Razmjena mržnje
Povezani članci
- Konak knjeginje Slavice
- Dvije fotelje iz barake u Savskoj za Franju Tuđmana
- Pobjeda logike mnoštva
- Mostar šokiran vandalskim napadom na spomenik Armije BiH
- Fminističke organizacije Hrvatske poručuju: Vrijeme je da političke stranke donesene Zakone počnu poštivati i provoditi
- Vedad Mahmuljin, inžinjer godine u Boeingu: Inovacijama uštedio kompaniji više od 100 miliona dolara
Nakon dužeg vremena, otišao sam prije tri dana u kultnu sarajevsku kafanicu “Kod Hame” da posjetim ovog dobrog čovjeka, koji je nedavno izašao iz bolnice. Uskoro je stigao i jedan poznati advokat, Hrvat po nacionalnosti, a od advokata se uvijek ima šta čuti.
Piše: Gojko Berić
Pitao sam ga, onako ad hoc, o najnovijoj tužbi protiv bivšeg federalnog premijera Nedžada Brankovića. Ne bi bilo pristojno da kažem šta mi je rekao, jer je on u timu advokata koji brane Brankovića i grupu optuženih. Ali ću reći kako taj moj poznanik gleda na ishod procesa pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu, gdje Hrvatska i Srbija jedna drugu tužakaju za genocid: “Sportskim rječnikom rečeno, biće neriješeno, i to bez golova, 0:0”, rekao je on. Krajem prošle sedmice održan je prvi krug rasprave u kojem je svaka strana imala na raspolaganju podjednak broj dana da otvori svoje karte. “Dokazali smo sve elemente genocida”, glasila je izjava britanskih pravnih stručnjaka Keira Stermera i Jamesa Crawforda koje je Hrvatska, pored svojih vodećih odvjetnika, angažovala za ovaj slučaj. Srpska strana, naravno, tvrdi suprotno. Član njenog pravnog tima William Schabas bio je izričit: “Transkript sa sastanka na Brijunima nedvojben je dokaz da je Tuđman odlučio uništiti Srbe. Namjera uništenja krajinskih Srba barbarski je primjer genocida kakvoga u Evropi nije bilo od 1945”.
Prof. Schabas važi za jednog od najvećih svjetskih autoriteta u pitanjima genocida, on ima pravo da kaže šta hoće, pa i da Oluju tumači kao zločin genocida, ali začuđuje da je “zaboravio” genocid nad Bošnjacima u Srebrenici, kako je taj zločin okarakterisan u presudama Haškog tribunala. Prateći izvještavanje vodećih zagrebačkih i beogradskih listova sa ovog procesa, utisak je da se ova ozbiljna rasprava pretvara u pravi hladni rat dva pravna tima. Argumenti i jedne i druge strane obojeni su ideološki, često intonirani ostrašćeno i na granici mržnje. Svima su puna usta istorije, srpskim pravnicima pogotovo, jer oni ne mogu da ne pominju Jasenovac i Pavelićevu NDH, iako ni Jasenovac ni ustaše nisu predmet srpske protutužbe. Niko nije ispoljio pijetet prema tuđim žrtvama, a odabranim, enormno plaćenim pravnicima cijela stvar se otela do te mjere da su Srbi i Hrvati predstavljeni kao smrtni neprijatelji.
Saša Obradović, glavni pravni zastupnik Srbije u sporu sa Hrvatskom, citirao je niz izjava hrvatskih političara sa Tuđmanom na čelu kako bi dokazao koliko Hrvati mrze Srbe. Izvještačima beogradskih listova najatraktivnija je bila izjava Krešimira Dolenčića, zagrebačkog kazališnog reditelja i direktora kazališta Gavela, dana krajem 1991. za tjednik Danas, u kojoj je navodno rekao da su Srbi “životinje sa istoka s primitivnom kulturom”, poredio ih s majmunima, te da bi ih trebalo “držati u ropstvu ili uništiti”. Reditelj Dolenčić demantovao je Obradovića, rekavši kako Srbija u Haagu “širi besmislice i smiješne laži”. “Ako su svi srpski protuargumenti ovako utemeljeni, Hrvatska dobiva proces u Haagu”, kaže poznati reditelj i ističe kako on želi živjeti “u svijetu pomirenja, suradnje i suosjećanja za svakoga”. Uobičajeni doprinos širenju mržnje dao je i lider HDZ-a Hrvatske Tomislav Karamarko. On je nedavno na sastanku sa aktivistima svoje stranke u Omišu doslovno rekao: “Srbi su nas klali od 1945. pa sve do 1989. godine, a potom nastavili u Domovinskom ratu”!? S druge strane, već pomenuti profesor Schabas provocirao je Hrvate izjavom: “Ovo je suđenje Tuđmanu, koje se nije dogodilo”.
Hrvatska je svoju tužbu podigla još 1999. godine, nekoliko mjeseci pred Tuđmanovu smrt, i na njegovu inicijativu. Cilj je bio da se barem donekle umanje kritike međunarodne zajednice na račun njegove politike. Tužba je rađena brzo i, tvrde pravnici, bila je prilično traljava. Nova vlast je taj posao shvatila mnogo ozbiljnije, ali su troškovi tužbe postali vrlo visoki. Srbija je protutužbu podigla tek 2010. godine. Pregovori Beograda i Zagreba o njihovom istovremenom povlačenju nisu dali nikakav rezultat, a izgleda da nisu bili ni dovoljno iskreni. U prorokovanje ishoda ovog spora upustio se i bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, koji očekuje da će Srbija biti osuđena za genocid, “jer su hrvatski argumenti mnogo jači od srpskih”. Sve u svemu, ispada da između 1941. i 1995. Hrvati i Srbi nisu ništa drugo radili nego jedni drugima činili zlo, uvijek spremni da namire međusobne istorijske račune. Pred sudijama Međunarodnog suda pravde ukazuje se trenutna slika evropske Hrvatske i odnedavno proevropske Srbije. Balkanski narodi su opsjednuti prošlošću, oni se još nisu mentalno odmakli od Gavrila Principa i Prvog svjetskog rata, još su snažno vezani za ideološke podjele iz Drugog svjetskog rata, u njima još žestoko pulsiraju apokaliptični događaji iz devedesetih godina prošlog vijeka. Sudske presude tu malo pomažu. Tako će vjerovatno biti i s presudom Međunarodnog suda pravde. Hrvatski pravnici slute da Srbija neće biti osuđena za genocid pa će javnost jednog dana početi pitati u šta su, i zašto, skršene tolike pare. Što se Srbije tiče, njoj bi najviše odgovarao rezultat s početka ove kolumne.
Politika je u nedjeljnom broju (16. mart) na naslovnoj strani objavila karikaturu Dušana Petričića, na kojoj Tuđman i Milošević sjede u foteljama za stolom u oblacima i dobro raspoloženi nazdravljaju čašama viskija. “Pratiš li, stari moj, ovo natezanje sa genocidom u Haagu?”, pita ga Tuđman. Cinizam dvojice nekadašnjih vladara naših života i smrti možda najbolje govori o smislu i svrsi cijele ove priče.