sistemima sa odgovornošću i kontrolom političkih kretanja, jedna su od najsigurnijih društvenih sistema koja u sebi sadrže elemente temeljnih alternativnih modela – parlamentarnog i predsjedničkog.

Državama u razvoju uveliko pomažu države sa uspješnom dugogodišnjom političkom praksom koja svoja uspješna iskustva, komparativnim metodama među ostalim i rješavanja konfliktinih stanja i situacija, prenose putem nevladinih organizacija koja se ne manifestuje samo na savjetodavnom nivou, već i u mnogim oblicima savjesne i nesebične pomoći u rješavanju poteškoća sa kojima se zemlje u razvoju svakodnevno suočavaju i nalaze. Konkretno, osim najvažnijih oblika ekonomske pomoći, koja ponekad i ne završi na pravoj adresi, najzornije se ukazuje na iskustva iz pozitivnih primjera u drugim državama. Tu spada edukacija i elaboracija političkih sistema, političko-društveno definisanje i usavršavanje neophodnih aktivnosti, održavanje konferencija, panela i arena – elementarno neophodnih za provođenje senzibilizacije medija i društva u cjelini; periodične i praktične analize, ukazivanja na neophodnost dogovaranja u zajednici, neophodnosti sigurnosti i volje vlastitih snaga za kvalitetnijim funkcionisanjem sistema; teorije tranzicije u demokraciju i njena konsolidacija; opasnosti od autokratskih režima kao hibrida demokratizacije, opasnosti od defektne i lažne demokracije, političke i svake druge podvojenosti, kao i paušalnosti; neophodnosti temeljitosti rada i poboljšanja političkog sistema, sistema obrazovanja; sistema vrednovanja učinaka demokratskih režima; osjećaja građanske postojanosti i odgovornosti, potrebe samostalnosti i rada pravnih institucija države i medija, njihove stalne angažovanosti i poboljšanja; odgovornosti da bez političkog djelovanja, nema ni rezultata; poboljšanja aktivne kritike javne riječi, kao i javnog mnijenja, (pored državne organizacije i njenih institucija) po važnosti trećeg elementa političkog sistema uopšte. Na kraju, domaći i vanjskopolitički subjekti ukazuju na permanentnu opasnost od paušalnosti shvaćanja historije kako kome odgovara, opasnosti shvatanja loše formulisanih i loše definisanih stavova i činjenica u koje svakako spadaju etničko državljanstvo i etničke granice koje se povezuju sa pojmom države iz čega proizilaze problemi upitnosti državne postojanosti – pitanje postojanosti države Bosne i Hercegovine – kao međunarodno priznatog pravnog subjekta, jedinog krovnog vlasnika i nosioca državne i političke vlasti, državne cjelovitosti, uz poštovanje državno-pravnog kontinuiteta, unutrašnjeg uređenja, te nepovredivosti međunarodno priznatih granica, teritorijalnog integriteta, pravnog/ustavnog suvereniteta i Sarajeva kao glavnog grada.

„Prema članu I tačka 2. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina je demokratska država koja fukncioniše u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih demokratskih izbora. Konstituivni akt Bosne i Hercegovine je Ustav Bosne i Hercegovine. Stoga i postoji supremacija Ustava Bosne i Hercegovine nad zakonima na nivou države te ustavima i zakonima na nivou entiteta, odnosno kantona. Entiteti mogu da zaključuju međunarodne sporazume ali samo uz saglasnost Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.“

Kako Ustav BiH predstavlja jedinstven slučaj ustavnosti na svijetu sa nepoznatim, a ipak postojećim modelom podjele vlasti, (s ipak republikanskim oblikom vladavine), nakon dvadeset godina djelovanja ustava, postoji osnovana sumnja većine političkih institucija i subjekata u funkcionalnost i sve prisutniji glas svijeta koji se nada dogovoru, o potrebi promjene istog.